Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol.
Pad Srebrenice: Rođena sam 26. augusta 1986. godine u Zelenom Jadru, Srebrenica. Jedino naša kuća sada nije obnovljena. 1995. godine smo došli iz Srebrenice u Tuzlu. Mama i brat bili su sa mnom. 12. jula ujutro napustili smo Srebrenicu. Brat je imao 12 godina. Da nas troje to jutro nismo otišli, brata bi sigurno ostavili u Potočarima. Otac je otišao preko šume, bio je vojnik. Došao je jedanaesti dan poslije pada Srebrenice. Nije bilo telefona, nije bilo ničega. Nismo imali nikakvu evidenciju ko je gdje otišao. Otac je tragao i raspitivao se za nas. Na kraju nas je uspio naći u Puračićima kod Lukavca. S ocem smo se razišli u stanu u Srebrenici. Taj je dan vođena borba iznad Srebrenice i naši su vojnici izgubili tu akciju. Tu je poginuo očev dobar prijatelj, meni vrlo mio. Vrlo sam bila vezana za njega. To je bila posljednja linija razgraničenja i nakon toga se znalo da Srebrenica pada. Onda je otac sa svojim drugovima-vojnicima došao u stan koji je u to vrijeme ličio na kasarnu. Svi su se pakovali i spremali da idu. Tu na vratima smo se rastali i u tom momentu uopće nismo ni slutili ni znali gdje idemo. Tako smo krenuli u toj masi koja je napustila Srebrenicu. To je bio naš posljednji dan u Srebrenici.
Nastanak knjige: Bio je ramazan i nakon iftara provela sam ostatak večeri sama u sobi. Pokušavala sam sebi dati odgovor šta se to zapravo desilo. To sam pokušala opisati, i tako zapravo nastaje moja knjiga i njene prve stranice. Svoje stanje sebi nisam uspjela objasniti, ali postoje ljudi koji to u redovima moje knjige mogu osjetiti. Po čitavu noć sam pisala, od iftara do sehura, a niko od moje porodice za to nije znao. To je bio prilično strašan period, jer veoma je teško bilo živjeti noću u prošlosti, a ujutro se buditi, ići na posao i biti sasvim uklopljen u sliku svakodnevice. Za to niko nije znao. Uopće nisam željela da to bude knjiga. Samo sam htjela da to bacim na papir kako bih u tim redovima i sama pronašla odgovore, a imala sam hiljadu i jedno pitanje. To je, zapravo, dijalog sa samom sobom. I tako je bilo sve dok nisam napisala posljednju stranicu. (…)
(TBT)