“Jako dobro, sami” riječi su ispod slavnog crteža iz 1940. godine kojeg je kreirao David Low. Prikazuje usamljenog britanskog vojnika koji se bori sa nemirnim morem i neprijateljskim bombarderima. Francuska je pala, divizije Panzer došle su do britanskog kanala dok je Velika Britanija bila jedina velika sila koja se uspjevala oduprijeti nacistima. U tom trenutku u najveću borbu slobode i tiranije, Zemlja slobodnih još se nije uključila.
“Amerika prva”, slogan je izolacionista u Kongresu u ranim danima 2. svjetskog rata, koji su zavezali ruke američkom predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu još 18 mjeseci i prepustili Evropu svojoj sudbini.
Ako premotamo svjetska događanja nekih 80 godina unaprijed naletjet ćemo na Trumpa, Američkog prvog, čiji je jedini konzistentni pogled taj da principijelno mrzi savezništvo i koji je prijetio kako će izaći iz NATO-a ako Evropa ne poveća svoja izdvajanja za vojsku i odbranu na željenih četiri posto, piše Foreign Policy.
Donald Trump transformirao je ono što je bio dugogodišnji Evropski rizik – ‘raskidanje zaruka’ sa SAD-om dok se fokusira na rivalstvo s Kinom i pretvorio ga u akutni strateški šok. Dva dana prije sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u intervju za CBS Evening News Trump je EU nazvao “neprijateljem”.
I tako se nepripremljena Evropa mora suočiti s dvije jako važne prijetnje, one od Rusije na istoku te građanskog rata i pada država na jugu. To su ozbiljne prijetnje no čini se unutar Evropskih mogućnosti. Ruski je BDP veličine španskog i portugalskog zajedno. Evropa bi se, samostalno, trebala pobrinuti za Putina. U međuvremenu Libija je u haosu jer evropske snage nisu mogle očistiti nered kojeg je stvorila njihova intervencija. Misija je to koja je ostala bez precizne municije pa su evropske zalihe morale biti nadomještene američkim. No Unija od 443 miliona, 508 miliona ako još uvijek brojimo i Britance, čini se dovoljno snažnom da se uhvati u koštac sa tim zadatkom.
Trump neće uspjeti nagovoriti američki Senat da povuče SAD iz NATO-a, no mogao bi reagirati tako sporo na ruski hibridski rat u Estoniji kao što je na ruska hakiranja za vrijeme američkih izbora. A koju će cijenu zahtijevati sljedeći put kada Evropske zračne snage budu trebale popuniti svoje zalihe Tomahawk raketa?
U teoriji Evropa ne treba potrošiti četiri posto svojih izdavanja na odbranu. EU ima više od 220 miliona dolara težak budžet za odbranu, što je više nego dovoljno da uspješno zadovolje sve svoje potrebe. No što bi se dogodilo da EU mora odgovoriti na Trumpov blef?
EU se još uvijek treba dobro oporaviti od finansijske krize iz 2007. i 2008. godine jer puno konzervativaca, posebno u Njemačkoj, protiv Keynesianskog fiskalnog poticaja koji je potreban kako bi se prevladala šteta. No izdvajanje za odbranu ili bolje rečeno trošenje za odbrambene potrebe, drugačije se doživljava među članicama. Nijemci tako primjerice više zagovaraju evropsku odbranu nego specifičnu njemačku vojsku.
Može li EU povećati kolektivna izdavanja za odbranu na četiri posto BDP-a do 2024. godine?
Može, uz minimalni trošak. Koristeći razine potrošnje iz Stockholm International Peace Research Institute, modeliran je utjecaj povećanja odbrambenog budžeta za svaku članicu EU godišnje kako bi se do 2024. godine mogao doseći taj željeni cilj od četiri posto BDP-a.
Nije ovdje riječ o neopreznom trošenju. Nasuprot, osim ako zemlje ne kupuju stranu opremu, potrošnja potrebna za održavanja vojnih snaga u mirnodopskom razdoblju, najčešće se ponovno vraća u ekonomiju iz koje sredstva za nju dolaze. Time se vojnicima isplaćuju plaće, kupuje oružje, komunikacijski sistemi, uniforme. Novac se ulaže u istraživanja i razvoj i odmah se s njim isplaćuju znanstvenici i inženjeri koji dugoročno poboljšavaju produktivnost i otkrivaju nove tehnologije. Ovaj utjecaj na ekonomiju naziva se “multiplikator”.
