TEHNOLOGIJA Izvor: Globus
Ladi su dvije godine. Crtiće
ne gleda na televiziji, nego uglavnom online. Sama pretražuje
videoisječke na YouTube servisu, preskače reklame i pregledava fotoalbume. I pritom se uopće
ne razlikuje od prosječnog hrvatskog djeteta.
Lada je na svijet stigla jedne tople večeri u
srpnju prije dvije godine, točno u 22.45 sati, kao potpuno zdrava, pomalo ljuta i vrlo
glasna djevojčica.
Samo deset minuta poslije, dok je umotana u plahtu, u rađaonici
zagrebačke
bolnice Sveti Duh, drijemala uz majku, prvi put je fotografirana.
Svaki sljedeći važan trenutak u njenom životu, prvi koraci ili nova izgovorena riječ,
digitalno su zabilježeni; fotografirani ili snimljeni kamerom pametnih telefona.
Majka Lidija sve ih uredno arhivira na kućnom računalu.
Folder Lada trenutačno broji tristotinjak fotografija i 50-ak kratkih videofilmića.
Rijetke se međutim razviju, samo one najbolje završe u Radosnici ili uokvirene na policama, a sve ostalo provlači se kroz
filtere, umeće se u digitalne okvire i članovima obitelji i odabranom krugu prijatelja dijeli putem
maila, chat servisa ili društvenih mreža. Roditelji Ladu odvedu u lunapark, snime je pa video preko
WhatsApp-a instantno pošalju djedu i baki. Oni svoje telefone bežično spoje
sa smart televizorom i gledaju isječke u velikom formatu dok spremaju ručak.
Lada je tipično
dijete digitalnog doba.
Crtane filmove češće gleda na tabletu nego na dječjim tv-kanalima. Sama odabire omiljeni video na YouTubeu (dječje pjesme
Mother Goose Cluba ili crtić “Maša i Medvjed”), pojačava zvuk, preskače reklame i uspješno završava igru memorije na mobilnoj aplikaciji Pčelica
Maja.
Uz gadgete je uvježbala brojanje do deset kojem ju prije spavanja uporno uči majka,
zavoljela je mnoge pjesmice i imitiranje glasanja životinja koje je prethodno vidjela u Zoološkom vrtu
ili na farmi kod jednog od pradjedova.
Njeni roditelji, u srednjim tridesetima, trude se, kažu, da što više vremena
provodi na otvorenom, u parku sa svojim vršnjacima, ali svjesni su da će tehnologija biti neizostavni dio njenog razvoja i života.
Točno zna kad je vrijeme za ‘taje’ (njena riječ za tablet) i ne može ju se prevariti: pola sata nakon ručka i pola sata nakon popodnevne užine termini su koje rijetko propušta.
Po svemu ovome ona se ustvari
ne razlikuje od djece svoje dobi.
Kad je u siječnju zbog visoke temperature tri dana (i noći) provela
u dječjoj
bolnici u Klaićevoj, u sobi s njom bilo je petero djece. Svi su u rukama
imali pametne telefone ili tablete, a drugo najčešće pitanje njihovih roditelja liječnicima (odmah iza: kako je moje dijete?) bilo je: koja vam je
ovdje šifra
za wi-fi?
Uostalom i njihovi prijatelji svog su sina starog devet
godina upisali na tečaj hobističkog programiranja. Voditelj im je rekao da malo kasne, u
grupi je bilo i šestogodišnjaka.
Strogo pazimo koliko će vremena provesti na gadgetima, kaže Lidija, ali jasno joj je da će kćer tehnologiju koristiti puno više nego ona u životu. Nitko, međutim, ne može predvidjeti kako će Ladin svijet izgledati za deset, 15 ili 30 godina, kad
dosegne dob svojih roditelja.
Razvoj tehnologije toliko je strelovit, da će sprave
koje ona koristi danas tada izgledati smiješno, baš kao što su prvi mobiteli njenih roditelja, jednom posljednja čuda
tehnologije, ustvari tek nezgrapni komadi plastike sa sporim procesorima i čudnim
antenama.
Stručnjaci prvom pravom digitalnom generacijom nazivaju djecu koja
ove godine navršavaju punoljetnost. Riječ je o mladićima i djevojkama koji redovito koriste računala i
internet, a trećina je s njima radila prije nego su krenuli u osnovnu školu,
pokazuje studija OECD-a. Dječaci uvijek u ranijoj dobi i češće od djevojčica, naglašava to istraživanje.
Kako svijet ide naprijed tako i podaci brzo zastarijevaju.
Ali neki su indikativni: istraživanje iz jednog domaćeg dječjeg vrtića (Tatković i Ružić Baf, 2011.) otkrilo je da se čak 67 posto hrvatskih mališana računalom koristilo već u dobi od tri do šest godina. Od njih desetero sedam je dječaka, a tri
su djevojčice.
