Piše: William C. Chittick, thebosniatimes.ba
Intelektualno razumijevanje u svom tačnom smislu nalazi se na najvišoj tački ljudskog identiteta, ono što filozofi nazivaju “stvarnim intelektom”. Kada takvo razumijevanje izađe iz oblasti čiste inteligencije i spusti se na nivo misli i jezika, onda dobijemo njegov izraz, koji će uvijek biti neadekvatan. Za početak, izraz je naprosto preneseno znanje a ne istinsko razumijevanje. Ipak, možemo biti zahvalni da se u islamu i drugim tradicijama uvijek pravila razlika između ove dvije vrste znanja.
Intelektualna tradicija u islamu bavila se četirima temama: Bog, kosmos, ljudska duša i međuljudski odnosi. Prve tri su osnovni činioci stvarnosti kakvom je mi percipiramo, a četvrta se odnosi na uvide stečene proučavanjem prve tri oblasti ljudske djelatnosti. Naravno da se o svim ovim temamam može saznati iz pouzdanih izvora prenesenog znanja, kao što su Kur'an i hadis, ali znati ih za sebe je potpuno druga stvar. Za intelektualnu tradiciju, preneseno znanje igra ulogu pokazivača ka razumijevanju koje mora biti aktualizirano i realizirano od strane onoga koji traga.
Možda najbolji način za razumijevanje razlike između prenesenog i intelektualnog znanja jeste vratiti se na razliku između „imitacije“ ili „praćenja autoriteta“ (taklida) i „realizacije“ ili „verifikacije“ (tahkika), pojmova koji imenuju dva osnovna načina stjecanja znanja. Da bi bila član jedne religije, kulture, društva ili grupe, individua mora učiti od onih koji su već njeni članovi, a taj proces učenja odvija se putem „imitacije“. Na taj način učimo jezik i kulturu, a da ne govorimo o svetom tekstu, ritualima, i pravu. U islamskom kontekstu, oni koji su preuzeli odgovornost očuvanja ovog prenesenog nasljedstva nazivaju se ulema, tj., „poznavaoci“ tradicije.
U prenesenom znanju, pitanje „zašto“ se ostavlja po strani. Kada neko pita ulemu zašto se mora prihvatiti ta i ta dogma ili zašto se mora klanjati ili postiti, osnovni odgovor je „zato što je Bog tako rekao“, odnosno da to znamo na osnovu Kur'ana i sunneta. Jednako tako, roditelji ispravljaju govor djece pozivajući se na autoritet upotrebe ili pravila gramatike.
Intelektualno znanje je sasvim drugačije. Ako ga osoba prihvata na osnovu toga šta je neko drugi rekao, onda ga ona nije shvatila. Matematika je nauka koja ne ovisi od autoriteta. Naprotiv, ona se mora oživjeti u čovjekovoj svijesti. Kroz njeno izučavanje, učenici moraju shvatiti zašto ili će u suprotnom naprosto imitirati druge. Nema smisla reći da je dva plus dva četiri zato što je tako rekao moj učitelj. To ili razumiješ ili ne. Moraš pronaći tu istinu unutar sebe. Muslimanski intelektualci smatrali su da imitiranje drugih u intelektualnim pitanjima stavlja osobu na nivo početnika ili učenika, a ne učenjaka, ali imitiranje Kur'ana i Poslanika u prenesenim pitanjima značilo je pratiti pravi put.
Idžtihad
Riječ taklid se često spominje u djelima modernih muslimanskih mislilaca, koji ga često spominju kao prokletstvo islamskog društva. Ove rasprave, međutim, ne fokusiraju se na taklid kao suprotnost od tahkika, već suprotnost od idžtihada. S obzirom na važnost ovog pitanja među današnjim muslimanskim autorima, moram na samom početku razjasniti da govorim o nečemu drugom.
Idžtihad znači postignuće zadovoljavajućeg nivoa znanja u disciplini pravne nauke (fikhu) da bi se donosile neovisne prosudbe u tumačenju Šerijata (islamskog prava). Osoba koja dosegne ovaj nivo naziva se mudžtehid. Takva osoba ne mora pratiti autoritet drugih pravnika u pitanjima Šerijata. Ipak, njegova ili njena vještina ostaje na nivou prenesenog znanja, što znači da se i dalje zasniva na Kur'anu, hadisu i riječima prethodnika i stručnjaka iz te discipline. S obzirom na kvalifikacije koje su potrebne da se postane mudžtehid, većina sunitskih muslimana u proteklih par stoljeća držali su vrata idžtihada zatvorenim. Šiiti, s druge strane, uvijek ih smatraju otvorenim.
Sa stanovišta prava, osoba koja sama nije mudžtehid mora imitirati nekoga ko to jeste – bio taj mudžtehid živ (kao kod Šiita) ili davno umro (kao kod sunnita). Pojedinac prati mudžtehida jer može naučiti Šerijat samo od nekoga ko ga već zna. Međutim, ovo nije slučaj sa intelektualnim naukama. Mudžtehid, sa svim svojim umijećem u prenesenoj nauci o pravu, ni u kojem pogledi nije muhakkik, onaj koji je postigao tahkik ili realizaciju u intelektualnom znanju. Za početak, intelektualno znanje se ne zasniva na prenošenju. Muhakkik može, u principu, obuhvatiti sve intelektualne nauke bez pomoći prošlih generacije ili Božje objave. Ne treba nam Poslanik da nam kaže da su dva i dva četiri ili da je Bog jedan. Samo znanje, kada se spozna, je dovoljno, što znači da nosi svoj vlastiti dokaz u samom činu njegovog shvatanja.
