ANALIZA
Visoka nezaposlenost, pad životnog
standarda, ali i sveopći pesimizam za koji mnogi građani okrivljuju aktualnu
Vladu, razlog su što sve veći broj mladih napušta Hrvatsku u potrazi za poslom
i stanom. Tim više otkako su neke zemlje poput Njemačke 1. srpnja otvorile
svoje granice za radnu snagu iz Hrvatske.
Piše Božo Skoko, thebosniatimes.ba
Početkom ljeta navršile su se dvije godine
otkako je Hrvatska punopravna članica Europske unije. Po svemu sudeći hrvatski
građani još uvijek ne osjećaju baš neke benefite od članstva, za koje su se
pripremali punih deset godina, provodeći mnogobrojne reforme i ispunjavajući
raznorazne želje Bruxellesa ali i pojedinih država članica, koje su pristupne
pregovore iskoristile kako bi se izborile za vlastite interese u Hrvatskoj – od
kojekakvih koncesija i preuzimanja tvrtki do pokušaja pomicanja granica. Netko
će reći kako je Hrvatska postala 28. članica EU-a u nezgodno vrijeme, kad se
Europa već poprilično počela baviti vlastitim opstankom i rješavala nagomilane
probleme svojih starih članica. Drugi će reći da je aktualna lijeva Vlada
propustila povijesnu šansu da Hrvatsku pozicionira kao uspješnu mladu i
stabilnu državu na nestabilnom Balkanu, koja će svojim iskustvima donijeti novu
svježinu ali i poglede na aktualne probleme ovog dijela Europe, te zahvaljujući
snažnom europskom zaleđu i prilikama na velikom europskom tržištu, poboljšati
svoje gospodarske ali i vanjskopolitičke pozicije.
Benefit članstva EU
Bilo kako bilo aktualna vlada premijera
Zorana Milanovića već treću godinu zaredom bilježi pad gospodarstva. I dok se
naziru tek neki pomaci u jačanju izvoza i blagom padu nezaposlenosti, privatni
proizvodni i uslužni sektor je već na izdisaju, budući da je preopterećen
davanjima državi i svojim radom pokriva najveći dio državne rastrošnosti te
funkcioniranja neučinkovite administracije. Naime, aktualna Vlada nije provela
nijednu ozbiljnu reformu koja bi olakšala poslovanje u Hrvatskoj, niti je
poduzetnike rasteretila velikih poreznih nameta, koji poslovanje u ovoj zemlji
čine prilično nekonkurentnim. Istodobno, dok je privatni sektor bio prisiljen
na otkaze, smanjenja plaća i drugih radnih prava, redovito servisirajući svoje
obveze prema državi i stalno se prilagođavajući promjenama na tržištu, Vlada je
sačuvala većinu beneficija u državnom sektoru, koji je tijekom cijele krize
prošao prilično neokrznut i koji je unatoč svim promjenama koje su zadesile
Hrvatsku uspio sačuvati socijalistički mentalitet, u kojem je administracija
uglavnom samoj sebi svrha, a nikako uslužni servis građanima i poduzetnicima.
Visoka nezaposlenost, pad životnog
standarda ali i sveopći pesimizam, za koji mnogi građani okrivljuju aktualnu
Vladu, razlog su što sve veći broj mladih napušta Hrvatsku u potrazi za poslom
i stanom. Tim više otkako su neke zemlje poput Njemačke, gdje tradicionalno
radi najveći broj Hrvata u Europi još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, 1.
srpnja otvorile svoje granice za radnu snagu iz Hrvatske. Tako ispada da je
hrvatskim građanima najuočljiviji benefit članstva u Europskoj uniji upravo
mogućnost slobodnog putovanja i rada u drugim europskim zemljama. Koliko god to
mladima bez posla i perspektive u zemlji izgledalo kao privlačna prilika, novi
val iseljavanja postaje jedan od gorućih hrvatskih problema zbog ionako loše
demografske slike zemlje, na što kontinuirano upozoravaju iz najveće hrvatske
oporbene stranke – HDZ-a ali i od strane Crkve, Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti i drugih važnih institucija. Naime, nastave li se ovim trendom
iseljavanja te povećanje broja umrlih u odnosu na novorođene, a ništa ne
nagoviješta promjene, stručnjaci
procjenjuju kako će Hrvatska već 2030. imati manje od 4 milijuna stanovnika.
