Više od šezdeset muškaraca iz Afganistana u Istanbulu je ukrcano u avion koji ih je unutar pet sati vratio u rodni kraj iz kojeg su mjesecima putovali kako bi pronašli bolji život.
Kroz pustinje i preko planina mahom mladi momci mjesecima su hodali kako bi pobjegli iz siromaštva i smrti samo kako bi ih Turska kartom u jednom smjeru vratila otkuda su i krenuli.
Preživjeli su premlaćivanja, bandite i glad, odjeću su prali u lokvama, a u Turskoj su im sve nade pale u vodu. U Istanbulu je njih šezdesetak ukrcano na njihov prvi let avionom ikada, i vraćeni su kući, piše New York Times.
Neki su gledali kroz prozore aviona, nesretni i sjetni, dok su drugi razgovarali s novinarima koji su im bili u pratnji.
Mohammed Dawood, 19-godišnjak iz Bati Kot distrikta domovinu je napustio nakon što su mu trojica prijatelja ubijena tijekom utakmice kriketa. Na njih su pucali talibani, a tamo ima i mnogo odanih ISIL-u.
“Jedan se od njih trojice uskoro trebao oženiti, kad su poginuli ja sam rekao “dosta”. Nestvarno mi je kako mi je dugo trebalo da dođemo do ovdje, a put nazad je tako kratak”, kaže Dawood.
Turska je od siječnja deportirala više od 17.000 Afganistanaca, od kojih je većina pokušavala doći do Europe, a skoro 1.200 ih je vraćeno iz Europe, neki i na silu.
U pozadini je svega dogovor da Turska, centralno mjesto na ruti izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Iraka i drugih država, zaustavi pritok ljudi, a zauzvrat će dobiti šest milijardi dolara pomoći.
Turska se, pokazuju brojevi, drži svog obećanja. Prije tri godine preko mora je iz Turske stiglo 850.000 ljudi, prošle godine je to palo na 173.000, a danas je na 29.000.
Mnogi stižu preko Irana, a Turska ih brže-bolje želi vratiti natrag otkud su došli.
“Turska bi nam policija rekla kako nas šalju kući jer Afganistanu trebaju Afganistanci, te da su se šefovi naših država dogovorili da nas se vrati natrag”, kaže 21-godišnji Fazul Rahman kojem i dalje nije jasno da mu netko drugi može odlučiti hoće li on ići u potragu za boljim životom ili ne.
U avionu su se pokunjili, jedini što ih je malo razveselilo jest ekran na kojem mogu gledati filmove i hrana, mesne okruglice sa rižom i povrćem, dok je stjuardesa između redova hodala sa sprejevima za osvježivanje zraka.
“Ne može se opisati naša glad, mjesecima nismo kušali kuhanu hranu, a 15 smo dana bili u pritvoru gdje su nam dali komad kruha, čokoladicu i nešto vode”, kaže pastir Abdul Mohammed iz provincije Maidan Wardak koji je tri godine radio s ovcama, te živio u hladnim planinama na granici s Pakistanom.
Na brigu bi dobio desetine ovaca koje je morao čuvati i sa njima živjeti mjesecima. No, i taj je život samo sa štapom i psom za zaštitu, kaže, ništa u usporedbi s onime što je preživio na putu za Tursku. Na granici su ih pljuvali i držali im puške uperene u glavu. Tjednima su se izmjenjivali u nošenju prijatelja koji je imao izranjavana stopala, a njegov je rođak, Akbar Khan, nestao u Iranu.
S obzirom da im je to bio prvi let avionom, mnogima nije bilo ugodno, bojali su se, piše New York Times, uzlijetanja i zvuka motora, no na kraju su rekli kako je “i taj stres zanemariv s obzirom na sve što su do sada prošli”.
“Pobjegao sam kada je meni i mojoj dvojici braće postalo nemoguće uzgojiti dovoljno lubenica i luka da preživimo “, kaže farmer Ezzatullah Tanha koji će, kada sleti u Afganistan, busom otići u svoje seli u Dand e Ghori provinciju gdje još traju bitke s talibanima, Njegov je otac poginuo 1990. godine, nakon što je stao na nagaznu minu.
Ezzatullah je platio krijumčaru 1.500 dolara da ga prebaci u Iran te da od tamo ide prema Europi.
“U kamionetu koji nas je prevozio bilo je 33 ljudi. Rekli su nam da sjednemo, ali nije bilo šanse, nije bilo mjesta, puno su nas previše nagurali”, kaže farmer koji se prisjeća kako su u Iranu stalno na njih pucali.
“Pobili su dosta ljudi, a ja sam vidio kako su dva tijela ostavili u pustinji. U jednom se trenutku izokrenuo kamionet i jedan je muškarac slomio kralješnicu. Njega su samo ostavili u toaletu jedne stanice kako ga policija ne bi pronašla, a mi smo svi otišli. Gadi mi se život i ljudi nakon svega što sam prošao”, kaže Ezzatullah.
Kada je avion sletio u Kabul, oko sedam sati navečer po lokalnom vremenu, nitko se nije tukao da izađe van, svi su ostali sjediti u nadi da će ih avioprijevoznik ipak odvesti negdje u drugdje. Na kraju su, jedan po jedan, umorni izašli van. U domovinu su se vratili neobavljena posla, samo s plastičnom vrećicom u ruci i u odjeći u kojoj su i pošli na put.
Neki su jedva hodali od rana na stopalima, drugi su bili gotovo bosi jer su im se sandale ili tenisice potpuno raspale. Vukli su se po aerodromu tužnih lica, mršavi i izmoreni.
“Sretan sam što ću vidjeti obitelj, ali probat ću opet, ovdje nema života”, kaže novinaru Ezzatullah.
(TBT)