Šerijatska ulema implicitno priznaje različitu prirodu intelektualnog znanja kada nam govori, kao što to često radi, da vjeru (iman) zasnovanu na imitaciji Bog ne prihvata. Musliman ne može ostati predan svojoj tradiciji ako kaže, „Ja vjerujem u Boga jer su mi roditelji rekli da trebam.“ Neko ovakav bi rekao da ne bi vjerovao u Boga da mu to nije rečeno, tako da bi njegova vjera ostala samo na jeziku.
Iako u teoriji možemo razlikovati preneseno od intelektualnog znanja, u praksi ona su uvijek bila usko povezana i intelektualne znanosti su se uvijek gradile na prenesenima. Ne može se ispravno pričati bez gramatike i ne mogu se čisto islamska učenja shvatiti bez Kur'ana i hadisa. Međutim, činjenica da ljudi mogi imati izvrsno znanje u prenesenim naukama ne znači da znaju bilo šta o intelektualnim znanostima. Niti vještina prepričavanja metafizičkih i kosmoloških teorija velikih muslimanskih intelektualaca dokazuje da osoba ima ikakvo razumijevanje o tome šta te teorije znače.
I prenesene i intelektualne znanosti su neophodne da opstane bilo koja religija, ali se danas obje gube. Prenesene nauke, međutim, znatno bolje opstaju nego intelektualne nauke, a razlog je očit. Svako može napamet naučiti Kur'an i hadis, ali samo nekolicina može istinski razumijeti o čemu Bog i Poslanik govore. Čovjek može razumijevati unutar vlastith granica, a sve je manje ljudi koji prolaze kroz obuku potrebnu za razvoj vlastitih talenata i kapaciteta. Jasno je da čovjek ne može shvatiti matematiku (ili bilo koju drugu nauku) ni bez urođene vještine niti bez vježbe. Čak i ako ima prirodnu sklonost, ta osoba neće dosegnuti daleko ako godine ne uloži u izučavanje. Ako je ovo tako za nauke poput matematike ili gramatike, koje se bave stvarnostima koje su relativno blizu, onda je to pogotovo istinito za metafiziku, koja se bavi najdubljim stvarnostima, onim najudaljenijim od našeg svakodnevnog iskustva.
ULOGA INTELEKTUALNE TRADICIJE
Važno je naglasiti da nijedna religija ne može opstati, a kamoli napredovati, bez živuće intelektualne tradicije. Ovo postane jasno čim sebi postavimo pitanje: Čemu služi intelektualna tradicija? Koje funkcije obnaša u društvu? Šta je njen cilj? Drugim riječima: Zašto bi ljudi trebali misliti? Zašto ne bi trebali slijepo prihvatiti štagod im se govori? Osnovni muslimanski odgovor je da bi ljudi trebali misliti jer moraju misliti, jer su misleća bića. Nemaju izbora nego misliti, jer im je Bog dao umove i inteligenciju. Ne samo to, već u brojnim kur'anskim ajetima Bog im naređuje da misle i koriste svoju inteligenciju. Da bi mislio ispravno, čovjek mora zapravo misliti, odnosno do zaključaka mora doći vlastitim intelektualnim naporom, a ne tuđim. Svaki iskusan učitelj zna ovo savršeno dobro.
Svakako da ovo ne znači da Bog zahtijeva da se svi bave sofisticiranim izučavanjem i promišljanjem koje se odvijalo u intelektualnim znanostima, jer nema svako potrebne talente, kapacitete, niti uslove. Ipak, ljudi imaju moralnu i religijsku dužnost da koriste umove koje im je Bog dao. Kao što to Kur'an govori, „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih“ (2: 286). Ako u ljudske mogućnosti spada i razmišljanje, onda je njihova dužnost razmišljati. Ali Bog im ne govori šta da misle, jer to bi značilo da je imitirati i ponavljati šta je neko drugi rekao dužnost u intelektualnim pitanjma. To bi poništilo samu svrhu ljudske inteligencije, koja je da spoznajemo sami za sebe.
Nema sumnje da se mnogi ako ne i većina ljudi ne preispituju i čak se nikada i ne zapitaju zašto bi uopće trebali razmišljati o stvarima. Jednostavno se bave svojom svakodnevnom rutinom i misle da shvataju svoje stanje. Posvećeni muslimani ove vrste izgleda pretpostavljaju da Bog od njih ne želi ništa više od praćenja Šerijata. Ali ovo nije opravdanje za one koji imaju sposobnost razmišljanja. Svako ko ima mogućnost i talenat da promišlja o Bogu, univerzumu i ljudskoj duši ima dužnost to raditi. Ne činiti to znači iznevjeriti vlastitu prirodu i ne povinovati se Božijoj naredbi da promišljamo o znakovima.
