Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Poslije Trumpovog prevremenog odlaska i naknadnog odbijanja da potpiše zajedničko saopćenje sa skupa G7, vodeći mediji su ponovo pali u predinfarktno stanje. To ukazuje na duboko nerazumijevanje aktuelnih događaja u našoj globaliziranoj stvarnosti.
U pokušaju da se prikaže kao čvrst i duhovit, Emmanuel Macron je rekao da bi G7 uskoro mogao postati G6. To je apsurdno, između ostalog i zato što bi bez Sjedinjenih Država (da ne spominjem žalobne skupove G7) kapitalizam u obliku u kakvom ga danas poznajemo nestao sa lica zemlje.
Naravno, nema sumnje da sa Trumpom u Bijeloj kući imamo dovoljno razloga da budemo nesretni ili bijesni. Ali još više razloga za zabrinutost progresivnih snaga daje način na koji establišment, u Americi i u Evropi, reagira na Trumpove nestašluke, uz puno samozavaravanja i pogrešnih procjena.
Neki polažu nade u Muellerovu istragu, računajući da bi Mike Pence bio prihvatljiviji predsjednik. Neki su odlučili da čekaju 2020, isključujući mogućnost drugog mandata. Ali niko ne obraća pažnju na veoma stvarna tektonska pomjeranja skrivena iza Trumpovih neotesanih ispada.
Njegova administracija postiže dobre ekonomske rezultate u zemlji. On je izdejstvovao smanjenja poreza na prihod i dobit o kakvima republikanci prije nekoliko godina nisu mogli ni sanjati. Ali to nije sve. Trump je iza kulisa zapanjio Nancy Pelosi, liderku demokrata u Predstavničkom domu, odobravajući svaki socijalni program koji je zatražila. Tako je federalna administracija proizvela najveći budžetski deficit u historiji Amerike pri nezaposlenosti manjoj od 4 odsto.
Šta god mislili o novom predsjedniku, on novac ne daje samo najbogatijima, iako oni dobijaju najviše, već i mnogim siromašnim Amerikancima. Uz evidentno visoku zaposlenost, naročito među Afroamerikancima, inflaciju pod kontrolom i rast na berzama, Trump je uspio dovesti kuću u red prije nego što se okrenuo gostima iz inostranstva.
Pripadnici američkog establišmenta koji se protive Trumpu mole se da ga tržišta kazne. To bi se i dogodilo da je Amerika bilo koja druga zemlja. Uz fiskalni deficit od 840 milijardi dolara 2018. i 981 milijarde dolara 2019, kao i uz očekivano zaduživanje države od 2.340 milijardi dolara u narednih 18 mjeseci, valuta bi morala izgubiti vrijednost, a kamate porasti. Ali Amerika nije bilo koja zemlja.
Pošto Fed, kao centralna banka, polahko gasi program kvantitativnog popuštanja rasprodajući akumulirane rezerve privatnom sektoru, investitorima je potreban novac za kupovinu. Zato se količina dolara na raspolaganju investitorima smanjuje za 50 milijardi mjesečno. Dodajmo tome dolare koji su potrebni njemačkim i kineskim kapitalistima za kupovinu američkih državnih obveznica (da bi dio svoje dobiti smjestili na neko sigurno mjesto) i shvatit ćemo zašto je Trump uvjeren da neće biti kažnjen sunovratom dolara ili padom vrijednosti državnih obveznica.
Naoružan jedinstvenom prednošću kontrole nad štamparijama dolara, Trump je preispitao trgovinsku razmjenu sa ostalim članicama G7 i došao do neizbežnog zaključka: ne postoji način da izgubi trgovinski rat sa zemljama koje imaju tako visoke suficite u trgovini sa SAD (na primjer, Njemačka, Italija, Kina) ili zemljama (poput Kanade) koje dobijaju upalu pluća svaki put kada američka ekonomija kihne.
To nije ništa novo. Richard Nixon se takođe sukobio sa evropskim establišmentom 1971, a Ronald Reagan je brutalno pritisnuo Japance 1985. Čak ni jezik nije bio ništa uglađeniji nego danas – sjetimo se sažetka stavova Nixonove administracije riječima neponovljivog Johna Connallya: „Moja filozofija je da svi stranci žele da nas namagarče, a naš zadatak je da prvo mi namagarčimo njih“. Ali današnji napad SAD na saveznike razlikuje se od prethodnih epizoda na dva načina.
Prvo, od kolapsa Wall streeta 2008 – uprkos naknadnim oporavcima berze – Wall street i američka ekonomija više ne mogu činiti ono što su činili do 2008, to jest apsorirati neto izvoz iz evropskih i azijskih fabrika kroz trgovinski suficit finansiran jednakim prilivom dobiti koja se iz inostranstva usmjerava u SAD. To je glavni uzrok sadašnje globalne ekonomske i političke nestabilnosti.
Drugo, za razliku od 70-ih godina, poslije decenije pogrešnih odgovora na krizu evra, francusko-njemački establišment je razjedinjen i van kontrole, pa ksenofobi i antievropski nacionalisti preuzimaju pojedine države.
Uvidjevši sve to, Trump je zaključio da ako Amerika više nije u stanju stabilizirati globalni kapitalizam, onda ga može i srušiti, raskinuti postojeće multilateralne konvencije i ispočetka izgradi novi globalni poredak koji će ličiti na točak, sa Amerikom u centru i ostalim silama kao paocima simetrično raspoređenim oko nje sistemom bilateralnih sporazuma koji osiguravaju da Amerika u svakom od njih bude jači partner, u poziciji da ostvaruje dobit primjenom taktike „zavadi pa vladaj“.
Može li EU izgraditi antitrampovski savez pod parolom „Evropa na prvom mjestu“, možda u saradnji sa Kinom? Odgovor smo već dobili kada se Trump povukao iz sporazuma sa Iranom. Tek što je kancelarka Angela Merkel izjavila da će evropske kompanije ostati u Iranu, one su počele da se povlače dajući prednost poreskim olakšicama koje im Trump pruža u Americi.
Imamo mnogo razloga da se prepadnemo Trumpa: on pobjeđuje u sukobu sa evropskim establišmentom koji i dalje nema nikakvu predstavu o silama koje ga ugrožavaju i tako otvara put novim zastrašujućim događajima. Progresivne snage u kontinentalnoj Evropi, Velikoj Britaniji i SAD imaju zadatak da pripreme program internacionalističkog „new deala“ i da sa njim pobijede na izborima.
U rijetkim trenucima optimizma zamišljam kako savez koji uključuje Bernie Sandersa, Jeremy Corbyna i naš pokret Demokratija u Evropi, DiEM25, uspijeva zaustaviti pohod Trumpove nacionalističke internacionale. Uostalom, prije samo nekoliko godina Trumpov trijumf je Amerikancima i Evropljanima izgledao mnogo nevjerovatnije nego takva alijansa. Vrijedilo bi pokušati.
(TBT, The Guardian)