Uz pomoć multiplikatora za kalkulaciju koliko još EU treba posuditi kako bi dovela izdvajanja do toliko željenih i Trumpu potrebnih četiri posto BDP-a, otkrilo se kako čak i uz manje ekonomsko multipliciranje od 0,6 posto, većina zemalja svoje bi posudbe trebala povećati samo za oko jedan posto vlastitog BDP-a.
U nekim zemljama poput Francuske, koja već do sada troši 2,3 posto svog BDP-a na odbranu, stopa povećanja bit će skromna. Za druge kao što su Španija i Italija, koje trenutno izdvajaju 1,2 posto i 1,5 posto, bit će reći o velikom povećanju. Iako je riječ o nacionalnim budžetima, domaćim obavezama otplaćivanja duga, većina tog novca bit će potrošena na nivou EU. Ekonomije će tako moći surađivati, a planiranje će se raditi na većem nivou. Ulaganja u proizvodnju oružja mogla bi čak i revitalizirati neke siromašne regije.
Evropa bi trebala razmisliti kako ova strategija šoka u koji ih predsjednik Trump doživljava “neprijateljem” opravdava isključivanje povećanja u vojnim davanjima od euro zone državnih deficitarnih ciljeva, a budući da Njemačka proizvodi višak, dio njega trebao bi biti namijenjen Evropskoj vojnoj mogućnosti.
Novac bi trebao biti potrošen na opremu i istraživanje, što bi potaknulo napredak u južnoj Evropi i zapošljavanje. Većina evropske vojne opreme je zastarjela i nedostaje ono što se naziva strateškim potencijalom: kapacitet zračnih snaga, punjenje gorivom tokom leta, dalekometni bombarderi, precizno oružje i zračna odbrana.
I dok će razvoj evropskog satelitskog navigacijskog sistema Galileo osloboditi EU od ovisnosti o SAD-om GPS-u, Evropljani zaostaju na niz drugih područja. Ni francuski nuklearni arsenal nije samodovoljan bez podrške SAD-a. Da bi sistem postao neovisan trebao bi biti znatno proširen, a EU bi trebala napraviti i brze korake u proturaketnoj odbrani koju je uveliko ignorirala.
Nasreću u protekle dvije godine EU razvila je niz mehanizama koji bi mogli biti i prošireni kako bi se mogli nositi sa ovim viškom novca. Nastojanja EU da integrira svoje oružane snage, Permanent Structured Cooperation, počinu djelovati i mogle bi ponuditi nove trening programe. Evropski fond za odbranu trebao bi potaknuti istinski panevropski odbrambeni razvoj. Trebao bi ponuditi i više od 580 milijardi dolara tokom sljedećih pet godina. Treba apsorbirati većinu od 2,3 biliona dopunske potrošnje, a ostatak bi mogle potrošite pojedine vlade kako bi popunile praznine uzrokovane zanemarivanjem i post kriznim uštedama.
To povećanje neće zahtijevati masovnu vojnu regrutaciju. Članice EU zasada imaju po nekim procjenama oko 1,4 miliona vojnika. Iako nije bilo dovoljno napretka na strateškoj koordinaciji EU, to ni nije odmah potrebno. Evropska inicijativa za intervenciju koju je uspostavio francuski predsjednik Emmanuel Macron i evropske žandarmerijske snage mogu preuzeti interventne i stabilizacijske misije na jugu Evrope.
Za sada NATO strukture, ako se prošire kako bi surađivali sa Švedskom i Finskom, mogle bi preuzeti odbranu Evrope od Rusije. Dugoročno bi strukture EU mogle narasti i omogućiti stratešku autonomiju u slučaju da se SAD dogodi paraliza uslijed Trumpovog manjka vodstva ili ako neće moći djelovati zbog domaćih političkih podjela koje ga prate.
Brexit je kompliciran, no ne i fatalan problem. Postoje načini da se uključi i Velika Britanija, a novi budžet EU mogao bi se prijateljski iskoristiti i u slučaju kupovine drugog britanskog nosača zrakoplova koji se trenutno gradi u Škotskoj. Britanska vlada ne može sebi priuštiti da ga štiti sa pratećim brodovima i podmornicama.
Trump je jasno dao do znanja Evropljanima kako će im pomoći jedino ako ga ne trebaju. I čini se u pravu je. Evropa je bogat kontinent. Vrijeme je da budemo sposobni sami sebe odbraniti.
(TBT)