Uzevši u obzir da neki muslimani moraju razmišljati, učiti kako ispravno razmišljati mora biti važno polje muslimanskog napora. Ali šta određuje „ispravno“ razmišljanje? Kako razlikujemo ispravno od pogrešnog razmišljanja? Da li činjenica da ljudi moraju razmišljati znači da imaju slobodu misliti štagod žele? Islamski odgovor na ovakva pitanja je uvijek bio da je način na koji ljudi razmišljaju izuzetno važan. Neki oblici razmišljanja se preporučuju u Kur'anu i sunnetu, a od nekih se odvraća. Islamski gledajući, dužnost onih koji razmišljaju jeste da koriste svoje umove na načine koji su u skladu sa ciljevima Kur'ana i sunneta. Drugim riječima, cilj islamske intelektualne tradicije mora se uskladiti sa ciljem islama, u suprotnom to nije islamska intelektualnost.
A šta je cilj islama? Generalno govoreći, cilj islama je dovesti ljude u harmoniju sa iskonskom prirodom stvari. Drugim riječima, cil je vratiti ih Bogu, iz kojeg su prvobitno potekli. Međutim, svi se svakako vraćamo Bogu, tako da problem nije povratak sam po sebi, već način povratka. Kroz Kur'an i sunnet, Bog sebi vraća ljude na način koji će osigurati njihovu vječnu sreću. Ako žele pratiti „pravi put“ (siratu-l-mustekim), onaj koji vodi do balansa i sreće a ne neravnoteže i patnje, oni moraju koristiti svoje umove, svijest i razmišljanje na načine koji su u harmoniji sa samim Bogom, sa istinskom Stvarnošću. Ako su okupirani iluzijom i nestvarnim, oni će pratiti krivi put i vjerovatno neće završiti tamo gdje im je cilj.
Historija islamskog intelektualnog iskaza utjelovljena je u različitim formama koje su muslimani vremenom usvojili u nastojanju da ispravno i tačno razmišljaju. Intelektualna tradicija bila je snažna i živa, tako da su neslaganja o najboljem načinu da se izraze njegova saznanja bila česta. Uprkos tome, u svim tim različitim školama mišljenja koje su se pojavile u islamskoj historiji – bilo da su se bavile intelektualnim ili prenesenim učenjem – oko jednog principa su se uvijek svi slagali: Bog je jedan, i On je jedini izvor istine i stvarnosti. On je ishodište svih stvari, i sve Mu se stvari vraćaju. Ovo je tevhid, „princip Božije jednoće“. Najbolje je sažet u prvom dijelu šehadeta, svjedočenja o vjerovanju: „Nema boga osim Boga.“ Ovaj iskaz se često naziva kelime-l-tevhid, „riječi kojima se tvrdi jednoća“. Misliti islamski znači prepoznati Božiju jednoću i izvoditi pravilne zaključke. Razlike u mišljenju rađaju se u pogledu zaključaka, a ne činjenice da je Bog jedan.
Zaključci koje ljudi izvode iz tevhida uveliko ovise o njihovom poimanju Boga. Tipično, muslimani nastoje poimati Boga kroz promišljanje o smislu Božijih imena i svojstava kako su navedena u Kur'anu i sunnetu. Ako se Bog poima kao zakonodavac, ljudi će izvoditi zaključke koji su u vezi sa ispravnim poštivanjem Šerijata. Ako se smatra srditim, zaključit će da moraju izbjegavati njegovu srdžbu. Ako se poima kao milostiv, mislit će da moraju tražiti njegovu milost. Ako se poima lijepim, zavoljet će ga.
Bog, naravno, ima „devedeset devet imena“ – najmanje – i svako ime odražava drugu dimenziju onoga što Bog tačno jeste, šta tačno nije, i kako bi Ga ljudi tačno trebali poimati i povezivati se s Njim. Naravno, obazrivi muslimani su uvijek Boga poimali na više načina i izvodili su razne zaključke na osnovu svakog od tih poimanja. Ovaj diverzitet shvatanja u jezgri tevhida predočen je u Poslanikovoj molitvi, „O Bože, tražim utočište u Tvojoj milosti od Tvoje kazne, tražim utočište u Tvom zadovoljstvo od Tvoje srdžbe, tražim utočište u Tebi od Tebe.“
TRENUTNO STANJE
Rekao sam da je islamska intelektualna tradicija većinski, iako ne u potpunosti, nestala. Ovo je očito onima koji izučavaju historiju islamske civilizacije. Učenjaci često propituju ovaj nestanak u okviru „zlatnog doba“ klasičnog islama i postepenog pada u nauci i učenju. S ozbirom da se skoro svi slažu da je islamska učenost u svojim raznim oblicima daleko od onoga što je nekada bila, malo se toga može postići dokazivanjem ove tvrdnje ili iscrtavanjem historije pada ili iznošenjem ideja šta je ili šta nije pošlo po zlu.
