Piše: Roger Cohen, thebosniatimes.ba
Otišao sam na ostrvo Roben jednog sunčanog dana sa kćerkom Adelle koja je odlučila da jedan semestar studira u inozemstvu, na Univerzitetu Capetown. Pun krug: moja porodica, litvanski Jevreji, u junu 1895. izašli su na dok u Capetown sa zavežljajima donijetim iz Evrope.
Sunce, pljuskanje talasa, planina Table koja sa svojom ravnom linijom djeluje kao priviđenje. Ostrvo, gdje je Nelson Mandela proveo 18 od 27 zatvorskih godina, vreba. Vodič, koji je i sam nekadašnji zatvorenik ostrva, obavještava nas da možemo pogledati Mandelinu ćeliju ali ne i ući u nju.
“Posjetioci više nisu dozvoljeni jer je neko ukrao Mandelinu kašiku”, kaže.
Zdjelica, šolja (ali bez kašike), prostirka za spavanje, pravougaonik neba koji se vidi kroz prozor – ovdje u ovom malom prostoru, Mandela je zadržao svoju dušu. Svako ko gaji opasne iluzije o savršenstvu čovječanstva bi trebalo da zapamti ovo: turista je ukrao kašiku Nelsona Mandele.
Mandela je bio gospodar svoje sudbine. Arsenal bijelog čovjeka mu nije mogao ništa. Bio je gotov. Kao i sa Mahatmom Gandijem, unutrašnja snaga je prevladala.
Kradljivci kašike su tu negdje. Ponekad se čini da ovi lopovi sa svojim ponašanjem, svojim idejama o sopstvenoj važnosti i sposobnosti da budu okrutni prema djeci, preuzimaju svijet. Ali to nije tako. Druge sile postoje, sile koje uzdižu ljude a ne unižavaju ih, koje ujedinjuju a ne dijele. Mandela je izabrao da se suprotstavi čovječanstvu u njegovoj nepravdi i da zbriše nasilje u ime nade.
Dvadeset i sedam godina koje su ljudi bijele kože oteli Mandeli, patnja nanijeta desetinama miliona crnih Južnoafrikanaca, neće biti plaćeni krvlju.
Možda su se bijeli Južnoafrikanci, poput moje porodice, lahko izvukli. Oni su, prema riječima Nadine Gordimer, otišli na “piknik na predivnom groblju”.
Onda, kada je sve bilo gotovo, kada su sankcije ukinute, pridružili su se ekonomskom svijetu, sportskom svijetu. Iznenada je južnoafrički pasoš bio sjajna stvar. Mogli su da kažu: “Nikada nisam glasao za mučenje!” i zaborave komplikacije koje u Južnoj Africi izaziva pigment – segregaciju u školama, nasilno iseljavanje crnaca iz njihovih domova, protjerivanje crnaca u nevidljive gradove prašine i droge.
Danas, postoji crna srednja klasa ali je nejednakost ukorijenjena. Mladi crnci poručuju bijelcima: “Eksproprijacija bez kompenzacije!” Taj slogan je toliko popularan da ima i akronim “EWC”. Zastrašujuće je što ga je u ruke uzeo Cyril Ramaphosa, predsjednik.
Za Jevreje, Južna Afrika je najprije bila oslobođenje od pogrona a onda i sigurna daljina od Holokausta. Ali ipak, većina, mada ne i svi Jevreji, slagali su se sa aparthejdom. U vrijeme opresije uvijek ima više prolaznika nego heroja. To je taj gen za preživljavanje – čak i ako opstanak čovječanstva zavisi od onih rijetkih koji se opiru.
Južna Afrika je bila dobro mjesto, kao i sva druga, za Jevreje da žive u 20. vijeku. Ako ste zauzeti progonom miliona crnaca, nemate mnogo vremena za desetine hiljada Jevreja.
To sam slušao od kad pamtim za sebe.
Hvala ti, Madiba, što si pomilovao mene, moju porodicu, bijelce Južne Afrike, kradljivce kašike, današnje političke infante, cijelo čovečanstvo ove nepravde i plemenske gluposti. Hvala ti što si podigao pogled.
Letim za Johannesburg i odlazim u Soweto. Tamo se srećem sa 30-godišnjim McDonaldom Mandom Muhalijem. Bez posla je više od godinu dana. Živi u jednoj sobi. Toalet mu je napolju. Niko mu ne odgovara na aplikacije za posao. Ponekad pere automobile ili postavlja cijevi za keš.
“Uradi najbolje što možeš”, kaže natpis na zidu njegove sobe. “Bog će uraditi ostatak.”
Pitam ovog mladog crnog čovjeka koji je odrastao u eri postapartheida da li život postaje bolji. “Dokle god ne radite, stvari nisu bolje”, kaže. Onda ga pitam da li su se bijelci prelako izvukli.
“Mandela im je oprostio”, kaže. “Moramo imati povjerenja u njega. Ako ljudi koji su najviše patili oproste, zašto ne bismo i mi?” Ne osjećaš bijes? “Ni najmanje.”
Izlazimo vani. Trg je prekriven đubretom. Mladi momci ćaskaju i cere se. Djevojčice u ljubičastim džemperima i sivim suknjama izlaze iz škole. Žena prodaje metle, grablje i prašilice aranžirane na njenoj glavi. Kupujem kobasice kod mesara. Muhali, uz pomoć pola luka, čisti roštilj. Jedemo. Smijemo se.
Hvala ti, Madiba, za moć tvog primjera. Ne brini, naći ćemo kradljivca kašike. Njihova vrsta neće naslijediti zemlju.
(TBT, NYT)