REPORTAŽA
U Rijeci metem ulice, a ovdje
sam šejh, vrhovni poglavar derviškog reda. Za vrijeme višesatne molitve u tekiji mi padamo u trans, u duboku
meditaciju i probadamo obraze šiljcima. Ali uopće ne osjećamo bol. To je dokaz naše vjere.
Topla halva topi se u ustima poput šećerne
vate, a kad je zaliješ zašećerenim,
vrućim
indijskim čajem,
tijelo zatrepti od miline.
Hajrulah Osmani ne pije i ne jede jer posti.
Usta su mu suha, čak malo zapinje dok govori, ali je pun snage, kao mladić od 20 i
kusur godina.
Njegov najstariji i njemu najsličniji sin Sali iz spavaće sobe donijet će poveći
prsten pa ga tutnuti ocu u ruku.
“Ne taj, onaj drugi”, povikat će Hajrulah Osmani, ali strogi pogled brzo će mu
kliznuti u topli smiješak,
vedrinu i jednostavnost po kojoj je na Pehlinu poznat.
Sat će
jedva otkucati nešto
iza 15 sati kad će
Osmani ustati pa krenuti prema spavaćoj sobi.
Oko struka će prvo povezati debeli, kožnati crni remen, a potom će na bijelu polo majicu i plave traperice navući dugačku, crnu
platnenu halju čiji
će
rubovi lagano doticati perzijski tepih.
Preostalo je još samo pokrivalo za glavu: crveno-crna okrugla svečana kapa,
i u samo nekoliko trenutaka Hajrulah se pred mojim očima iz radnika riječke gradske Čistoće
pretvorio u šejha,
vrhovnog poglavara derviškog
reda, nešto
poput derviškoga
Pape, kako me kroz smijeh upozorava.
Na brdu ponad Rijeke, u jednom
od najvećih
i najsiromašnijih
romskih slamova, usred ilegalnog odlagališta otpada i najzloglasnijeg riječkog
kvarta, u čardaku
ni na nebu ni na zemlji, smjestila se jedna od rijetkih preostalih derviških
tekija, utočište
i bogomolja siromaha i skromnih ljudi po
kojima su drevni derviši davno dobili ime.
52-godišnji Rom Hajrulah Osmani derviški je poglavar, onaj koji zaređuje i stvara nove šejhove, onaj kojeg slušaju i čija
je riječ
posljednja, šejh
reformator i riječki
pometač, s
metlom u jednoj i obrednim štapom u drugoj ruci.
K’o
za vraga, na zloglasnom Pehlinu preostale su čak tri derviške tekije koje većinom pohađaju pripadnici redova rufaija i sinanija, poklonici mračnih i
mističnih
obrednih rituala u kojima si derviši, u transu i potpunoj meditaciji, zabijaju šiljke u
tijelo, i to navodno bez osjećanja bol ili patnje.
“Evo, pogledaj mi obraze. Ako se zagledaš bolje, vidjet ćeš ožiljke
taman iznad usana kroz koje mi je prošao šiljak
i izašao
s druge strane obraza”,
objašnjava
mi šejh
Osmani pa primakne glavu kako bih ga bolje vidjela.
Bilo je to prije mnogo godina, na jednom od obrednih rituala
kakvi su uobičajeni
među
derviškim
skupinama i o kojima Rijekom kruže glasine.
Neki derviši svoje obrede izvode kroz ples – takvi se obično nazivaju vrtećim dervišima pa nije čudno da nastupaju čak i u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ali ovi naši
pehlinski redovi i dalje se radije probijaju šiljcima pa je mala vjerojatnost da će nastupati u kakvim kulturnim ustanovama.
Riječ je
o ritualima koji se odvijaju samo u posebnim prilikama.
Derviši
se kao i inače
okupljaju u tekiji, a potom slijedi obred koji slavi Allaha i koji se naziva
zikr.
Predstavlja približavanje
Bogu i čišćenje
tijela i duše
od grijeha.
Molitva u takvim prilikama traje i do nekoliko sati, a obred
završava
ritualnim činom
probadanja tijela: derviši
si igle dugačke
između
30 i 50 centimetara navodno zabijaju u trbuh, jednjak, oči, uši,
obraze, a da pritom ne proliju ni kap krvi, osjete bol ili kakvu drugu fizičku
manifestaciju.
Glasine kruže da se tim obredima probadanja gdjekad podvrgavaju i derviška djeca.
Zbog toga je Rijeku prošloga
tjedna pohodio muftija Aziz ef. Hasanović kako bi pehlinske derviše zamolio da prestanu u ime vjere s tim strašnim
obredima.