Umjesto toga, želim pretpostaviti da intelektualna tradicija više nije ono što je nekada bila, a da i dalje ima nešto za ponuditi. Šta je to nešto, međutim, ne može se iznova otkriti ili oživjeti sve dok se intelektualno znanje tretira kao još jedan oblik prenesenog znanja, kako se to inače radi u modernoj nauci. Imamo brojne eksperte za islamsku filozofiju i sufizam, među muslimanima i nemuslimanima, koji su donijeli ogroman doprins tekstualnim i historijskim studijama ali koji se bave svojim predmetom kao spremištem historijskih informacija, umjesto kao živom tradicijom čiji raison d'etre je transformacija ljudske duše. Kao što je jednom moj bivši i sada preminuli profesor na Univerzitetu u Teheranu rekao o svojim mladim kolegama, oni znaju sve što se može znati o jednom tekstu, osim šta on govori.
Unatoč definiciji „intelektualnog“ koja je prethodno navedena, neki će tvrditi da muslimanska zajednica ima vitalan intelektualni život i da intelektualna tradicija ustvari ne nestaje. Ali to bi značilo da se svodimo na sadašnje značenje riječi intelektualno. Nema sumnje da postoje desetine hiljada muslimanskih intelektualaca u tradicionalnom smislu – tj. pisaca, profesora, doktora, advokata i naučnika koji se bave trenutnim problemima i iskazuju ih usmeno ili pismeno. Ali ja imam duboke sumnje u to da među takvima ima barem par onih koji su intelektualci u tehničkom smislu u kojem ja definiram pojam. Da, ima mnogo dubokoumnih i sofisticiranih ljudi koji su rođeni kao muslimani i koji zaista dosljedno prakticiraju svoju religiju. Ali da li oni misle islamski? Da li je moguće biti naučnik u modernom smislu te riječi i musliman koji poima kosmos i dušu kako ih Kur'an i sunnet objašnjavaju? Da li je moguće biti sociolog i u isto vrijeme misliti u okvirima tevhida?
Čim shvatimo prirodu intelektualne tradicije u smislu riječi koju sam imao na umu, onda će postati vrlo vjerovatno da misaoni procesi većine muslimanskih mislilaca danas nisu suštinski određeni islamskim principima i islamskim shvatanjem. Naprotiv, oblikovani su i modelirani navikama koje je um nesvjesno formirao u toku osnovnog i srednjeg obrazovanja a koje se kasnije potvrdilo i zacementiralo univerzitetskim i profesionalnim obučavanjem. Takvi ljudi mogu klanjati i postiti kao muslimani, ali oni razmišljaju kao doktori, inžinjeri, sociolozi i politički naučnici.
Naivno je vjerovati da se čovjek može naučiti kako islamski misliti samim time što će jednom sedmično prisustvovati predavanjima ili čitati nekoliko knjiga napisanih od strane današnjih muslimanskih lidera ili izučavati Kur'an ili izgovarati molitve i imati „čvrstu vjeru.“ U starom islamskom svijetu, islamski etos bio je svugdje, ali su veliki mislioci i intelektualci i dalje trošili svoje živote tragajući za dubljim znanjem o Bogu, kosmosu i duši. Prema njihovom mišljenju, traganje za razumijevanjem bio je beskonačan zadatak.
Nasljedstvo koje su ostaviti ovi intelektualci je izuzetno bogato. Napisali su hiljade knjiga, čak i ako većina važnih knjiga nikada nije ni objavljeno, a još manje prevedeno. A one koje su objavljene rijetko čitaju današnji muslimani. Ne pokušavam reći da bi bilo nužno čitati sve velike knjige intelektualne tradicije u izvornim jezicima kako bi se mislilo islamski. Ako bi današnji musliman mogao pročitati jednu od ovih važnih knjiga, čak i u prijevodu, i shvatiti je, njegovo razmišljanje bi se znatno promijenilo. Međutim, jedini način da se shvate takve knjige jeste da se osoba pripremi za shvatanje, a to zahtijeva izučavanje i obuku. Ove se ne može dobiti na osnovu modernog univerzitetskog obrazovanja, osim, možda, ako je posvećen islamskoj tradiciji (kažem „možda“ jer mnogi muslimani i nemuslimani sa doktoratima iz islamskih nauka ne mogu čitati i shvatiti velike knjige ove intelektualnog nasljedstva).
S obzirom da je moderno obrazovanje ukorijenjeno u temama i oblicima misli koje nisu u skladu sa tradicionalnim islamskim učenjem, izrazito je teško za svakog dubokoumnog i posvećenog muslimana da harmonizira domen misli i teorije sa oblašću vjere i prakse. Ne može osoba studirati nešto godinama i onda biti netaknuta onime što je izučavala. Ne može se pobjeći od mentalnih navika stečenih iz materijala kojima osoba posveti svoj život. Vrlo je vjerovatno, i skoro, ali ne potpuno, neizbježno da moderni mislioci sa religijskim uvjerenjem imaju kompartmentalizirane umove. Jedan odjeljak uma obuhvata profesionalnu, racionalnu oblast, a drugi dio ličnu pobožnost i praksu. Općenito govoreći, ovo je slučaj sa većinom ljudi koja je odrasla u tradicionalnom, a obrazovana u modernom stilu. Iranski mislilac Daryoush Shayegan, koji piše kao filozof i društveni kritičar, dok iskazuje svoju ličnu borbu sa ovim fenomenon, naziva ga „kulturalnom šizofrenijom.“
Vjernici naklonjeni promišljanju koji su uvučeni u ovu kulturalnu šizofreniju mogu pokušati racionalizirati odnos između njihove religijske prakse i njihovog profesionalnog usavršavanja, ali će to uraditi u okviru svjetonazora ograničenog racionalnom stranom uma. Tradicionalni islamski svjetonazor, uspostavljen Kur'anom i prenesen kroz generacije muslimana, bit će im nedostupan i stoga će svoje kategorije i načine razmišljanja izvesti iz stalno promjenjivog Zeitgeist-a koji je utjelovljen u modernim kulturalnim trendovima i populariziran putem televizije i drugih formi masovne indoktrinacije.