Trenutačno,
otkrila je zadnja studija EU Kids Online, 22 posto djece, već u
dobi od 9 godina ima profil na nekoj društvenoj mreži.
Ladina generacija već ih je prerasla, i oni internet neće samo koristiti za pretragu, nego će biti nova verzija ‘spojene’ generacije koja će na internetu živjeti i možda za 30 godina (a možda i ranije) bežično upravljati uređajima u svojim domovima, automatskim pilotima svojih
automobila ili kućnim robotima.
Zvuči
kao sf, ali nije.
Da je Lada kojim slučajem umjesto u Zagrebu rođena u Koreji, vrlo vjerojatno u školi nikad ne bi koristila olovku i papir. Tamo je prije
nekoliko godina pokrenut ambiciozni projekt SMART Education koji knjige i bilježnice
mijenja za tablete, a obične drvene ploče i krede digitalnim inačicama.
Toliko su ozbiljni da u korejskom Ministarstvu obrazovanja
obećavaju
da će
sva njihova djeca rođena iste godine kad i Lada 2020. pohađati digitalne škole, što uključuje i nastavu putem videolinkova i pametnih telefona.
Dakle papir i olovka postaju
prošlost.
Prije tri godine opremljeno je 46 takvih škola, a
lani ih je već bilo 163, a brojka raste.Prvi rezultati pokazuju da djeca iz
digitalnih škola imaju za 0.4 bolji prosjek od učenika iz običnih tradicionalnih škola.
Nestaje li time tradiconalna
pismenost?
– Ako digitalne ploče i pametne sprave u potpunosti zamijene papir i olovku, može se
dogoditi da djeca neće znati pisati, komentira Kristina Bačkonja, psihologinja i terapeutkinja iz Centra za edukaciju i
savjetovanje Budi svoj.
Iako kaže da postoje brojne aplikacije koje djecu uče
poznavanju slova, tvrdi da one ne razvijaju njihovu finu motoriku zbog čega će im
grafomotorna izvedba biti skromna ili manjkava.
– Ključ je u angažmanu roditelja. Samostalno hranjenje, odijevanje, kopčanje gumbića, vezanje
tenisica, listanje slikovnica, sve to prethodi držanju olovke. Budu li oni s djetetom crtali, bojili i pisali
odnosno njegovali sve vještine koje u školi više neće koristiti, razloga za brigu nema, pojašnjava.
Slično
misle i Ladini roditelji.
– Svakog dana nudimo joj Lego Duplo kocke i slikovnice koje
jako voli listati i koje joj dulje drže koncentraciju od tableta. Voli crtati kredom po pločniku. Pokušavamo već sada
uspostaviti tu ravnotežu, između realnog i virtualnog svijeta – kaže Ladina majka.
Digitalizacija je međutim
neizbježna.
SAD do 2017. planira digitalizirati sve svoje udžbenike,
Japan već
sljedeće
godine SMART edukaciju želi omogućiti za deset milijuna đaka.
Tablete i softver za nove udžbenike postupno uvodi već punih pet godina.
Trendove slijedi Kina: svake godine ulože oko 500
milijuna dolara u razvoj digitaliziranih školskih knjiga.
Informatizacija je započela
i u zastarjelom hrvatskom školstvu.
Upravo završava Carnetov natječaj za partnerstvo u pilot-projektu e-Škole koji će trajati do 2018. godine. S 300 milijuna eura financirati će ga EU, a
svrha mu je da pripremi temelje za veliki nacionalni projekt informatizacije svih
hrvatskih škola u razdoblju od 2019. do 2025.
A to je točno vrijeme u kojem će i malena Lada i njeni vršnjaci pohađati osnovnu školu.
Na spomenuti natječaj javilo se 705 domaćih škola (iznad 50 posto od ukupnog broja), za testiranje je
odabrano njih 150, a s prvih 20 u travnju su potpisani ugovori.
e-Škole su digitalno zrele škole, objašnjavaju u CARNetu, spojene na ultrabrzi internet, opremljene
najmodernijim računalima i gadgetima, a procesi poslovanja i učenja u
njima su informatizirani.
– Nastavnici i učenici u radu će se koristiti računalnom i mobilnom opremom, aplikacijama i digitalnim
nastavnim materijalima, kažu u CARNetu.
Cilj: 60 posto domaćih škola
informatizirat će se do 2022. godine.
Međutim do prvog dana škole Ladu i njene vršnjake čeka dug put. A nove tehnologije jednako su korisne kao i
opasne ako nisu pod nadzorom.
Kids Online za prošlu godinu (uzorak 25 tisuće djece i mladih te zbir čak 400 različitih studija) otkriva kako se u europskim zemljama, među njima i
Hrvatskoj, od najranije dobi koristi internet.
