Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Kada je prije jednog desetljeća eksplodirao WikiLeaks na kratko se činilo kako bi internet mogao stvoriti istinski otvoreno društvo. Od tada, Big Brother se nastavio žestoko boriti protiv toga.
Svaki dan imamo priliku slušati jadikovke o sve većoj kontroli nad digitalnim medijima, posebno od ljudi čija je prvotna vizija, čini se, bila vizija nereguliranosti iste te platforme.
No, sjetimo se početaka interneta. Još šezdesetih američka je vojska razmišljala o tome kako održati komunikaciju između preživjelih jedinica u slučaju da globalni nuklearni rat uništi centralnu komandu. Tako se rodila ideja o povezivanju “udova”, te zaobilaženju uništenog centra.
I tako je, od samog početka, internet sadržavao demokratski potencijal jer je omogućavao višestruke direktne izmjene između individualnih jedinica, zaobilazeći centralnu kontrolu i koordinaciju – to je inherentna karakteristika koja predstavlja prijetnju onima na vlasti pa je rezultat bio taj da odmah pokušaju kontrolirati digitalne “oblake” koji su posrednici između nas.
“Oblaci”, u svim svojim formama su, naravno, prezentirani kao oruđe naše slobode. Na kraju balade, oni omogućavaju da sjedim ispred svog računara i surfam po svemu što je ispred mene – ili se to barem površno tako čini. Nevezano uz to, oni koji kontroliraju oblake kontroliraju i granice naše slobode.
Najdirektnija forma ove kontrole jest, naravno, direktna ekskluzija. Individualci kao i čitave medijske organizacije mogu naprosto nestati sa društvenih medija (ili su ograničeni, pokušajte gledati Al Jazeeru u američkom hotelu) bez ikakvog pravog objašnjenja osim navođenja nekakvih “tehničkih problema”.
Iako je u nekim slučajevima (poput direktnih rasističkih ekscesa) cenzura opravdana, opasno je kada se ne događa na netransparentni način. Minimum demokratije diktira da i cenzura mora biti “odrađena” na transparentni način, s objašnjenjem koje se publici duguje. Objašnjenja mogu biti dvoznačna ili nejasna, naravno, te sakrivati prave razloge.
U Rusiji možete biti poslani u zatvor radi objavljivanja sadržaja s kojim se ne slažete. Najnoviji je primjer Eugenija Cudnovets, zaposlenica vrtića iz Ekaterinburga koja je osuđena na pet mjeseci u kažnjeničkoj koloniji jer je podijelila video djeteta koje je zlostavljano u ljetnom kampu. U martu 2017. odluka je promijenjena.
Učiteljica je osuđena po članku o “širenju, javnom demonstriranju i/ili propagiranju sadržaja koji sadrži seksualno eksplicitne slike maloljetne djece” s obzirom da je na društvenoj mreži podijelila video na kojem se jasno vidi kako se u dječijem kampu zlostavlja golo dijete. Učiteljica je objasnila kako ne može dopustiti da incident prođe neopaženo – i bila je u pravu. Jer jasno je kako pravi uzrok osude nije stati na kraj seksualno eksplicitnim scenama djece, već zataškati zlostavljanje u javnim institucijama koje tolerira država.
Treba se onda prisjetiti još nekih slučajeva, a ovaj ne samo pripisati Putinovoj opresivnoj Rusiji. Medijska cenzura dogodila se, prema istom objašnjenju, kada je 2016. godine Facebook odlučio ukloniti povijesnu fotografiju devetogodišnjeg Kim Puca koji trči u suprotnom smjeru od napada napalma u rodnom Vijetnamu. Nakon reakcije javnosti, fotografija je vraćena.
Jako je zanimljivo prisjetiti se kako je Facebook opravdao svoju odluku da se ukloni fotografija.
“Iako razumijemo da je riječ o kultnoj fotografiji teško je napraviti razliku između fotografije nagog djeteta u ovom, ili nekom drugom slučaju”.
