Šest zemalja prvi put učestvuje na Bijenalu arhitekture u Veneciji, koje se održava do novembra, ali je najneočekivaniji od svih Vatikan.
Vjekovima, jedan od najvećih pokrovitelja kada je riječ o arhitekturi Sveta Stolica nikada do sada nije učestvovala na ovoj globalnoj arhitektonskoj izložbi.
Ne treba da iznenađuje, s obzirom na crkvenu tradiciju, da je paviljon Vatikana mjesto hodočašća svih oblika: instalacija od 10 kapela – koje su djelo desetak arhitekata – okupljenih oko bujne bašte, smještena je na ostrvu u venecijanskoj laguni.
Ispostavilo se nedavno da je mjesto hodočašća pomalo nestabilno sa majstorima koji su popravljali zemljane puteve koje je višednevna kiša pretvorila u blato, a zvuci testera i čekića su povremeno gušili pjesmu ptica i zvuk vode koja je udarala o obalu ostrva San Giorgio Maggiore. Pa ipak, bašta je djelovala nekako van vremena, značajno dostignuće budući da su samo jednu stanicu brodom dalje, horde turista preplavljivale Trg Svetog Marka.
Izbjegavajući pudlice i rupe, Francesco Dal Co, kustos paviljona, pokazivao je posjetiocima 10 kapela čiji su dizajneri međunarodne arhitekte koje je Dal Co izabrao jer su imali „različite strukturalne koncepte i radili u različitim materijalima“. Među njima su i dva dobitnika Prickerove nagrade, Norman Foster i Eduardo Suto de Mura.
Nacionalni paviljoni u Veneciji vole da prikazuju makete, crteže i skice koji dokumentiraju stvaranje građevina. Vatikanske kapele, kako se paviljon zove, završene su građevine.
Arhitektama je rečeno da se ugledaju na zgradu osmišljenu prije gotovo jednog vijeka, Šumsku kapelu koju je dizajnirao švedski arhitekta Gunar Asplund. Predstavljajući projekat, Dal Co je rekao da je izabrao kapelu kao neku vrstu duhovnog primjera za arhitekte i opisao ju je kao „malo remek-djelo“.
Prva struktura na koju posjetioci naiđu u bašti je koliba u nordijskom stilu, djelo Francesca Magnanija i Trudi Pelcel, sa crtežima i maketom Asplundove kapele.
Kapela paragvajskog arhitekte Javiera Corvalana Espinole zadivljujuća je u fizičkom mislu jer posjetioci stoje ispod ogromnog prstena od čelika postavljenog na tripod.
Jedna od rijetkih kapela sa krovom je Kapela krsta Terunobua Fujimorija. Posjetioci kroz uzan prolaz dolaze do gole, tradicionalne prostorije čiji zidovi su ukrašeni komadima ugljena koji okružuju drveni krst. Fujimori je u katalogu naveo da je želio da ljudi „iskuse silazak Božjeg sina kada vide krst“.
U nekim slučajevima, Dal Co je birao suprotstavljene materijale: Kapela Francesca Celinija, pažljivo izvedena studija glatkih, vitkih predimenzioniranih crnih i bijelih keramičkih ploča, suprotstavljena je Jutarnjoj kapeli arhitekata iz Barselone Ricarda Floresa i Eve Prast koja je napravljena od slomljenih venecijanskih pločica.
Kako bi ubijedio kardinala Gianfranca Ravasija – koji je defakto vatikanski ministar kulture – da Vatikan treba da prikaže završena djela a ne makete i planove, Dal Co je kardinalu rekao da izložbe arhitekture obično „predstavljaju karnalnu vezu oca i majke ali ne i ono što potekne od nje“. Došlo je vrijeme da se udahne život u statične predstave, dodao je on.
Ovo je 16. izdanje Bijenala na kome ove godine učestvuju 63 zemlje.
Već postoji diskusija o tome šta će se desiti sa kapelama kada se izložba zatvori u novembru.
Gotovo 70 godina ostrvo je dom Fondacije Giorgio Cini, organizacije posvećene obrazovanju. A bašta u kojoj se nalazi venecijanski paviljon, i kojom upravlja fondacija, zatvorena je za publiku.
Renata Codelo, direktorica fondacije, kaže da bi oni voljeli ako bi kapele ostale tu gdje jesu.
„Sjajan park skulptura i vjerske arhitekture dao bi nam mnogo tema za razmišljanje“, rekla je ona.
(TBT, The New York Times)
