ANALITIKA
Britanska
rezolucija o Srebrenici je izraz pokajanja/teobe Zapada, odnosno cijelog
civiliziranog svijeta zbog odgovornosti što se desio genocid u Srebrenici nad
Bošnjacima kojeg su počinile srpske vojne i paravojne formacije! I to
pokajanje/teobu iskazalo je desetak delagacija iz svijeta koje su javno
priznale svoj grijeh i kajanje zbog grijeha prema ubijenim Srebreničanima 11.
jula 1995. godine!
Piše Nedžad
Latić, thebosniatimes.ba
Svaki Bošnjak
koji je bio punoljetan u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu može početi
svoju priču na hiljadu načina. Ja jednu od hiljadu svojih neispričanih priča o
Srebrenici mogu početi ovako.
Bilo je to postratno
vrijeme kad se atkualiziralo pitanje hapšenja ratnog zločinca Fikreta Abdića
koji je još bio slobodan građanin “Tuđmanove Hrvatske”. Kao urednik u
nacinalnom listu Ljiljan dao sam zadatak za dvoje novinara da napišu feljton o
Abdiću sa posebnom refleksijom na njegovo procesuiranje zbog afere Agrokomerc.
Trebalo je razbiti zabludu Krajišnika o “Krajiškom babi” koju je vrlo planski
kreirao KOS. I pored bliskih veza sa tadašnjim MUP-om, jer je Ljiljan bio
blizak SDA-u, novinari nisu uspjeli naći ni kopiju Abdićeve optužnice ili
presude u policijskim arhivama. Stoga sam ih poslao u Tuzlu kod Vildane Heljić,
bivše tužiteljice u procesu protiv Abdića. Heljićka je novinarima izišla u
susret i dala im što su tražili.
Zbog toga gesta,
a više zbog informacija koje sam dobio o njoj usudim se predložiti nekolicini
stranačkih funcionera iz prvog SDA-ovog ešalona da Heljićku postave za oficira
za vezu u Hagu.
To je vrijeme
(sve)moći ministra MUP-a, odnosno šefa AID-a, Bakira Alispahića. On je slovio
kao čovjek moćnog logističara Hasana Čengića, a ustvari njegov najveći
politički oslonac je bio tadašnji reis Mustafa Cerić. Vrlo vispreno je
Alispahić koristio reisovu poziciju i sprovodio svoj politički naum. Tako da su
Vasvija Vidović i Amir Ahmić njihov izbor i za sav rad naše misije za suradnju
sa Hagom odgovorni su oni. Doduše, za razliku od Ahmića, gospođa Vidović je
imala reference kao bivša sutkinja koja je (o)sudila i posljednjeg aktera iz
afere Agrokomerc Husejna Ćuka. Dok Ahmić, osim što je iz Tešnja, nije imao
nikakve predispozicije da se bavi onim čime se “u ime države” BiH bavi već
dvije decenije.
Bosanski duh
kao svjetionik
Kakve veze sve
ovo ima sa genocidom u Srebrenici? Evo kakve: osoba, koju su srpske
obavještajne službe označile kao glavnog bosanskog lobistu u Londonu i
kreatora, pa čak su joj pripisivali autorstvo Rezolucije o Srebrenici koju je
Britanija podnijela pred Savjetom sigurnosti u UN je Nerminka, rođena sestra
Vildane Heljić. Njen politički angažman u Londonu vrlo je uspješan što govori
titula baronese koju je dobila. Bosanska javnost ju je vidjela u njenom pravom
svjetlu kad je kao savjetnica bivšeg ministra vanjskih poslova Hejga, skupa sa
njim i Andželinom Džoli posjetila Srebrenicu. Nek se (od)baci “pola niz vodu”
od onoga šta su Heljićki pripisivali srpski mediju usljed bjesnila koje ih je
zahvatilo zbog sadržaja Britanske rezolucije, opet će za njen politički
angažman ostati dovoljno da se proglasi nacionalnom heroinom koja zaslužuje
najveća patriotska priznanja. A ja osobno vjerujem, da je sigurno i njena sestra
Vildana kao vrstan pravni ekspert bila bar konsultirana oko sadržaja i forme
samog teksta rezolucije.