Strategija je jasna – generalno neutralni moralni princip (bez dječije golotinje) iskorišten je kako bi se cenzurirala historijska podsjetnica na horore bombardiranja napalmom u Vijetnamu. Ako odemo u ekstreme, isto bi se moglo reći i za filmove ili fotografije napravljene nakon oslobađanja Auschwitza ili drugih nacističkih logora.
Slična mi se stvar desila kada sam, prije dvije godine tokom mojih konferencija, opisao neobičan slučaj Bradleyja Bartona iz Ontarija u Kanadi koji je u martu 2015. proglašen nevinim za ubojstvo Cindy Gladue, Indijanke i seksualne radnice koja je iskrvarila na smrt u motelu nakon što je zadobila 11 cm široku ranu na vaginalnom zidu. Odbrana je tvrdila kako je Barton nehotično uzrokovao smrt Gladue tijekom grubog spolnog odnosa na kojeg su oboje pristali, a sud se složio.
Ovaj slučaj ne samo da ide protiv naše bazične intuicije o etici – muškarac ubije ženu tokom odnosa, ali završi na slobodi jer “nije on to htio i namjeravao”. No, najbizarnije jest što je, na zahtjev odbrane, sudac dopustio da zdjelica nesretne žene bude prihvaćena kao dokaz. Donesen je u sudnicu, a donji dio njezinog je torza pokazan poroti (ovo je bio prvi put da je komad tijela prezentiran na suđenju u Kanadi). Zašto fotografija nije bila dovoljna?
No, poenta ovdje jest da sam neprestano napadan radi reportaže o tom slučaju – problem je bio što sam u opisivanju tog slučaja na jedan ga način i reproducirao i simbolički ga ponovio. Iako sam to učinio sa jakim negodovanjem i neslaganjem svojim sam, navodno, slušateljima omogućio da pronađu perverzni užitak u tome.
Ti napadi na mene najbolje ilustriraju “političku korektnost” i potrebu da se pojedince zaštiti od traumatičnih novosti ili slika. Moj je protuargument da, ako ćemo se protiv takvih stvari boriti, moramo ih prezentirati onakvima kakvi jesu – grozni – te trebaju šokirati.
U jednoj drugoj eri, u predgovoru “Životinjske farme”, pisac George Orwell napisao je da ako sloboda znači išta, znači da je to “pravo na to da se ljudima kaže ono što ne žele čuti”. Upravo je to sloboda koje smo lišeni kada su naši mediji cenzurirani i regulirani.
U eri smo progresivne digitalizacije naših života: većina se naših aktivnosti (i pasivnosti) registriraju u nekom od digitalnih oblaka koji nas u isto vrijeme neprekidno procjenjuju, trasirajući ne samo naše postupke nego i naša emocionalna stanja. Kada sami sebe doživimo kao najslobodnije (surfajući webom gdje je sve na dohvat ruke), mi smo zapravo totalno “eksternalizirani” i suptilno izmanipulirani.
Digitalni svijet i mreže daju novo značenje sloganu “lično jest političko”. I nije samo kontrola naših intimnih života u pitanju, sve je danas regulirano nekom vrstom digitalne mreže, od transporta preko zdravlja, od struje do vode.
I to je zašto je web danas jedna od najvažnijih javnih dobara koju dijelimo, i borba za njezinu kontrolu jest borba našeg vremena. Neprijatelj je kombinacija privatnih i državnih igrača, korporacija (poput Googlea i Facebooka) te sigurnosnih agencija poput američkog NSA.
Digitalna mreža koja podržava funkcioniranje naših društava, kao i mehanizme njegove kontrole, je ultimativna figura tehnološke mreže koja održava i podržava moć, i upravo je zato preuzimanje kontrole nad njome naš prvi zadatak.
WikiLeaks je bio samo početak, i zato bi naš moto trebao biti onaj maoistički: neka cvate hiljadu WikiLeaksova.
(TBT, RT)
