Među svim poznatim
civilizacijama, postoji samo jedna koja je, u jasno fiksiranom povijesnom
trenutku, iz nepostojanja ušla u postojanje; to je islamska civilizacija.
Piše: Muhammad Asad, thebosniatimes.ba
HISTORIJA ljudskog roda
obilježena je rastom i propadanjem civilizacija. Ponekad su civilizacije
ograničene na određene regione ili rase, kao npr. civilizacija drevnog Egipta,
a ponekad su one nastajale kao rezultat udruženih napora više rasa, prostirući
se i šireći na ogromnom prostoru, kakav je npr. slučaj sa savremenom
civilizacijom Zapada. Kada je jedna civilizacija počela nastajati – to niko ne
može sa sigurnošću znati. Nezavisno od mitova i legendi koje svaka civilizacija
nosi sa sobom – u podsvjesnom nastojanju
da post factum samoj sebi objasni svoje
početke – mi nikada nismo uspjeli da donesemo precizan, historijski putokaz o
tome kako i kada se dogodio početak nastanka jedne civilizacije. I kada god jedan historičar približno odredi
to prvo vrijeme, civilizacija se po pravilu javi u obliku nekog perjem
prekrivenog organizma, tj. nečega što bi moralo posjedovati neke obrise
evolucije u svojoj pozadini, ali ta organska prošlost nekako ne dopušta da se
obuhvati određenom definicijom. Bacivši pogled unazad, historičar ne vidi ništa
više do fait accompli. On određenu civilizaciju sagledava na vrhuncu njezina
punog razvoja, ili, ako još dublje pogleda unazad, on će biti u stanju da
razabere samo njezine rane, formativne faze – i to je sve, ali on nikada neće
moći jasno opaziti tačno vrijeme i način njezina rođenja. Razlog za ovu našu
historičarsku nemogućnost leži u činjenici da se civilizacije, po pravilu,
nikad i ne rađaju u onom smislu kako se rađa čovjek, nego one neopaženo kolaju jedna
u drugu, bez jasnog, odsječnog trenutka kada se događa ta njihova tranzicija.
Zbilja, mi često možemo detektirati civilizacijsko
“porijeklo” analizom legendi, običaja, filozofija ili umjetničkih
tradicija koje civilizacije dijele jedne
s drugima, bile ove savremene ili prošle civilizacije, ali mi nismo u stanju da
odredimo prijelaz iz civilizacije –rodonačelnika u neku drugu civilizaciju koju razmatramo. Ovo na isti način važi za
mrtve kao i za žive civilizacije. Ko, npr., može odrediti početke evropske
civilizacije? Znamo da je ona sporo evoluirala iz rasutih ostataka Rimske imperije ujedinivši se sa orijentalnom
religijom kršćanstva, koje se adaptiralo potrebama i sklonostima Okcidenta, ali
kada je tačno ova nova, komponirana civilizacija dostigla formu po kojoj se
razlikuje od one prethodne civilizacije? To mora da je bilo u nekom ranom
razdoblju srednjeg vijeka – u periodu od nekih četiri ili pet stoljeća. Mi ne
možemo precizno reći kada je to bilo. Nema naučnika koji može uprti prstom pa
reći: E, to je taj historijski moment, ili, pak, stoljeće kada je počela
evropska civilizacija u takvim i takvim okolnostima. Jer, ustvari, proces u
kome je evropska civilizacija počela da se širi obuhvata veoma veliko
razdoblje; sve njezine suštinske karakteristike – njezin pogled na svijet,
njezina etika, pravo, običaji i društvene institucije, ekonomske i političke
organizacije – nastali su kao posljedica postepenog i dugog miješanja najraznovrsnijih kulturnih tradicija. A
tradicije Rimskog carstva i kršćanstva nisu bili jedini determinirajući faktori
ove civilizacije koja se uskoro usmjerila rukavcima keltskih i germanskih
tribalnih tradicija, bez kojih se evropska civilizacija ni danas ne može
zamisliti. Ti rukavci su došli iz neistraženih tmina Vremena i najvjerovatnije,
ako bismo ih slijedili, završili bismo u centralnoj Aziji. A u pogledu
Rimljana: da li se početak njihove civilizacije može išta jasnije odrediti? Ako idemo unazad putanjom ove
civilizacije, mi ćemo, ponovo, doći do zaključka da je ona nastala kao rezultat
složenoga kulturnog srašćivanja, sa jednim rukavcem koji vodi do rimskih
prethodnika na italijanskom poluotoku, Etrušćana – čija isprepletena rasa i
kultura vodi porijeklo vjerovatno iz Male Azije – i sa drugim rukavcem koji
vodi do Grka, a od Grka, ponovo, jedan rukavac kreće ka Maloj Aziji, a drugi ka
jednome maglovitom kompleksu za koga obično kažemo da pripada minejskoj
kulturi, koja je bila smještena na Kritu i koja je vjerovatno nastala u Egiptu.