Nažalost
(pro)bosanki mediji niti znaju niti hoće da eksploatiraju političke posljedice
Britanske rezolucije. Po meni, to je najznačajniji događaj u BiH od NATO
intervencije. A sasvim sigurno je najznačajniji politički čin koji se desio
nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zašto? Odgovor je vrlo
jednostavan i ima mnoštvo vrlo snažnih argumenata za tu tvrdnju. Britanska
rezolucija o Srebrenici je izraz pokajanja/teobe Zapada, odnosno cijelog
civiliziranog svijeta zbog odgovornosti što se desio genocid u Srebrenici nad
Bošnjacima kojeg su počinile srpske vojne i paravojne formacije! I to
pokajanje/teobu iskazalo je osamdesetak delagacija iz svijeta koje su javno
priznale svoj grijeh i kajanje zbog grijeha prema ubijenim Srebreničanima 11.
jula 1995. godine! To je izgovorio Bil Klinton, to je izgovorio izaslanik generalnog
sekratra UN Ban Ki Muna. To su ponavljali svi govornici i državnici, pa i
predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović!
Kako god su
priznali “izdaju Srebrenice”, tako nisu ni demantirali izjave kojima se
optužuju Britanija, Francuska i Amerika, da su žrtvovale Srebrenicu i da nisu
htjele intervenirati protiv srpskih koljačkih hordi dok su krvoločno harale po
periferiji grada.
Stoga ne znam šta
su zvaničnici koji su prisustvovali obilježavanju 20 godina od genocida i
zvjerksih orgijanja srpkih zločinaca nad bošnjačkim civilima, pomislili kad su
vidjeli transparent: ”Izdaja boli kao i genocid!” Kad bih znao bio bih sigurniji
u svoje uvjerenje da većina državnika koji su iskazali kajanje zbog genocida u
Srebrenici nije to učinila samo zbog žala i pijeteta za žrtvama, koliko zbog
sebe i odbrane sopstvenih moralnih principa na kojima počiva njihova
(zapadna-judeokršćanska) civilizacija!
To što je rusko-pravoslavni
svijet blokirao izglasavanje osude genocida u UN-u, mada time nije zanijekano
da se genocid desio, nije daleko kad će se čuti glas srama i osude takve
politike iz Moskve. Taj glas će biti motiviran istim porivom odbrane moralnih
načela na kojima počiva i kao takva može opstati rusko-pravoslavna civilizacija!
Time svoje mišljenje o percepciji svijeta o genocidu u Srebrenici mogu završiti. Ostaje mi da kažem kakva
je naša, bošnjačka, percepcija bila, kakva je sada i kakva mora biti!
Primjer heroina
sestara Heljić, iza kojih nije stajala, pa čak nije ni htjela stati bošnjačka
vlast, odnosno Amir Ahmić, kojeg ta vlast debelo plaća, već je uočen jedan od
fenomena opstanka ove države, a to je nepriznati individulani patriotizam pojedinaca
koji su zarad ljubavi za “svoju Bosnu” spremni žrtvovati i posvetiti svoj
život!
Zatim država, ili
ono što je nacionalna bošnjačka stranka SDA, simulirala da radi u “ime države”
je izgubila sve što se izgubiti moglo na tom planu. To je vrijeme vladavine
Sulejmana Tihića zbog čega je sumnjičen da je čak “tuđi čovjek” i da vodi
politiku koja ide na ruku Srbima. Njegov izbor živiničkog advokata Sakiba Softića da zastupa Tužbu BiH pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) u Hagu zbog agresije na BiH, jezivo je frustrirajući
jer smo taj spor glatko izgubili. I gle čuda, Bošnjaci su krivili predsjednicu
sudskog vijeća koja je bila Britanka!
Tihić je,
nažalost, kao provincijalac ostao slučajna i prolazna politička pojava koju je
povijest već smjestila na marginu. Šta je sa sadašnjim nacionalnim bošnjačkim
političkim rukovodstvom i elitom i šta je ona učinila? U fokusu je, naravno, SDA koja je (za)vladala
nad Bošnjacima i prije genocida u Srebrenici i vlada i danas kako u samoj
Srebrenici tako i ostatku “bošnjačke slobodne teritorije”.
Prvo, SDA, kao i
Armiju BiH se sumnjičilo da je izdala ili prodala Srebrenicu kako vojno tako i
politički.
Koliko sam kao
novinar razgovarao sa akterima, još više sam iščitao sijaset vrlo povjerljivih
izvještaja, dosijea i izjava o “padu Srebrenice”. Jedan dosije od nekoliko
stotina stranica nalazi se u Centrali SDA. Radi se o izjavama stotinjak
Srebreničana i Srebreničanki koji su
“preživjeli” srebrebreničku golgotu, a koji su svoje iskaze dali u Centrali
SDA. Na preporuku samog predsjednika Alije Izetbegovića taj dosije ili
dokumentacija data mi je na uvid, e da bi zauzeo stav i odgovarao na “gnusne”
optužbe opozicije, ljevičarskih postkomunističkih medija i ražalovanih oficira
i političara. Nek se prozvani prepoznaju, ako su im današnje generacije
zaboravile, ja ih prozivati neću! Motiv zbog kojeg su oponenti Alije
Izetbegovića optuživali SDA za izdaju Srebrenice potpuno je korespondirao sa
srpskom propagandom.
