INTERVJU
“No jedno mogu reći: Zagreb i Beograd –
Sarajevo također – trebali bi završiti svoje ratove, jer ih nisu završili.
Ratuju pobijenima i protjeranima, ratuju ratnim zločinima i ratnim zločincima,
ratuju svojim identitetskim politikama, a nerijetko ratuju i svojim
dodvorničkim odnosom prema trećima i moćnijima,” tvrdi Pupovac
FOTO: Pupovac
Milorad Pupovac jedan je od
najdugovječnijih političara u Hrvatskoj. Sveučilišni je profesor lingvistike i
filologije, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i potpredsjednik SDSS-a,
najpoznatije i najjače stranke manjina u Hrvatskoj koja na parlamentarnim
izborima već godinama gotovo plebiscitarno osvaja glasove građana srpske
nacionalnosti. SDSS zadnjih nekoliko izbornih ciklusa u sredinama gdje živi
srpska manjina pokušava dobiti i saborske zastupnike izvan zagarantirane XII.
izborne jedinice, a na prošlim, a posebice pretprošlim parlamentarnim izborima
bili su blizu tog cilja. Ovaj put to bi se stvarno moglo i dogoditi jer je od
SDP-a stigla ponuda da se SDSS-ovi zastupnici nađu na zajedničkoj listi u IX. i
V. izbornoj jedinici. Ovo nam je bio samo jedan od povoda za razgovor s
Pupovcem, koji je za Globus otvoreno pričao i o proslavi obljetnice Oluje,
ćirilici u Vukovaru, odnosima Srbije i Hrvatske, genocidu u Srebrenici, a okrio
nam je i zašto misli da Nataša Jovičić mora
Što mislite zašto su odnosi između
službenog Zagreba i Beograda tako loši i kako komentirate izjave srpskih
političara o proslavi Oluje te što bi zapravo trebali napraviti da se ti odnosi
poboljšaju? Je li problem u tome što su najviši dužnosnici sadašnje srpske
politike bili poprilično umiješani u ratne sukobe 90-ih?
– Složeno je to što me pitate i mnogo je
toga što utječe na odnose između Zagreba i Beograda. Ponekad utječu neriješeni
međusobni odnosi, ponekad nerazvijeni regionalni odnosi, a ponekad globalni
politički sukobi i različite uloge Hrvatske i Srbije u njima. No jedno mogu
reći: Zagreb i Beograd – Sarajevo također – trebali bi završiti svoje ratove,
jer ih nisu završili. Ratuju pobijenima i protjeranima, ratuju ratnim zločinima
i ratnim zločincima, ratuju svojim identitetskim politikama, a nerijetko ratuju
i svojim dodvorničkim odnosom prema trećima i moćnijima. A što se tiče onih
koji su bili ili entuzijasti rata – poput Vučića – ili akteri rata – poput
Kotromanovića, baš je na njima da ga završe. To je njihov krst koji trebaju
iznijeti na goru mira. Što se mene tiče, trebamo im pomoći da ga gore i iznesu.
Srpski premijer Vučić došao je na
obljetnicu u Srebrenicu, međutim, čini se da je događaj s kamenovanjem zasjenio
žrtve stradanja. Sve se više vjeruje da je taj incident bio insceniran.
Što vi mislite, je li dobro to što se Vučić
tamo pojavio i treba li Srbija priznati da se u Srebrenici dogodio genocid?
– Od Vučića se očekivalo da dođe. Bio je i
pozvan. Uostalom, imperativ moralne odgovornosti i njegov lični i njega kao
predsjednika vlade nalagao mu je da dođe i pokloni se pred tolikim ubijenima,
pred svima okupljenima i pred cijelim svijetom. Mogao je očekivati ružne poruke
i velike neugodnosti, ali ovo što se dogodilo njemu i njegovoj delegaciji nije
se smjelo dogoditi. Neke stvari koje smo mogli čuti mi koji smo bili tamo bile
su šokantne, a neke koje smo vidjeli bile su dramatične. Nakon tog iskustva
sasvim je jasno da paradne, prigodničarske geste ne mogu promijeniti ništa i da
smo u nekim stvarima veoma daleko od izmirenja te da je potrebno obnoviti
politiku suočavanja s prošlošću i razviti politiku izmirenja među narodima i
državama u regiji. Suočavanje s počinjenim zločinima bilo koje vrste i razmjera
i njihovo priznavanje nužan je korak za te politike. Vučić je u ime svoje vlade
napravio prvi korak u tom pravcu.
(The Bosnia Times, Globus)