Šejh Hajrulah Osmani uvjerava me kako se obredi u njegovoj
tekiji već
godinama ne provode.
“To nije za ovaj svijet i za ovu zajednicu, ona nije dovoljno
duhovno sazrela za takve obrede. Bodeži se koriste kako bi se ljudima pokazalo i dokazalo
meditativno stanje. Evo, pa i Isus je činio mnoge nepotrebne stvari samo kako bi ljudima dokazao
vjeru. Budio je Lazara, hodao po vodi… Tako i derviši…”
objašnjava
mi Osmani pa me ponudi još jednim komadićkom tople i ukusne halve.
Materinji jezik mu je albanski, a na Pehlin je iz Kosovske
Mitrovice stigao 1980. godine, nakon što je napustio srednju vojnu školu za medicinu u Novom Sadu.
Zaposlio se u 3. maju, bio dobar majstor, a nakon rata završio u riječkoj Čistoći u kojoj
radi metlom i sretan je da “ne misli na ništa”.
U dvorištu jedne od prvih zidanih kuća na Pehlinu Osmani je uz pomoć drugih derviša vlastitim rukama sagradio dervišku tekiju, 20-ak kvadrata veliku prostoriju za održavanje
svakodnevnih molitava, s jednom dodatnom sobom iz koje obrede promatraju žene.
Tekija je obojana u svijetlozelene tonove, na zidovima su
derviši
sami ispisali arapska slova, riječi i cijele stihove, po podovima su rasprostrli perzijske
tepihe kako bi im bilo lakše klečati
i slušati
molitvu vrhovnoga vođe.
Ipak, šejh
Osmani je, kaže
za sebe, reformator pa i nama ženama dopušta da prisustvujemo molitvi. Na ulazu ćemo samo izuti cipele i sjesti uza zid tekije, tik do
ozbiljnih i kontemplativnih derviša koji će se rasporediti ukrug oko šejha Osmanija.
Oboružani
su udaraljkama, a meni će
osmijeh razvući
naljepnica Guinnessa koju je jedan derviš zalijepio na kožu svoga defa.
Ipak, obred je prilično
ozbiljan.
Sastoji se od pjesme i molitve,
a derviši
tijekom pjevanja obično jednoličnim tonom izgovaraju nekoliko riječi
ili pojmova.
Jedna od njih je, u prijevodu, “nema Boga osim Allaha”, druga je pak riječca Hu, odnosno On, Bog, Allah.
Nema probadanja niti dokaza meditativnih stanja, a šejh Osmani
s vremena na vrijeme prekine pjesmu kako bi nam objasnio što dalje slijedi u obredu.
U ruci drži drveni štap imena asa, reminiscenciju na Mojsijev štap i
simbol koji legitimira duhovnog vođu zajednice.
Tekija je mala, ima možda dvadesetak kvadrata, a kad se ispuni dervišima vrućina
postaje nepodnošljiva.
Rashladiti se moguće u Osmanijevu dvorištu: tamo je ispred tekije familija postavila nekoliko plastičnih
stolaca i jednu spravu za bildanje leđa i tricepsa.
Hajrulah je htio da sinovi vježbaju, ali sprava se već izlizala i zahrđala pa danas više služi
kao naslonjač
pohabanog sjedala.
Sat je jedva otkucao 16, a čelo Hajrulaha Osmanija prekrilo se grašcima znoja koje povremeno prebriše čistom,
bijelom maramicom.
Dio obreda kleči, dio sjedi, dio pjeva, dio govori, dio pak prepušta svome
najstarijem sinu koji je vješt pjevač i budući derviški vođa.
Osmanijevi, objašnjava mi šejh, pripadaju porodici derviša podrijetlom iz Turske i Irana, a derviška se povijest, tvrdi mi Hajrulah, u ovoj porodici može pratiti
sve do Otomana.
Za šejha
se tako zaredio i Hajrulahov sin Sali, ozbiljan 30-godišnjak dobroga sluha i ritma, također radnik u Čistoći i
odmetnuti Pehlinac koji se prije nekoliko godina sa suprugom preselio na
Grobnik.
Šejh Osmani ima šestero djece.
Četvero sinova, dvije kćeri, devetero unuka i unučica.
Na Pehlin je, priča mi, stigao kako bi se oženio i sagradio kakvu baraku, a ispalo je da će biti
prvi među
stanarima koji će
na brdu iznad Rijeke sagraditi zidanu kuću.
