MUJNAK, Uzbekistan – Žestoka oluja koja je pogodila ovu malu luku koja više ne funkcioniše, zbunila je čak i lokalnog ekologa naviknutog na uništenje koje je uslijedilo poslije nestanka Aralskog mora.
Gusta izmaglica dočekala je ekologa Gilejboja Žujemuratova kada je izašao iz kuće tog dana u maju. „Kada sam otvorio vrata, sve je izgledalo kao prekriveno snijegom“, rekao je 57-godišnji Žujemuratov, potomak ribara na mjestu gdje više nema ribe.
Danima je oluja bješnjela iznad nekadašnjeg morskog dna, nekada četvrtog najvećeg rezervoara vode u kopnu na svijetu. Stanovnici nekadašnje luke Mujnak u zapadnom Uzbekistanu sada imaju samo slanu prašinu.
Sa naletom oluje, Vladimir Zuev, penzionisani ruski pilot koji je prešao u turističke operatere, sjedio je kod kuće. „Ništa nije moglo da se vidi“, rekao je on. „So je bila suha ali je prijanjala za kožu i teško se brisala“.
Paradoksalno, katastrofa koja je pogodila grad je postala i njegova glavna atrakcija. Turizam cvjeta.
„Mnogo ljudi želi da vidi ekološku krizu“, kaže Vadim Sokolov, zvaničnik Internacionalnog fonda za spašavanje Aralskog mora.
Zahrđali trajekti leže napušteni na morskom dnu. Selfie sa brodskim grobljem je postao obavezna stavka.
Ali i Polin Belu, pariski par u 30-im, stali su u Mujnaku. „Tužno je vidjeti da se na mjestu gdje je prije nekoliko godina bilo more, sada nalazi groblje brodova“, rekla je Belu. „Pomalo je jeziv prizor brodova tako nasukanih“.
Grad koji nekada nije imao hotel sada ih ima tri, kao i internet kafe a 14. septembra će ovdje biti održan festival elektronske muzike.
More, koje je iz Mujnka nestalo 1986. je sada udaljeno 120 kilometara.
Ta oluja je potvrdila sumornu činjenicu: posljedice nestanka mora po prirodnu sredinu postaju sve intenzivnije.
Pet država Centralne Azije je prije 25 godina pokrenulo Internacionalni fond za spašavanje Aralskog mora iako odbijaju da sarađuju u ključnim problemima kao što je distribucija vode.
To je dugo vremena sprečavalo pronalaženje bio kakvog rešenja, uz sumnjive, sovjetske poljoprivredne metode. Drevno centralno planiranje određuje koje će se biljke sijati, kaže Jusup Kamalov iz Unije za zaštitu Aralskog mora i Amu Darje, jedne od dvije rijeke koje se ulivaju u more. Umjesto navodnjavanja, zastarjele tehnike konzumiraju 80 procenata vode. „Mi smo i dalje u sovjetskim vremenima kada je riječ o planiranju“, rekao je Kamalov.
Korijeni problema sežu unazad 60 godina kada je tadašnji sovjetski premijer Nikita Hruščov odlučio da industrijalizuje poljoprivredu u centralnoj Aziji i pored toga što je sušna. Amu Darja i Sir Darja rijeke su preusmjerene u kanale za navodnjavanje koji hrane polja pšenice i pamuka.
U vrijeme kada se Sovjetski savez raspao 1991, Aralsko more je već počelo da se povlači. Iako ih je distribucija vode gušila, zemlje centralne Azije su potpisale sporazum koji ih je zarobio u mjestu.
Turkmenistan i Uzbekistan gaje pamuk iako je zbog nestašice vode, smanjena proizvodnja.
Klimatske promjene su također intenzivirale nestašicu vode. Glečeri sa planina u Turkmenistanu i Kirgistanu, koji hrane dvije rijeke, su se smanjili.
Prije nestanka mora, Mujnak je bio bogata luka sa 25.000 stanovnika. Većina je radila na ribarskim brodovima ili u lokalnoj fabrici. Oko 20 procenata sve ribe koja se konzumirala u Sovjetskom savezu dolazilo je od oko 30 vrsta iz Aralskog mora.
Nestanak mora doveo je i do širenja zdravstvenih problema poput bolesti pluća i bubrega i povećane smrtnosti djece. A bez vjetra koji bi donosio osvježenje sa vode, ljeta su poslala vrelija a zime hladnije u cijelom regionu.
Borij Alihanov, uzbekistanki aktivista kaže: „U modernoj historiji čovječanstva, nikada se nije dogodilo da cijelo more nestane pred očima jedne generacije“.
(TBT, NYT)
