Da biste došli do svadbene dvorane “Emarat”, morate se odvesti van grada i otići na selo dok ne dođete do ulaza obilježenog samo brojem. Tamo, čuvar provjerava da li ste na listi i pokazuje vam na veliki parking koji se ne vidi sa puta.
Kada izađete iz auta, prolazite niz hodnika koji vode do bujne bašte na čijem se kraju nalaze velika drvena vrata. To je ulaz u glavnu dvoranu koja je, ovaj put, puna stolova ukrašenih cvijećem i osvijetljena sa desetak lustera.
Zabava povodom vjenčanja Amira Hashemija i njegove nevjeste Meline Hashemi već je u toku. Muškarci u smokinzima i žene u otvorenim haljinama plešu na omiljenu pjesmu, pop klasik “The Pretty Ones Have to Dance” iranskog pjevača u egzilu Endija. Parovi ćaskaju a neki pijuckaju iz plastičnih flaša za vodu.
Slavljenici krše ni manje ni više nego šest osnovnih zakona ponašanja u Islamskoj Republici: miješanje polova, žene koje pokazuju tijelo i ne nose marame, ples, slušanje pop muzike i konzumiranje alkohola (u flašicama je votka).
U nekom drugom dobu, svi ovi prekršaji bi bili kažnjeni bičevanjem ili zatvorom. Neki, poput nenošenja hidžaba ili konzumiranja alkohola se i dalje kažnjavaju.
Na tradicionalnim vjenčanjima, muškarci i žene slave u odvojenim prostorijama. Kada se kasnije sretnu, ne smiju se rukovati jer je svaki fizički kontakt zabranjen. Vjenčanje Hashemijevih pokazuje da stara pravila polahko posustaju.
“Nismo ni razmišljali o tradicionalnoj zabavi”, kaže 36-godišnji Hashemi. “Željeli smo zabavu za sve”, dodaje gospođa Hashemi.
Do prije nekih desetak godina, rizik da će vas sigurnosne snage uhvatiti bio je veliki. Danas, barem u Teheranu, mladi parovi mogu na Instagramu izabrati jednu od desetak svadbenih dvorana – neke od njih imaju osiguranje, ketering, DJ-eve i vatromet. Ta mjesta, poput “Emarata”, dugogodišnje su investicije čija je izgradnja koštala milione dolara.
Događaji su i dalje ilegalni i ponekad se pojavi i policija, nekad da pokupi mito, ali su mješovita vjenčanja postala velika industrija i organiziraju se gotovo svake večeri.
“Velika je potražnja za modernim vjenčanjima u zemlji koja je počela da ih tolerira najveći dio vremena”, kaže Asal Rastahiz, 36-godišnji fotograf.
Kada su se milioni pridružili vjerskoj revoluciji 1979, strogi islamski zakoni su imali široku podršku javnosti. Ali ubrzo potom, konsenzus se počeo osipati. Uprkos monopolizaciji politike, obrazovnog sistema, sudova, sigurnosnih snaga i medija, konzervativni lideri Irana sada se povlače.
“Vladajuća teokratija je zaglavljena u svojoj ideologiji koja nije jasna ni predvidljiva”, kaže Shala Lahigi, izdavač i borac za ljudska prava. “Ne mogu prihvatiti ni mrvicu promjene zakona i mogu tolerirati promjenu samo ako ih na to pritisnu ljudi.”
Situacija u Iranu uvijek se može promijeniti, budući da su periode relativnih sloboda smjenjivali periodi gušenja prava i sloboda. Ali većina Iranaca misli da su promjene toliko uzele maha da će biti potrebna neka kataklizma da ih zaustavi i preokrene.
Sa zvučnika jednog od tri “Sam Cafea” u Teheranu čula se Dua Lipa. Prije tri godine bila je dozvoljena samo instrumentalna muzika. Mladi sjede ispred macbookova, pijuckaju late i glavni grad Islamske Republike liči na svaki drugi.
“Društvena promjena se ne može zaustaviti jer su se i tradicije promijenile. Način ljudske interakcije se promijenio”, kaže novinar Nader Karimi Jony.
Odjeća je dugo bila bojno polje Iranaca i njihove vlasti. Uz obavezni veo, žene su morale nositi zatvorene kapute koji im padaju preko koljena. Muškarci nisu smjeli nose šortseve, a decenijama su samo ljekari smjeli da nose kravate koje su dugo smatrane simbolom Zapada.
Iranci su uvijek nalazili kreativne načine da zaobiđu pravila. Trenutno, hit su otvoreni kaputi. Dok moralna policija i dalje patrolira ulicama i ponekad proizvoljno hapsi žene za koje misli da nisu dobro namjestile veo, država je odustala od nametanja načina oblačenja osim nošenja mahrama i zabrane šortseva.
“Mijenjamo se non-stop, ali establishment nema viziju ni teoriju kako da vodi zemlju”, rekao je sociolog Jogat Kalashi. “Jasno je da je ovo sukob između društva koje se polahko mijenja i rigidnih zakona koji ne mogu dovijeka trajati.”
Neki žale što je propuštena prilika da se ozakone promjene.
“Trebalo je da tražimo nove zakone i da pozovemo ljude da izađu na ulice”, kaže Hamidreza Galejpoor, političar i profesor sociologije. “Propustili smo priliku da ovo dobijemo napismeno.”
(TBT, The New York Times)