Knjiga ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’ donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku.
Stvarajući neprobojnu obavještajnu mrežu u Zagrebu, Ivan Stevo Krajačić znao je i to da je ustaška policija, pa i ona Kraljevine Jugoslavije, ostavila dragocjenu arhivu o svim drugovima. Zato je bilo važno dokopati je se. On je, navodno, odmah nakon rata prvi ušao u arhive ustaške policije na Savskoj cesti i preuzeo svu dokumentaciju koja ga je zanimala – onu o Andriji Hebrangu, Vladimiru Frajtiću, Seki Podunavac, Dragi Jileku, Viktoru Tomiću, Radi Končaru… Jedan krak te legende kaže da ju je zadržao. Prema drugoj priči, dao ju je Rusima. Smisao svega jest da je Krajačić znao tko je za vrijeme rata surađivao s ustašama i Gestapom, pa je sve te ljude držao u šaci.
”Ivan Krajačić”, piše Duhaček, ”uzeo je u zaštitu sve obavještajce hrvatskog podrijetla koji su se svrstali u nacionalistički blok i uspio ih je sve sačuvati.” “Zatim je došlo do jačanja federalizma i ujedno cijepanja obavještajne službe. Podjela ključnih pozicija u jugoslavenskoj obavještajnoj službi sedamdesetih i osamdesetih godina ukazuje na barem jednako velik hrvatski kao i srpski utjecaj. Pritom je ključna figura u Hrvatskoj Ivan Krajačić, konspirativnog imena Stevo, od Kominterne naručen voditelj Titovih agenata u Drugom svjetskom ratu i rezident ondašnje sovjetske tajne službe NKVD-a u Zagrebu. On je kao komunist u prvoj liniji ostao hrvatski nacionalist i bavio se – u neposrednoj blizini i za vrijeme dok je Tito bio živ i to s punim oprezom – obavještajnom pripremom neovisne Hrvatske u granicama od 1941. godine.
Tako je rastao moćan saveznik za Pullach*, koji je isto tako tražio tijesni oslonac na KGB, i već tada težio dobiti utjecaj u vrijeme nakon Tita. Tokom cijelog svojeg političkog djelovanja Krajačić je od samog početka uvodio svoje ljude na najvažnije položaje, prije svega u civilne i vojne tajne službe, ali i u diplomaciju i u strukture vlasti, kako na hrvatskoj tako i na federalnoj razini. Često je na njegov mig srpski ili hrvatski kadar, koji je bio jugoslavenski nastrojen, nemilosrdno uklanjan s puta.
“Krajačićev centar u Zagrebu gotovo je bez zapreka radio sedamdesetih godina. Krajačić je u svojoj vili u finoj stambenoj četvrti na Tuškancu primao prijatelje i suradnike i režirao svoj omiljeni scenarij: odvojiti Hrvatsku s Bosnom i Hercegovinom kao neovisnu državu. Iako ni Krajačić ni Manolić nisu izravno radili u hrvatskoj UDBA-i od 1971. godine, oni su mogli preko svojih starih veza izgraditi ‘kuću u kući’. U svim odjelima sjedilo je nekoliko ljudi koji su bili pod njihovom kontrolom i djelovali kao paralelna agentura prema oficijelnoj UDBAi. U međuvremenu također su bili poboljšani inozemni kontakti, prije svega s njemačkom i austrijskom tajnom službom koje su zatražile i omogućile ciljanu povezanost uz projekt ustaških vođa u inozemstvu.” Iako ove tvrdnje djeluju fantastično, cijela biografija Ivana Steve Krajačića govori tome u prilog. On je istinski stvarao mreže i poluge koje bi mogle dovesti do stvaranja samostalne Hrvatske, bez obzira na to je li riječ o u nekoj konfederaciji, o državi, o komunističkom ili demokratskom sustavu – teško je to ustanoviti. Ipak, oko njega ili nedaleko od njega, a gotovo sigurno pod njegovim okom, stasali su budući vodeći ljudi u osamostaljenju Hrvatske. Prema mnogima on je utemeljio kružok državotvoraca u svome susjedstvu, na Pantovčaku. Uz Titov blagoslov te uz pomoć svojega učenika Josipa Manolića, Franje Tuđmana i Josipa Boljkovca počeo je rad na emancipaciji Hrvatske od Jugoslavije, koji je na kraju rezultirao osamostaljenjem… Jugoslaviju je tako razorila “moćna gomilica” živahnih starčića, prerano umirovljenih penzionera komunizma, koji su tek ulazili u pravu, državničku, muževnu dob. Krajačić je osigurao obavještajnu i kadrovsku pripravu (“Osnova je svake politike kadrovska politika”, govorio je Josif Visarionovič Staljin), ali je od Vjekoslava Luburića i Brune Bušića eklektički formulirao i ideologiju koju je poslije kanonizirao Franjo Tuđman – ideologiju pomirenja, okončanja rata između (djece) partizana i (djece) ustaša. Obavještajni planovi, igre i scenariji rijetko kada se ostvare u onom obliku u kojem ih je tvorac zamislio. Realnost i život jednostavno pobjede. Teško je vjerovati da je Ivan Stevo Krajačić orkestrirao svime time tako da i nakon njegove smrti stvari idu prema planu koji je on osmislio. Ipak, on je postavio, kako se čini, neke od temelja da se to dogodi ili da se barem u nekoj budućnosti može dogoditi ako bude trebalo. Imao je na umu teško naučenu lekciju da uvijek mora postojati i plan B i plan C i njihove bezbrojne varijacije. U njegovim planovima Hrvatska je uvijek, čini se, igrala najvažniju ulogu.
(TBT)