A radilo se o
vrlo sinhroniziranoj i sponzoriranoj kampanjih nekih zapadnih ambasada, posebno
ambasade Holandije u Sarajevu, da preko tzv. “nezavisnih medija”, a tad su to
bili Oslobođenje, Slobodna Bosna i Dani, te nekih “nezavisnih intelektualaca”
imputiraju Aliji Izetbegoviću kao lideru SDA i vrhovnom kamandantu Armije BiH
izdaju Srebrenice, zarad “podjele Bosne i ostvarenja njegovog političkog sna –
stvaranja islamske republike u BiH”.
Vjerujem da se ni
danas neće zastidjeti te “prodane duše” zbog činjenice koliko je taloga od
njihovih gnusnih laži i objeda ostalo na humkama pokopanih “žrtava srebreničkog
genocida”. Tako da se pokajnički govori zapadnih lidera u Srebrenici ove godine
mogu shvatiti u jednu ruku i kao rehabilitacija Armije BiH, kao i SDA od
optužbi bošnjačke političke i intelektualne kvaziljevice. Sjetimo se samo
koliko je trebalo Zlatku Lagumdžiji, na primjer, da digne ruke ispred nišana u
Potočarima. Za tu njegovu gestu smo imali potrebu reći: ”Mašala!”
Ja sam uvijek
vjerovao Alijinim suzama koje je (is)pustio pred majkama Srebrenice kad im se
zakleo: ”Allaha mi, ja nisam ništa više mogao uraditi za Srebrenicu!” Ali
najveći dokaz da je Alija ostao vejran sebi kad je rekao “ja izdati ne znam” je
sama presuda po osnovi Tužbe BiH protiv Srbije. Da je iko imao ijedan opipljiv
dokaz, razgovor, pismo , naredbu, politički sporazum, koji je Alija Izetbegović
uputio agresorima po pitanju Srebrenice, a u kojem bi se bar u aluziji dala
razumjeti njegova namjera da šuruje sa agresorima i da se kocka sa Srebrenicom
i životima ljudi, zar ne bi bila predočena kao dokaz u Pretresnom vijeću MSP u
Hagu?!
Dakle, niko, bar
do danas nije i ne može dokazati da je Alija Izetbegović izdao Srebrenicu. Može
ga se sumnjičiti da je vojno nije mogao odbraniti, ali to je već danas izlišno
pitanje, ako se izravno članice NATO saveza kaju što nisu dozvolile vojnu
intervenciju protiv agresorskih snaga.
Zavjet novog
bošnjačkog lidera
Stoga se u
govorima i porukama svjetskih lidera i intelektualaca povodom 20 godina
genocida u Srebrenici, kako su govorili jordanska kraljica Nur i bivši amerčki
predsjednik Bil Klinton, ili kako je za CNN napisala Kristijana Amanpur, svijet
divi Bošnjacima u ratu kao civiliziranom i hrabrom narodu. To bismo mogli
iščitavati kao priznanje da i pored genocidnih orgijanja koja su nad bošnjačkim
starcima, ženama i djecom sprovodili Mladićevi krvoloci, ne postoji niti jedna
izjava, poziv ili gesta političkog, vjerskog ili vojnog bošnjačkog faktora koji
je zagovarao barbarsku osvetu “srspkim barbarima”!
Još ako se jedinice
Armije BiH, čiji su vojnici bili muslimani, usporede sa današnjim “islamskim
ratnicima” diljem svijeta, koji ruše ljudsku civilizaciju do temelja, kako je
to učinio ISIL sa drevnim gradom Palmirom, onda se govori u Srebrenici mogu
shvatiti kao ode viteškom i humanom odbrambenom ratu kakav svijet haman nije ni
upamtio!!! Dakle, svijet je poručio u Srebrenici da su se Bošnjaci kao narod u
svom odbrambenom ratu ponijeli tako da zaslužuju da stoluju na vrhu ljestvice
svjetionika civilizacijskih vrijednosti čovječanstva.