Mnogi muslimanski naučnici nam govore da im moderna nauka pomaže vidjeti čuda Božijeg stvaranja, a to je zasigurno jedan argument da se prirodne nauke preferiraju u odnosu na društvene. Ali da li je nužno studirati fiziku ili biohemiju da bi se znakovi Boga vidjeli u svim Njegovim stvorenjima? Kur'an stalno govori muslimanima, „Zar ne razmišljate, zar ne promišljate, zar ne mislite?“ O čemu? O znakovima, koji se nalaze, kako nas preko dvjesto kur'anskih ajeta podsjeća, u svemu, posebno prirodnim pojavama. Ne treba se biti veliki naučnik, ili ikakav naučnik, da bi se shvatilo da svijet glasno govori o veličanstvenosti svoga Stvoritelja. To je ono što je Poslanik nazvao „religijom starih žena“ (dinu-l-adža'iz), za čije razumijevanje nije potrebna nikakva posebna obuka.
Istina je da osnovno razumijevanje Božijih znakova može pružiti dostatno znanje potrebno za spasenje. Na koncu, Poslanik je rekao, „Mnogi od ljudi u raju bit će budale“. Međutim, ludost koja vodi do raja zahtijeva ludost u ovosvjetskim poslovima, a danas to nije jednostavno naći. Zasigurno je rijetkost među muslimanskim misliocima, koji su već isuviše pametni, što objašnjava zašto su tako uspješni doktori i inžinjeri.
BOGOVI MODERNOG VREMENA
Možda je najbolji način da se prikaže da su navike uma koje je donijelo moderno doba rijetko podudarne sa islamskim učenjem, razmisliti o karakteristikama ovog doba – pod čime podrazumijevam razmišljanje i norme „globalne kulture“ u kojoj danas živimo. Trebalo bi biti očito da štagod karakteriziralo moderno doba, to nije tevhid, prvi princip islamskog razmišljanja. Naprotiv, ispravno je reći da je moderno doba obilježeno onim oprečnim od tevhida. Moglo bi se to nazvati širkom ili „pripisivanjem Bogu druga“, ali za većinu muslimana ova riječ ima preteško emotivno značenje da bi bila od pomoći u ovoj raspravi. Stoga, nazovimo ovu karakteristiku modernog doba taksir, što je doslovno obratni pojam od tevhida. Tevhid znači učiniti stvari jednim, a u religijskom kontekstu znači tvrditi da je Bog jedan. Taksir znači učiti stvari mnogostrukim, a to, kako ja to ovdje shvatam, znači tvrditi da je bogova više.
Savremenom dobu i savremenoj misli nedostaje jedan centar, jedna orijentacija, jedan cilj, bilo koja jedinstvena svrha. Drugim riječima, nema jednog „boga“. Bog je ono što daje smisao i orijentaciju životu, a moderni svijet izvlači smisao iz mnogo, mnogo bogova. Kroz jedan stalno jačajući proces taksira, bogovi su se umnogostručili bezbrojno mnogo puta i ljudi obožavaju koje god bogove žele.
Proces jačanja taksira postaje jasan kada poredimo generalni tok islamske misli kroz historiju sa onim u evropskoj civilizaciji. Sve donedavno, islamska misao bila je obilježena naporima ka jedinstvu, harmoniji, integraciji i sintezi. Veliki muslimanski mislioci bili su vrhunski stručnjaci mnogih disciplina, ali su na sve njih gledali kao na grane jednog drveta tevhida. Nikada nije bilo kontradikcije između astronomije i zoologije, ili fizike i etike, ili matematike i prava, ili mistike i logike. Sve je bilo upravljano istim principima, jer je sve spadalo pod Božiju sveobuhvatajuću stvarnost.
Historija evropske misli obilježena je drugačijim trendom. Iako je tu bilo dosta unitarnog razmišljanja u Srednjem vijeku, od tog perioda ka danas, disperzija i mnogobrojnost su u stalnom porastu. „Renesansni čovjek“ mogao je znati mnogo toga o svim naukama i u isto vrijeme imati viziju jedinstvenosti. Ali danas, svako je ekspert u jednom malom polju specijalizacije, a informacija je sve više. Rezultat je međusobno nerazumijevanje i univerzalna disharmonija. Nemoguće je uspostaviti bilo kakvo jedinstvo shvatanja i nikakva stvarna komunikacija se ne može desiti među stručnjacima iz različitih disciplina. Otkako ljudi nemaju princip ujedinjavanja, rezultat je sverastuće mnoštvo ciljeva i bogova, svejačajući haos.
