Piše: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba
Jedno od velikih geopolitičkih pitanja u Evropi 19. stoljeća bilo je takozvano istočno pitanje. Osmansko carstvo, tada poznato kao “bolesni čovjek Evrope”, brzo se raspadalo i ostalo je vidjeti koja će ga evropska sila naslijediti. Kada je konačno stiglo samoubistvo Prvog svjetskog rata, nije slučajno da je ono poteklo s Balkana – geopolitičkog igrališta za Osmansko, Austrougarsko i Rusko carstvo.
Sva tri velika carstva su propala nakon rata. Tokom savezničke podjele Osmanskog carstva, general Mustafa Kemal Ataturk i poražena turska vojska povukli su se u Anadoliju, gdje su uspješno suzbili grčku intervenciju i potom odbacili Sporazum iz Sevresa. Na njegovo mjesto je došao Ugovor iz Lausanne, kojim je utaban put za osnivanje Republike Turske.
Ataturkova ambicija bila je pretvoriti Tursku u modernu, sekularnu zemlju koja bi pripadala Evropi i Zapadu, a ne Bliskom istoku. Da bi postigao ovaj cilj, vladao je kao autokrata i stvorio hibridnu državu temeljenu na de facto vojnoj vladavini i višestranačkoj demokratiji. Tokom 20. stoljeća to je uređenje dovelo do višestrukih kriza, u kojima su tursku demokratiju više puta prekidale privremene vojne diktature.
Nakon 1947. godine, turska je politika bila pod jakim utjecajem Hladnog rata. 1952. priključila se NATO-u i postala nezamjenjiv saveznik Zapada. Decenijama je koristila svoj strateški položaj između istočnog Mediterana i Crnog mora kako bi čuvala južnu stranu Saveza od sovjetskih upada.
Ipak, Turska je ostala nestabilan politički entitet. Stalno kolebanje između demokratije i vojne vlasti obustavilo je najveći dio napretka ka modernizaciji. Za turske zagovornike demokratije, najbolja nada za ovu zemlju počivala je uz Evropu. Formalni pristup EU označio bi završetak procesa modernizacije. Da su Osmanlije jedno stoljeće održale hegemoniju na Bliskom istoku, Turska bi postala legitimna članica Zapada.
1995. Turska je ušla u carinsku uniju s EU za proizvedenu robu. Kad je 2002. godine AKP došla na vlast, činilo se da se zemlja zauvijek okrenula Evropi. U partnerstvu s pokretom imama Fethullaha Gulena, vlada AKP-a na čijem je čelu bio tadašnji premijer Recep Tayyip Erdogan, provodila je dalekosežne institucionalne, ekonomske i pravosudne reforme, uključujući ukidanje smrtne kazne – ključni preduvjet za članstvo u EU.
Štaviše, tokom prvih godina Erdoganova mandata na mjestu premijera, Turska je doživjela rapidnu modernizaciju i snažan privredni rast, približivši se EU kao nikad ranije. Do 2011. godine, kada je stiglo Arapsko proljeće, Turska je s pravom proglašena uspješnim modelom “islamske demokratije”, u kojoj su slobodni i pošteni izbori kombinirani sa vladavinom zakona i tržišnom ekonomijom.
Sedam godina poslije, čini se da smo u potpuno drugačijem svijetu. Turska brzo vraća svoj nadimak „bolesnog čovjeka Evrope“. S obzirom na stratešku lokaciju i ekonomski i ljudski potencijal, zemlja bi se trebala kretati ka blistavoj budućnosti 21. stoljeća. Umjesto toga, kreće se unatrag prema 19. stoljeću, pod zastavom nacionalizma i reorijentalizacije. Umjesto da prigrli zapadnjačku modernost, upušta se u trajnu bliskoistočnu krizu tog područja.
Erdogan, koji je 2014. godine postao predsjednik, upravljao je brzom modernizacijom Turske i jednako brzim vraćanjem na staro. Imao je priliku slijediti Ataturkove korake i dovršiti zadatak integracije Turske u Zapad, ali nije uspio.
Šta objašnjava tu tragediju? Jedna je mogućnost da je Erdogan postao pretjerano siguran u sebe tokom buma koji je prethodio finansijskoj krizi 2008. godine. Druga je mogućnost da je počeo zamjerati Zapadu, zbog poniženja oko zastoja u procesu pridruživanja EU i vlastitih autoritarnih ambicija, koje je konačno iskoristio nakon neuspjelog vojnog udara u ljeto 2016. godine.
U svakom slučaju, Erdogan je uništio jedinstvenu priliku i za Tursku i muslimanski svijet općenito. Njegovu zemlju sada trese kriza oko valute, a za koju je sam odgovoran, i zemlja bi se u budućnosti mogla suočiti s nacionalnim bankrotom. Kako sve više dijeli svoju odanost između Istoka i Zapada, on riskira i dodatnu destabilizaciju Bliskog istoka. Turski domaći etnički konflikti – naročito s Kurdima – ponovo su izbili s punom snagom, iako iskustvo iz prošlosti pokazuje da se ne oni mogu rješavati vojno. Zahvaljujući Erdoganu, Turska je radije postala dio problema u regiji, a ne rješenje.
Ipak, Turska ostaje strateški važna Evropi. Milioni građana EU su turskog porijekla, a zemlja će i dalje premoštavati jaz između Istoka i Zapada, sjevera i juga. Pod Erdoganovim režimom, Turska više nije potencijalni kandidat za članstvo u EU. No, umjesto da prekine proces pristupanja, EU bi se trebala fokusirati na stabilizaciju zemlje i spašavanje njene demokratije.
Uostalom, destabilizirana Turska je posljednja stvar koja treba Evropi. Bez obzira na suosjećanje sa Erdoganom ili antipatiju prema njemu, sigurnost Evrope uveliko ovisi o Turskoj koja je zadnjih godina primila milione migranata i izbjeglica koji bježe od ratova na Bliskom istoku. Zarad evropske stabilnosti i turske demokratije, EU se mora suočiti s krizom u Turskoj na strpljiv i pragmatičan način na temelju vlastitih demokratskih principa.
(TBT, Project Syndicate, Prevela Jasmina S. Drljević)