Stoga i jeste
danas goruči problem bošnjačke politike, da se stranka Alije Izetbegovića, kao
ni njegovi politički nasljednici, nisu pokazali dostojnima historijskog
nasljeđa jer nisu pokazali sposobnost da mogu braniti Srebrenicu ni u miru.
I ovdje se već ove godine takvim predstavio, niko drugi nego njegov sin Bakir, koji je
bio prisutan u Srebrenici u punom političkom i državničkom kapacitetu kao i
njegov otac, dakle kao član Predsjedništva i kao predsjednik SDA. Najblaža
konstatacija je da se Bakir pokazao nesposobnim i nedoraslim pijestolju na koji
se popeo. I to je, reklo bi se opće mišljenje masa. Problem je što se njegova
politika može okarakterizirati kao dramatično loša i opasna po državu i
Bošnjake. Da krenemo redom.
Prvo, prisustvo i
ponašanje njegove supruge Sebije je bilo nedolično “prve dame” kako se sama
upinje predstavljati. Već drugu godinu ona dolazi u Srebrenicu i sjedi pored svog
supruga bez mahrame na glavi. Dok kraljica Nur cijelo vrijeme na glavi drži
bijelu jemeniju, a hrvatska predsjednica poput drugih dama nemuslimanki koje su
dolazile u Srebrenicu, prilikom stajanja pred nišanom šehida stavi mahramu na
glavu iz pijeteta prema žrtvi, Sebija Izetbegović ignorira taj vrlo bitan
iskaz skrušenosti, čednosti i dostojanstva muslimanke!
Ovakvo njeno
ponašanje je tim gore jer je njen suprug prozivao u kampanji bošnjačke lidere kako
ne klanjaju bajrame i ne posjećuju Srebrenicu.
Zbog takvog
imidža, bar kako se može razaznati po komentarima na društvenim mrežama, Bakir
i ne smije da se javno eksponira i obraća Srebreničanima bojeći se zvižduka i
negativnih reakcija. Vrlo je bezobrazno uspoređivati to sa činjenicom da ni
Alija nikad nije došao u Srebrenicu. Formalno, rahmteli Aliji se nije preporučivao
odlazak u Potočare iz zdravstvenih razloga, ali stvarna je istina potpuno
ljudske naravi: Alija nije mogao otići u Potočare jer bi mu od bola srce
prepuko!
Zatim, narod je u
Srebrenici održao lekciju podjednako i Vučiću kao i Izetbegoviću. Vučić je u
Potočarima spoznao drevnu istinu da “nema uništenja naroda”, i primio jasnu poruku da se Bošnjaci ni nakon
genocida ne boje, da nemaju straha, da su spremni o(p)stati i živjeti na svom
ognjištu!
Sve ostalo što se
desilo, a svodi se na “pokušaj atentata na Vučića”, jasno je kao dan – djelo je
“Udbe”! Po tom pitanju neka Vučić uzima ili ignorira lekcije, ali Bakir
Izetbegović je dobio lekciju za sva vremena. Jer on ima vrlo težak problem
koketiranja sa udbaško-kriminalnim miljeom u Sarajevu! Ta njegova relacija
datira još od vremena kad je bio šef kabineta svom ocu. A eskalirala je kad je
miniran mezar/turbe Alije Izetbegovića. To je bila poruka osobno Bakiru poslata iz udbaško-kriminalnog miljea. Bakir je poruku primio, ali nije odgovrio na
nju. Zašto? Kako ta stranka (SDA), pa ni sam Bakir, nisu znali odbraniti turbe
osnivača stranke, tako nisu znali zaštititi srebreničku manifestaciju od provokativnih
udbaško-kriminalnih akcija koje su, navodno, trebale rezultirati “ubistvom
Vučića”!
Zatim, Bakir je
sklon “bijelim lažima”. Navodno se nije pozdravio sa Vučićem u Srebrenici jer
ga nije vidio na udaljenosti od 5 metara. Tako Bakir ne vidi nikoga u vrhu SDA
da je sklon korupciji, itd.
Zbog svega
navedenog zaključak bi morao biti da Bošnjacima treba novi lider za kakvim, ne
samo da žudi narod, već haman i cijela Evopa. On bi trebao samo pokazati jedno:
da dadne obećanje, zavjet, da nikada neće izdati Srebrenicu i da nikad neće dozvoliti
da svijetla tradicija i duh bošnjačkog otpora metastazira u “isilovski”
radikalizam!
To može biti i
Bakir Izetbegović pod uvjetom da iskreno dođe teobe, kao što su došli i mnogi
veći i značajniji svjetski lideri u Srebenici!