Primjerice, djeca stara između 11 i 16 godina života u gotovo dvostruko većoj opasnosti su da će biti izloženi online uvredama i napadima nego ista generacija prije pet
godina.Za 4 posto raste opasnost od web-stranica koje promoviraju anoreksiju
ili samoozljeđivanje, a sve više se i od sve ranije dobi, kaže istraživanje, za surfanje koriste gadgeti a ne kućna računala, pa
je roditeljski nadzor otežan.
Ipak korištenje
interneta povećava tzv digitalnu pismenost i šanse za obrazovanje.
Djeca od 11 do 16 godina najviše koriste internet zbog društvenih mreža, gledanja You Tube videa, chata, a školski zadatak ili učenje tek je na četvrtom mjestu.
– Razgovor roditelja i djece mora biti iskren i dosljedan.
Moramo objasniti djetetu zbog čega se brinemo, što od njega očekujemo te koje ga sankcije čekaju ako nas ne posluša – kaže Bačkonja. Ipak, najvažnije je, smatra da i roditelji imaju određena tehnička znanja
kako bi znali kontrolirati djecu i biti upućeni u ono što ona rade s gadgetima.
Bačkonja zaključuje kako je normalno da dijete mora biti informatički
pismeno, i izolacija od tehnologije može uzrokovati njegovu izolaciju i nesnalaženje u školi.
– Puno važnije od ‘kada’ jest ‘kako’ smo upoznali dijete s gadgetima. Roditelj mora znati koje
igrice igra, koje stranice posjećuje i što donosi svaka aktivnost na društvenim mrežama. Baš kao što previše televizije uzrokuje negativne posljedice na psihu i razvoj
tako i pretjerani gaming uzrokuje probleme sa zglobovima i pretilošću – kaže Bačkonja.
Njena preporuka: jedan sat dnevno, puno pažnje i
razgovora s djetetom, i često usmjeravanje na fizičke aktivnosti, kao protuteža učincima korištenja novih tehnologija.
– Što je dijete starije, vrijeme se povećava, ali ne preko dva sata dnevno, osim ako se računalo
koristi za školske aktivnosti – zaključuje.
Aplikacije međutim
postaju sve specijaliziranije i često donose brojne koristi, posebno u mlađim
uzrastima.
Bačkonja nabraja neke: edukativne video igre razvijaju matematičke vještine, pomažu pri
savladavanju straha od novih tehnologija, poboljšavaju njihovu informatičku pismenost, dižu samopouzdanje, djeca brže reagiraju i bolje rješavaju kompleksne probleme i više su koordiranija.
Wired piše o dječjoj aplikaciji za iOS platforme ‘The Robot Factory’ (download se plaća 3 dolara) koju tvrtka Tinybop naziva prvom u seriji
digitalnih igračaka. Od sličnih se razlikuje jer djeci dopušta slobodu kreacije (tzv. open end igra). Korisnik od stotina
različitih
dijelova sastavlja robota kakvog god želi, a onda mu sam gradi stazu s preprekama kakvim želi na
kojoj ga može testirati i usavršavati. Ruke mogu ići na mjesto nogu, glava na mjesto ruku.
– Aplikacija samo daje dijelove. Dijete smišlja priču,
krilatica je osnivača Tinybopa Raula Gutierreza kojem smeta unaprijed programirano
sastavljanje kao kod Lego kocaka ili franšiziranih igračaka.
The Robot Factory klince uči
osnovnim zakonima fizike i anatomije, a Wired kaže: dajte nam još takvih stvari.
Tehnologija za djecu lukrativan je biznis. Web je prepun
preporuka, klasifikacija po žanrovima i vrsti igara i appova po dječjim
uzrastima ili interesima. Da bi ih se pobrojalo, ne bi bila dovoljna ni knjiga.
Dijele se i po platformama koje koristite, Appleov iOS ili Googleov Android.
Mnoge se razvijaju isključivo za dojenčad – prepoznavanje boja, zvukova ili pjesmica (jednoj glas
posuđuje
Lisa Loeb nagrađena Grammyem).
Bebe na tabletima mogu svirati
timpani, slagati jednostavne slagalice, djevojčice šminkati izmišljene likove ili kuhati.
Slično je i s You Tubeom. Ladine roditelje iznenadila je spoznaja
da njihova kći voli gledati dugačke isječke na kojima netko raspakirava Kinder jaja ili igračke iz
kutija. A šokiralo ih je da određeni videokanali s takvim snimkama imaju po 23 milijuna
pregleda ili više.
– Kanali poput LuckyPennyShop ili Surprise Eggs Unboxing Toys
imaju po milijun pretplatnika, a DC Toys Collector koji je baziran na lutkama,
Peppi Pig i Play Doh franšizi čak tri milijuna – govore Ladini roditelji. Htjeli ili ne, i oni su postali
aktivni sudionici to vrlog novog dječjeg svijeta.
(The Bosnia Times, Globus)