Ona je vesela baš kao i familija Osmani – fasada je obojena u tamnozelenu boju, tekija je izvana
tamnonarančasta,
a uz zidove derviške
crkve Hajrulah je posadio margarete jer obožava cvijeće.
Govori mi kako je vjera itekako kultivirala Pehlince.
“Teško je biti musliman, a zamislite onda kako je tek biti
musliman i Cigan. Trebalo je znati živjeti u ovim uvjetima, boriti se s predrasudama, podizati
djecu. Kad sam se ovdje doselio, ljudi su oko kuća bacali smeće, nije bilo struje ni vode, kupalo se u bunaru, a pehlinska
djeca bila su stigmatizirana kao neuka i loša”, prisjeća se.
Za većinu
Riječana,
Pehlin se baš i
nije puno odmaknuo od te slike zabiti i slama.
Na njemu živi začudna
zajednica Albanaca, Aškalija,
Hrvata, Srba i Bošnjaka,
no prevladavaju Romi, i to većinom muslimanske vjeroispovijesti.
Pehlinski derviši i ostalo stanovništvo u stvarnosti su prilično nezavidnog socijalnog stausa, pripadnici etničkih
manjina, socijalno i ekonomski nedovoljno integrirani u društvo.
Dobar dio žitelja i dalje tamo živi u sklepanim, limenim kućercima bez dozvola, naselje nema asfaltirane ceste, javna
rasvjeta gotovo da i ne postoji, od kanalizacije godinama ni traga.
Ipak, zlobnici će reći
da su Cigani oduvijek imali dobar njuh za biznis pa nisu uzalud nakon Drugog
svjetskog rata doselili baš na Pehlin, mjesto gdje su tada uglavnom bili samo krš i napušteni
bunkeri, a danas se to smatra jednom od potencijalno najljepših i
najskupljih riječkih
lokacija.
Od Korza je Pehlin udaljen najviše desetak minuta automobilom, a kad čovjek tamo dođe, s rubova riječkog slama pružit će
mu se jedan od najljepših
pogleda što
preko dokova riječkog
brodogradilišta seže prema
Kvarneru i krčkom
mostu.
Pogled doduše ide preko ruševnih romskih nastambi, kuća koje su umjesto u fasade omotane u limene ploče za tisak
novina, a na čijem
bi mjestu, prema planovima gradskih vlasti, jednog dana trebao niknuti luksuzni
stambeni kompleks.
Romi na Pehlinu dotle žive
u skromnim uvjetima.
Odmah pored glavne ceste, na samoj granici između Rujevice
i ostatka Rijeke, na zgarištu obiteljskoga doma sjedi 50-godišnji Mahir Beriša.
Ima sada već nekoliko tjedana otkako su se u njegovu domu zapalile
instalacije, a vatra u samo nekoliko sati progutala cijelu kuhinju, dnevni
boravak, kupaonicu i prostor za blagovanje.
“Šta ja znam odakle je krenuo požar? Evo vidi, sve je izgorjelo. Samo uđi u sobu pa pogledaj zidove”, govori mi Mahir pa otvori vrata kako bih zavirila u jedinu
sačuvanu
prostoriju.
Nešto
sunca dopire kroz prozorčić koji
gleda na dvorište,
ali zidovi su tamnosivi poput neba prije oluje, osjeća se po zagorenome, po prstima ostaje siva prašina.
Preživjela
je na tom zgarištu
jedino stara, kamena izba na koju su Mahir i supruga nadogradili drvenu
nastambu, skromnu, ali dovoljnu da ih zaštiti od kiše i ružnog
vremena.
Nestali su u vatri i ključevi crvenog Reanult Clia pa automobil sad neupotrebljiv stoji
u dvorištu,
prekriven tepisima koje su spasili iz vatrene stihije.
Nisu imali puno, a ono u čemu su živjeli sagradili su na tuđem zemljištu i bez jedne dozvole.
Zgarište
uglavom čiste
sami, bez susjedske pomoći,
onako kako je to i inače
običaj
kod riječkih
Cigana.
Zajednica Roma ovdje je – kao što
je to u većini
Hrvatske –
prilično
razjedinjena, a kad glasaš za pogrešnog Cigana, nekako se ne priliči pomoć
tražiti
od onog drugoga.
“Teško
je ujediniti različite
romske zajednice jer ovdje više-manje svatko gleda za svojim interesom. No, nama je stalo
da se romski mladi integriraju, da se obrazuju i uče kako bi imali bolju budućnost i veće šanse
za kvalitetan život”, kaže mi Etem
Fazli, predsjednik udruge mladih Roma “Romska budućnost”.