Broj onih starijih od 85 godina će se udvostručiti, a starijih od 65 godina bit
će duplo više nego mlađih od 14 godina. Doslovce neće imati tko raditi i puniti
budžete za buduće mirovine, a troškovi zdravstvenog sustava će vrtoglavo
porasti. Proteklih desetljeća najviše novih stanovnika u Hrvatskoj činili su
doseljenici iz Bosne i Hercegovine. Međutim i taj demografski bazen je prilično
iscrpljen. I hrvatski krajevi u Bosni i Hercegovini ostaju sve prazniji. Zato
je sasvim izgledno kako će Hrvatska vrlo
brzo postati useljenička zemlja. Stručnjaci predviđaju da bi u Hrvatsku trebalo
useliti barem 350.000 stanovnika više nego što će ih se iseliti, kako bi
gospodarstvo moglo normalno funkcionirati. Znamo da su mnogi hrvatski krajevi
nenaseljeni i da, zahvaljujući prirodnim prednostima, ima mjesta za život i
rad. Međutim, useljenička politika je prilično ozbiljno pitanje koje sa sobom
nosi i velike izazove, zato ga do sada nitko nije ni dotaknuo na strateškoj
razini. Doseljenici, vidimo u Europi, sa sobom donose svoju kulturu, vjeru i
način života, ali ponekad i otpor da se prilagode standardima zemlje
primateljice, što često izaziva probleme.
Općenacionalni konsenzus
Analiziramo li istraživanja javnog mnijenja
u Hrvatskoj, vidimo da već godinama raste nepopularnost aktualne Vlade, za koju
je većini građana jasno da nije pokazala ni sposobnosti, ni odlučnosti da
zemlju izvuče iz krize. No, trendovi urušavanja rejtinga SDP-a i njegovih
saveznika donekle su zaustavljeni proteklih mjeseci zahvaljujući, s jedne
strane pogreškama koje je napravio oporbeni HDZ, iako je imao pobjedu u rukama,
a s druge strane angažiranjem jednog od vodećih stručnjaka za političku
komunikaciju iz SAD-a da uljepša lice vladajućih. Njegovo ime je Alex Brown.
Pobornici Alexove konzultacije, uvjereni da ona može spasiti posrnuli SDP,
vole isticati da je on svjetski poznat stručnjak, dobitnik brojnih
međunarodnih nagrada i potpredsjednik američke tvrtke PSB. Istina je, ipak, da
je Braun – Čeh, diplomant Sorosevog sveučilišta u Budimpešti, a njegov najveći
konkretan uspjeh je uspon Češke političke stranke ‘ANO’. Dobro plaćena PR
strategija je jednostavna – treba ljudima stalno ponavljati što je tijekom
protekle tri godine ipak dobro napravljeno (prije svega u borbi protiv
korupcije i „uređivanju“ države), pokrenuti nekoliko kratkoročnih i efektnih
projekata čije će koristi građani osjetiti te stalno govoriti da su oni koji se
žele vratiti na vlast daleko lošiji, zločestiji i neodgovorniji te podsjećati
na njihove grijehe iz prošlosti. A znamo da je HDZ, iako je izveo Hrvatsku iz Jugoslavije i doveo ju u EU
i NATO, na optuženičkoj klupi za kriminal i izvlačenje novca iz državnih
tvrtki, zbog čega se sudi bivšem lideru te stranke i premijeru Ivi Sanaderu.
Tako, umjesto borbe ozbiljnih programa za bolju gospodarsku budućnost Hrvatske,
u javnoj raspravi uglavnom imamo rasprave o tome kakav je tko i za što je
odgovoran. Pritom, i jednima, i drugima proteklih godina su očito odgovarale
ideološke teme, jer se kroz njih najjednostavnije podizalo na noge najagilnije
članstvo, pa smo se naslušali priča i tema o Drugom svjetskom ratu, ustašama i
partizanima, zločinima tijekom i nakon rata te komunistima i onima koji su u
međuvremenu promijenili ruho… Iako su pripadnici i lijeve, i desne političke elite
očito uživali u tim raspravama, istraživanja javnog mnijenja su pokazala kako
te teme više ne zanimaju ni 7 posto hrvatskih građana, te kako oni od njih ipak
očekuju konkretnije odgovore o hrvatskoj budućnosti.