Svako obožava jednog ili drugog boga. Niko ne može preživjeti u apsolutnom vakumu, bez cilja, bez značaja, bez smisla, bez orijentacije. Bogovi koje ljudi obožavaju su referentne tačke koje im daju smisao i kontekst njihovim životima. Razlika imeđu tradicionalnih predmeta obožavanja i savremenih predmeta obožavanja je to što u modernom svijetu, skoro je nemoguće podrediti sve te male bogove pod jednog vrhovnog boga, a, kada se to uradi, vrhovnog boga su već oblikovale ideologije. To sigurno nije Bog tevhida, koji je apsolutna i vrhovna stvarnost, pored koga ništa nije stvano. Međutim, to bi mogla biti imitacija Boga tevhida, posebno kada religija zađe u polje politike.
Bogovi u svijetu taksira su legija. Pomenuti neke od najznačajnjih značilo bi izlistati glavne mitove i ideologije našeg vremena – sloboda, jednakost, evolucija, progres, nauka, medicina, nacionalizam, socijalizam, demokratija. Ali možda najopsasniji od bogova su oni koje je najteže prepoznati. Nose bezopasna imena poput brige, komunikacije, konzumiranja, razvoja, obrazovanja, infromacije, standarda življenja, menadžmenta, modela, planiranja, proizvodnje, projektiranja, resursa, usluge, sistema, zaštite.
Oni koji ne misle da ove riječi igraju ulogu bogova trebali bi pogledati Plastični svijet Uwea Poerksena. Podnaslov odaje više: Tiranije modularnog jezika. Poerksen objašnjava da moderna upotreba jezika – upotreba koja je postala dominantna nakon Drugog svjetskog rata – proizvela je grupu riječi koje su se pretvorile u najdestruktivnije tiranine svijeta koji su ikad viđeni. On ih ne naziva „bogovima“, jer on piše kao lingvista i nema vidljiv interes za teologiju. Međutim on ih naziva „tiranima“, a to je primjeren prijevod za kur'ansko božije ime džebbar. Kada se ovo ime pripiše Bogu, ono znači da Bog ima apsolutnu moć kontrole nad stvorenjima. „Tiranija“ postaje loša stvar kada se prisvaja od strane ljudi, jer tada označava da su pokušali oduzeti Božiju moć i autoritet. U slučaju plastičnih riječi, moć je oduzeta riječima koje oblikuju raspravu o društvenim ciljevima.
Kao što Poerksen ističe, ove tiranske riječi imaju barem trideset zajedničkih karakteristika. Najvažnija je da nemaju definicije, iako imaju jednu auru dobrobiti i koristi. Lingvistički govorerći, to znači da imaju mnogo konotacija ali ne i denotaciju. Ne postoji stvar kao što je „briga“ ili „dobrostanje“ ili „standard življenja“, ali riječi sugeriraju mnogo dobrih stvari za većinu ljudi. One su apstraktni pojmovi koji se čine naučim, tako da nose jednu auru autoriteta u svijetu u kojem je nauka jedan od najvažnijih bogova. Svaki od njih pretvara nešto što se ne može definisati u neograničeni ideal i budi beskrajne potrebe. Kada se potrebe osvijeste, učine se tako očitim i uskoro postanu neophodnosti. Kur'an kaže da je Bog bogat, a ljudi su siromašni i željni prema Bogu. Danas, ljudi se osjećaju siromašnim i željnim prema ovim malim tiranima.
Oni koji govore u ime plastičnih riječi stiču moć i prestiž, jer predstavljaju nauku, slobodu i progres. Kao rezultat toga, kritike se ignoriraju i marginalizirjau, jer, pretpostavlja se, samo bi se potpuni idiot protivio zaštiti i razvoju. Svako mora pratiti one čija je briga naša zaštita i razvoj.
Ulema koja govori za ovo male bogove su „eksperti“. Svaka od tih plastičnih riječi postavlja ideal i ohrabruje nas da vjerujemo da nam samo eksperti mogu pokazati kako ga dostići, stoga njima moramo povjeriti svoje živote. Moramo imitirati znanstvenu ulemu, koja nam daje šerijate za naše zdravlje, blagostanje i obrazovanje. Ljudi tretiraju izjave eksparata kao fetve (pravno obavezujuća mišljenja o određenim pravnim pitanjima). Ako ti eksperti dođu do koncenzusa (idžme’) da moraju uništiti zajednicu zarad prinošenja žrtve razvoju, onda nemamo izbora nego pratiti njihov autoritet. Jer ulema najbolje zna.
Svaka ova plastična riječ učini da druge riječi izgledaju zastarjelo ili zaostalo. Možemo se ponositi na obožavanje ovih bogova, a svi naši prijatelji i kolege će nas smatrati prosvijetljenim kad god izrecitiramo kakvu prikladu litaniju u njihovu čast. Oni koji uzimaju starog Boga za ozbiljno mogu sakriti ovu sramotnu činjenicu obožavanjem novih bogova zajedno sa starim. I očito, mnogi koji nastavljaju tvrditi da obožavaju starog Boga će izopačiti njegova učenja kako bi ispalo da nam i On govori da služimo novim bogovima.
