Fahrudin Radončić, lider SBB-a, prije deceniju objavio je u „Dnevnom avazu” autorski tekst koji je i danas više nego aktualan, ali i strateški u kontekstu stanja u kojem se naša država i dalje nalazi.
Država i Bošnjaci
Analiza koju je Radončić u „Dnevnom avazu” objavio 29. marta 2008. godine (prije ulaska u politiku i osnivanja SBB-a u oktobru 2009. godine, op. pr.) još je jedan od vizionarskih tekstova koji potvrđuju kontinuitet njegovih stavova o državi BiH, Bošnjacima, njihovim vođama, Miloradu Dodiku, ekonomiji, važnosti euroatlantskih integracija.
„Bošnjaci između euroatlantskih integracija i samoizolacije: Gdje je nestala Alijina mudrost”, naslov je Radončićevog teksta od prije deceniju, u kojem je i tada ukazivao na to da Bošnjaci imaju dodatnu nesreću da Izetbegovićevi nasljednici ne umiju ili ne žele koristiti njegovo filozofsko, državničko i političko naslijeđe i praksu,“ napisao je Radončić i obrazložio:
„ Događa li se to da su strani državnici i diplomate svjesniji, odnosno da bolje od nas vide koliko Bošnjacima nedostaje Alija i koliko je duboka kriza liderstva u predstavljanju najbrojnijeg naroda u BiH?
Iako utjeha može biti u tome da se „očevi nacija“ u jednom narodu možda rađaju jednom u stotinu godina, te da nakon njih ne treba očekivati političare takvih gabarita, Bošnjaci imaju dodatnu nesreću da Izetbegovićevi nasljednici ne umiju ili ne žele koristiti njegovo filozofsko, državničko i političko naslijeđe i praksu.
A da se i ne govori o izostanku toliko potrebnog osjećaja za strateško ili taktičko promišljanje i ozbiljnije planiranje.
Dodiku naruku
Uz to, današnji bošnjački političari ne žele pokazati da posjeduju nešto što je uistinu krasilo Izetbegovića – strpljivost!
On je u vremenima mnogo težim od današnjih – jer su rane od agresije, genocida i etničkog čišćenja bile svježije – pokazivao državničku, političku i ličnu toleranciju koja je išla do mudrosti i pozitivnog državničkog lukavstva da čak i ratne zločince kakav je jedan Krajišnik ili Plavšićeva, odnosno cijeli SDS, vješto dovede na kolosijek građenja i jačanja države BiH.
Ko se, uostalom, može sjetiti kada je Izetbegović nasjedao na jeftine provokacije s Pala ili Banje Luke i vodio verbalne ratove s tamošnjim političkim elitama, odnosno zločincima?
Danas bošnjački političari upadaju baš u takve zamke Milorada Dodika i jedva čekaju svaku priliku, koju im on inače rado pruža, da polemiziraju s njim.
To je ono što Dodik, a posebno velikosrpska politika iz Beograda upravo žele. Zbog toga u očima međunarodne zajednice ispada da su Sarajevo i bošnjački političari snažno radikalizirani. I da oni polemikama i svađama Dodika i RS navodno ojačavaju i pothranjuju.
I, k tome, posljedično, guraju od njima svakako nesimpatičnog Sarajeva. I to baš tamo gdje Dodik i Beograd žele – ka Srbiji ili čak Rusiji.
Mudrost šutnje
Nakon toga slijedi zaključak da bi i za nas i za Zapad, bilo mnogo bolje prgavog Dodika privlačiti ka Sarajevu te ga (zajedno sa RS) preko prijestonice BiH, „usisavati“ ka EU i euroatlantskim integracijama.
A to bi Izetbegović sa svojom državničkom pameću, koja je nerijetko podrazumijevala tešku, ali mudru šutnju, sigurno znao suptilno završiti.
Velikom Izetbegoviću ni u trenucima najveće dekoncentracije nije se moglo dogoditi da istovremeno ne bude potpuni zaštitnik interesa svog naroda i BiH, ali i iskreni šampion u kooperativnosti prema međunarodnoj zajednici u ovdašnjem bošnjačko-srpsko-hrvatskom trouglu. (…)
(TBT)