Etem je Mahirov nećak, ali ne živi na Rujevici.
Završio
je studij prometa na Veleučilištu u Rijeci, dolazi iz riječke obitelji koja je za hljeb zarađivala
na Hrvatskim željeznicama,
fakultet si je plaćao radeći kao student u pilani, a karijeru je prvotno započeo – kao mesar.
Njegova udruga danas broji možda stotinjak članova, a cilj im je jasan: ukazati mladim Romima na važnost
obrazovanja i integrirati ih u društvo onako kako se to čini i s drugim nacionalnim manjinama.
Kad su u pitanju Romi s Rujevice odnosno Pehlina, dobar dio
njih za život
zarađuje
skupljajući otpad
i staro željezo,
a žene
su uglavnom kućanice
koje danonoćno
skrbe o pretežno
mnogorodnim familijama.
“A vidi kakav ovdje imam zoološki vrt: dva zeca, pekinezera Fifi, jednoga mješanca i šestero
djece”,
kroz smijeh mi govori Albanac Hasan Ademi.
Kaže kako
je prošlo
15 godina otkako je sa suprugom doselio na Rujevicu.
Žive u skromnom kućerku koji su nespretno nadograđivali godinama, sve u različitim materijalima i stilovima, a o krov je familija zakvačila
barjak, kako se i priliči u
tjednu krcatom blagdana.
Kuća
je u suterenu, ispod kamenjara koji na Rujevici nazivaju glavnom ulicom, a do
nje vode zidane stepenice na kojima je lako poginuti ne primijetiš li na
vrijeme da ciglena ograda uopće nije zazidana, nego su cigle samo naslagane.
U romskom naselju nalazi se samo jedna trgovina koja je
ujedno i kafić,
ali naši
nas sugovornici uvjeravaju kako je radnja smještena u najzloglasnijem djelu naselja te kako nam nije preporučljivo do
tamo ići
sa skupim kamerama.
“Ne idite dalje od ovoga. Ne vole se ovdje baš svi
slikati i snimati, ljudi su skeptični i nikome ne vjeruju”, govori mi nekoliko sugovornika kad ih tražim da mi
pokažu
tu trgovinu.
Ipak, šejh
Osmani me uvjerava kako je Pehlin u pola stoljeća doživio
nevjerojatnu transformaciju, da ljudi žive dobro i složno, školuju
djecu i pretežno
rade u komunalnim poduzećima.
Tako i njihov obiteljski prijatelj, 46-godišnji Masar
Hajdari, također
derviš i
zaposlenik opatijskog Komunalca.
S familijom Osmani prijatelj je od pamtivijeka, a danas im se
druže
djeca i Osmanijevi unučići.
Pehlinske derviše danas često pitaju što je uopće smisao njihove začudne doktrine.
Prvi organizirani derviški redovi javljaju se u 12. stoljeću, rituale obavljaju u tekijama koje su najčešće i šejhov dom,
doktrina im je misticizam, a krajnji cilj “kroz vjeru suzbiti sve svoje negativnosti, amortizirati
krutost te prihvatiti drugog kao subjekt s kojim je moguće ploviti”.
Pehlinski derviši, objašnjava mi Osmani, uz to još žele
razbiti i predrasude koje zapadnjaci gaje prema islamu.
Recimo, poput one da musliman mora imati više od jedne
žene
ili da se mora boriti za svoju vjeru.
“Nazivaju me izvana pa me pitaju zašto se ne borim kad sam musliman. Ja im kažem da sam
vjernik, ali da smatram da se čovjek treba boriti protiv vlastitih nedostataka, kao i za
slobodu vjere”,
objašnjava
mi šejh
Osmani pa kaže
da je sasvim zadovoljan s jednom životnom družicom koja je uz njega već desetljećima.
Protivi se prisili u vjeri, ženama dopušta ulazak u tekiju, zaređuje i dervišane, a priznaje mi čak i to da je neredovit u postu.
“Zdravlje mora biti ispred svega. Ako osjećam da mi
je od posta loše,
radije nešto
pojedem nego da se razbolim. Mislim da je to razumno”, tumači
mi Osmani.
Samo dan nakon što nas je rado primio u goste, Hajrulah Osmani s dvojicom
sinova zaputit će
se prema riječkoj
Čistoći gdje će s metlom
u ruci nastaviti pometati ceste.
Na Pehlinu šejh, u Rijeci smetlar.
Nije zaludu “derviš” u
prijevodu –
siromah i skroman čovjek.
(The Bosnia
Times, Globus)