CILJ INTELEKTUALNOG RAZUMIJEVANJA
Razumijevanje prirode lažnih bogova je uvijek bilo u centru intelektualnih nauka, ali ne može biti pitanje kojim se bave prenesene nauke. Osoba ne može prihvatiti tevhid naprosto na osnovu imitacije, što znači da on stoji izvan oblasti prenesenog učenja. Tevhid se mora razumijeti kroz vjeru u njega, čak i ako je to poimanje daleko od savršenog. Dobar dio intelektualne tradicije bavio se objašnjavanjem tevhida i načina na koji on razjašnjava predmete vjerovanja – Boga, meleke, pisma, poslanike, Sudnji dan, i „mjerenje dobra i zla“. Kako bi muslimani trebali shvatati ove koncepte? Zašto bi trebali vjerovati u njih? Istinska vjera niakda ne može biti slijepo uvjerenje, već predanost onome što osoba zaista zna da je istinito.
Raspravljajući o Bogu i drugim predmetima vjerovanja u svijetlu tevhida, važno je objasniti ne samo šta su oni, već i šta nisu. Kada ljudi ne znaju šta je Bog, jednostavno im je prisvojiti naviku obožavanja lažnih bogova, i to ih lišava zaštite od taksira modernog svijeta, mnogobrojnih bogova koje moderni načini razmišljanja zahtijevaju da oni služe.
Ono što je iznenađujuće za današnji susret islama sa modernim svijetom je to da muslimanima nedostaje intelektualna priprema da bi se nosili sa tom situacijom. Muslimanski mislioci – sa nekoliko časnih izuzetaka – ne preispituju legitimitet modernih bogova. Umjesto toga, oni se raspravljaju o tome kako ih najbolje služiti. Drugim riječima, oni misle da islamsko društvo mora biti modificirano i adaptirano kako bi postiglo ideale predstavljene od strane modernih bogova, a posebno onih imenovanih plastičnim riječima. Ovo znači da veliki broj muslimana današnjice zauvijek traga za najboljim načinima da svoja društva podrede odbacivanju tevhida.
Mnogi muslimani danas prepoznaju da je Zapad platio previsoku cijenu za svoju modernizaciju i sekularizaciju. Oni vide razne društvene krize koje su se pojavile u svim moderniziranim društvima i shvataju da su ove krize nekako povezane sa gubitkom religijskih tradicija, konačnim besmislom modernog života i devalvacijom etičkih i moralnih uputa. Međutim, mnogi od tih istih ljudi nam govore da je islam drugačiji. Islam može prisvojiti tehnologiju i znanje i iskustvo – progres, razvoj i ekspertizu – dok održava svoju moralnu i duhovnu snagu i izbjegava društveno raspadanja koje se očituje na Zapadu. Drugim riječima, oni misle da muslimani mogu zaboraviti tevhid, prihvatiti novi tok taksira i proći bez negativnih posljedica.
Posebno iznenađujuće ovdje je mjera u kojoj današnji muslimani izgleda misle da se jedan islamski poredak može uspostaviti od strane modernih država, s njihovom historijski neprevaziđenom sposobnošću indoktrinacije i prisile. Stvarni pokušaji da se to uradi jasno pokazuju da jedno „islamsko“ društvo se lahko može pretvoriti u drugačiju verziju monstruoznog totalitarizma koje je isuviše obilježilo moderni svijet. Sveprisutnost birokratije, tehnologije i taksirskog svjetonazora i njihovo zadiranje u sve ljudske odnose znači da je sve više i više svijeta dehumanizirano, objektivizirano i otvoreno za manipulaciju. Tradicionalne moralne granice postaju bezvrijedne u modernim institucijama, posebno za vrijeme krize – a kada to nije bilo krize?
Činjenica da toliko ljudi misli da islam može cvjetati a istovremeno prihvatiti moderne bogove pokazuje da su izgubili viziju tevhida koja je ranije davala život islamskoj misli. Oni ne vide da je sve međusobno povezano i ne shvataju da obožavanje lažnih bogova nužno rezultira raspadom svake vrste reda – uništenjem ne samo pojedinaca i društva, već i prirodnog svijeta. Drugim rječima, kada ljudi odbiju služiti Bogu kao što samo stvarnost zahtijeva da mu služe, oni ne mogu ispuniti svoje ljudske funkcije. Kada ljudi odbijaju živjeti u harmoniji sa trandscendentalnim principima koji određuju kakve stvari stvarno jesu, oni donse haos i nered u prirodna i društvena okruženja. Kur'an sumira taj proces u ajetu, „Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru“ (30:41). „Nered“ (fasad) definira se kao nedostatak dobrostanja, a dobrostanje je cjelovitost, zdravlje, balans, harmonija, usklađenost, integracija i jedinstvo na individualnom, društvenom i kosmičkom nivou. Ovo se može uspostaviti samo kroz tevhid, tj. „ujedinjavanjem stvari“.
ODBACIVANJE TRADICIJE
Velike prepreke spriječile su obnovu ovog intelektualnog nasljedstva. One su mogu prepoznati na društvenom nivou u različitim uvjerenjima i stavovima koje su prisvojili današnji muslimani kao rezultat njihovog gubitka intelektualne neovisnosti i njihove slijepe imitacije normi utjelovljenih u idealima, institucijama i strukturama modernog svijea. Među ovim preprekama su politizacija zajednice, monolitska interpretacija islamskih učenja i bezobzirno prihvatanje ideoloških propovijedi muslimanskih lidera. Možda najdublja i najštetnija od ovih prepreka je, međutim, generalni trend odbacivanja svega osim onih površnih ukrasa islamske tradicije.