Očito su takva razmišljanja proteklih tjedana
došla i do lidera Milanovića i Karamarka, pa smo početkom sezone godišnjih
odmora mogli čuti ponešto drugačiju retoriku. Tako je Karamarko, potencijalni
premijer iz HDZ-a počeo govoriti isključivo o gospodarstvu, iseljavanjima,
novim razvojnim projektima… A u svemu tome mu pomažu njemački stručnjaci, koji
pišu novi stranački program i projekte, a koje mu je navodno preporučila
kancelarka Angela Merkel, čija je demokršćanska stranka sestrinska stranka
HDZ-a. Riječ je o njemčkom think-tanku iz Minhena i posebno se pominjaju imena
instituta IFO (veoma blizak do Merkelovog CDU-a), Hans-Wernera Sinna, koji je
osmislio reformu rada u Njemačkoj, a za sebe kaže da jeumjereni liberal koji
primjenjuje kejnezijanske metode, a
također i Klaus-Petera Willscha, član Odbora za gospodarstvo i
energetiku Bundestaga i zastupnik Kršćansko-demokratske unije (CDU). SDP se
navodno isto bacio na pisanje novog programa, u kojem će važno mjesto imati
ideološke smjernice, što je povjereno prekaljenom SDP-ovcu Antunu Vujiću, koji
pak tvrdi da socijaldemokrati nisu nužno protiv nacionalnog, vjerskog ili
tradicionalnog poimanja svijeta i obitelji (na čemu su se do sada lomila
koplja), već da mogu biti i vjernici pa i konzervativci, te da se njihovo
uvjerenje očituje u odnosu prema radu i radnicima. Dakle, očito će se zauzeti
za redefiniranje odnosa prema socijalnim pitanjima, a ne više se iscrpljivati
na beskorisnim raspravama koje samo pridonose podjelama u hrvatskome društvu.
Milanović je otišao čak korak dalje pa je zajedno s Vladom predložio da se nova
međunarodna zračna luka u Zagrebu zove po prvom hrvatskom predsjedniku i
utemeljitelju HDZ-a dr. Franji Tuđmanu, što je donedavno bilo nezamislivo. Tom
inicijativom dobio je naklonost dijela birača na centru, ali i pokazao da je vrijeme
da neke teme postanu mjesto općenacionalnog konsenzusa, a ne političke borbe.
Podsjetimo, samo prije dvije godine isti akteri su se dijelili na one koji vole
i podržavaju Josipa Broza Tita, i one koji su uz Tuđmana. Danas, kod SDP-ovaca
očito jedan ne isključuje drugoga.
Dakle, na vrhuncu teške gospodarske krize
nazire se barem mali glas razuma. No, to sigurno nije nagovještaj da
predstojeća predizborna kampanja za parlamentarne izbore, koji se očekuju
krajem godine, neće biti prljava. SDP-u se vratila nada da ipak može sačuvati
vlast, unatoč izostanku rezultata i sigurno će učiniti sve da ju zadrži (upravo
zbog toga mnogi u zemlji strahuju i od zloporabe policijskog i pravosudnog
aparata). A HDZ nakon što je dobio izbore za Europski parlament i nakon što je,
nakon 15 godina, za hrvatsku predsjednicu izabrana kandidatkinja HDZ-a,
predstojeću bitku smatra unaprijed dobivenom. No, sve veći broj razočaranih
građana očito nikome ne želi dati povjerenje na kredit, bez jasnih naznaka da
će biti kadar zemlju izvući iz krize i život im učiniti boljim. Zato će se,
osim privlačnije retorike, morati izboriti konkretnim idejama, planovima i
ljudima koji ulijevaju više povjerenja. Zasad od svega toga nismo vidjeli ništa
konkretno.
The Bosnia Times, Biografija autora: Božo Skoko (Ljubuški, 26.
veljače 1976.) izvanredni profesor odnosa s javnošću i pročelnik Odsjeka za
novinarstvo i odnose s javnošću na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Autor je mnogobrojnih radova iz odnosa s javnošću,
međunarodnih odnosa i brendinga destinacija. Utemeljitelj je
i savjetnik za strateško komuniciranje Millenium promocije, agencije za
komunikacijski menadžment iz Zagreba. Od 2005. je predavač iz tematike Identitet
i imidž Hrvatske na Diplomatskoj akademiji ove države.