Kao i druge religije, islam je izgrađen na tradiciji, pod čime mislim na zbir svog prenesenog i intelektualnog nasljedstva. Ipak, mnogi muslimani ne vide kontradikciju između vjerovanja u moderne bogove i prihvatanja autoriteta Kur'ana i suneta. Da bi to uradili, oni moraju ignorirati hiljadu tristo godina islamske intelektualne historije i pretvarati se da nikome ne treba pomoć nekadašnjih velikih mislilaca kako bi razumijeli i protumačili Kur'an i sunnet.
Moramo imati na umu da je jedina univerzalno prihvaćena dogma u modernom svijetu odbacivanje tradicije. Veliki poslanici savremenosti – Descartes, Rousseau, Marx, Freud – slijedili su mnoštvo bogova, ali su se svi složili da su stari bogovi beskorisni. Prema islamskom svjetonazoru, zajedničko svim Božijim poslanicima je tevhid. Poslanicima savremenosti zajednički je teksir. Čovjek može odbaciti Božije jedinstvo samo izmišljanjem drugih, zamijenskih bogova.
U islamskoj teologiji, Bog je kadim, „drevni“ ili „vječni“. On je uvijek bio i uvijek će biti. U savremenom dobu, bogovi su novi. Da bi ostali novi, moraju se često mijenjati. Novo se uvijek mora cijeniti više nego staro, koje je „zastarjelo“ i „zaostalo“. Nauka uvijek donosi nova otkrića i tehnologija uvijek prža nove izume koji ubrzo postanu neophodne stvari. Sve što nije u procesu obnove smatra se mrtvim.
Jedno ime za ovog boga noviteta je „originalnost“. On upravlja tako što naređuje nove stilove i modele, a njegovi svećenici se nalaze svugdje, posebno u reklamiranju i masovnoj indoktrinaciji. Modni mudžtehidi govore ženi šta treba obući, ali mijenjaju svoje fetve svake godine. Svijet umjetnosti otvoreno svetkuje Originalnost kao najvišeg boga. Ili uzmimo za primjer moderni univerzitet, gdje profesori često usvajaju najnovije teorije čim stignu iz Pariza.
Najveća opasnost neprijateljstva prema tradiciji koja je tako prisutna među današnjim muslimanima jeste da su prihvatili boga noviteta – kao i mnogi drugi – bez da su uopće promislili šta rade. Što se njih tiče, muslimanski mislioci i intelektualci nisu imali ništa pametno za reći hiljadu tristo godina. Oni bi voljela očuvati svoj muslimanski identitet, ali misle da kako bi to postigli, dovoljno je da se drže Kur'ana i sunneta i ignoriraju njihove velike tumače.
Za takve ljude, vladajući bogovi su progres, nauka i razvoj. Oni misle da mi znamo mnogo toga više o svijetu nego ljudi iz ranijih razdoblja, jer „mi“ imamo nauku. Naravno, oni sami nemaju nauku, oni su naprosto čuli i povjerovali da je naučno znanje stvarno znanje. Malo znaju o ciljevima i metodama nauke, a ništa o islamskoj intelektualnoj tradiciji. Oni su slijepi imitatori u intelektualnim pitanjima, tj. na nivou gdje bi trebali težiti ka vlastitioj spoznaji. Štaviše, ovo je selektivna imitacija, s obzirom da oni prihvataju autoritet samo „naučnika“ i „eksperata“, a ne velikih muslimanskih mislilaca iz prošlosti. Ako je to rekao Einstein, mora da je istina, ali ako su al-Ghazali ili Mulla Sadra to rekli, onda ne može biti tako, jer to nije nauka.
Na kraju, dopustite mi da iznesem najosnovniji problem modernog islama, problem prisutan u svakoj religiji, a to je da vjernici pate od onoga što se tradicionalno naziva „složeno neznanje“ (džehl murrekab). „Neznanje“ je ne znati. „Složeno neznanje“ je ne znati da ne znaš. Previše muslimana ne zna šta je islamska tradicija, ne znaju kako misliti islamski i ne znaju da ne znaju. Prvi korak u liječenju neznanja je priznati da ne znaš. Kada ljudi priznaju vlastito neznanje, onda mogu krenuti u „potragu za znanjem“ (talabu-l-‘ilm) – potraga koja je, kako je Poslanik rekao, „dužnost svakog muslimana“ i uistinu svakog ljudskog bića.
Intelektualna tradicija se ne može obnoviti dok pojedinci sami sebe ne pokrenu. Tradicija se ne može obnoviti imitacijom ili djelovanjem zajednice, već samo pojedinačnom posvećenošću i ličnim saznanjem. Vlade i komiteti ne mogu početi riješavati taj problem. Razumijevanje se ne može nametnuti ili ozakoniti, ono se samo može u srcu uzgojiti.
(TBT, Prevela Esma Latić)