Sličan slučaj je sa hinduističkom
civilizacijom: i ona je nastala u drevnoj tami Vremena, a proteže se, svojim
sjevernim smjerom, do iza Pamira u centralnoj Aziji, a južnim smjerom ide ka
Dravidijanima – jednom rasom i kulturom čije je porijeklo također opskurno – i
preko Mohenjodara se povezuje možda čak sa Sumeranima u Mesopotamiji. Takav
slučaj je i sa civilizacijom biblijskog Izraela, nastaloj, Bog zna kada davno,
u arabljanskim pustinjama i na rodnim plantažama Mesopotamije, sa različitim
vezama sa Kaldejcima, Babiloncima, Egipćanima i misterioznim Hittitima. Takav
slučaj je i sa prethistorijskim civilizacijama Kine; sa tartaro-polinezijskim
ogrankom u Japanu; sa Iranom, Babilonom i Asirijom; takav slučaj je i sa svim
ovim neizbrojivim, raznobojnim, složenim povijesnim gibanjima koja nazivamo
civilizacijama. Ako dublje zavirimo u kulturnu prošlost ljudskog roda, mi
nikada nećemo uspjeti doći do one konačne tačke kada bi se za jednu
civilizaciju moglo reći da je tada “rođena”; nemoguće je opaziti
granicu koja dijeli kraj starog i početak novog.
Ali – postoji jedan izuzetak!
Izuzetak koji je gotovo nestvaran u svojoj jedinstvenosti! Među svim poznatim
civilizacijama, postoji samo jedna koja je, u jasno fiksiranom povijesnom
trenutku, iz nepostojanja ušla u postojanje; to je islamska civilizacija.
Dok su se sve druge civilizacije
kolebljivo razvijale kroz brojna protustanja i tradicije, uvijek iziskujući
duga razdoblja da bi dostigle vlastite
specifične forme, ova, jedinstvena civilizacija iznenada je kročila u život, od
početka darovana svim suštinskim svojstvima civilizacije: jasnim obrisima
zajednice, karakterističnim svjetonazorom, shvatljivim pravnim sistemom i
definitivnim modelom društvenih odnosa. Poklon o kome govorimo nije došao kao
rezultat brojnih protustanja i tradicija, nego je on proistekao iz jednog,
povijesnog događaja: objave Kur'ana, i od jedne, povijesne ličnosti: Božijeg
poslanika Muhammeda. Oni koji su postali Muslimani slijedeći Poslanika i
prihvatajući Kur'an kao svoj životni kodeks, bili su potpunoma svjesni da njihova nova ideologija
podrazumijeva potpuno odustajanje od njihovog tradicionalnog svjetonazora i
stila življenja; to što su oni prihvatili islamsko učenje, posebno Arabljani,
bilo je sinonim za pojavu nečega što je potpuno novo u životu ljudskog roda,
tj., oni su postali svjesni da islam, kao kompletan sistem života, nije samo
zahtijevao ili “nagovještavao” novu civilizaciju, nego je on tu
civilizaciju stvarno inaugurirao. Za njih, kao i za historičare kasnijih
vremena, dolazak poslanika Muhammeda, s.a.w.s., bio je definitivni početak
islamske civilizacije u najpunijem smislu te riječi.
To, sada, ne znači da islamska
civilizacija nema nikakve veze sa
prošlošću. Takva implikacija bila bi besmislena. Nijedan organski fenomen ( a civilizacija
nesumnjivo spada u tu kategoriju) nikada nije bio bez svoga pretka. Međutim,
nas ne treba da iznenadi to što učenje Božijeg Poslanika, uprkos originalnosti
njegovog svjetonazora i društvenoga kodeksa, sadrži mnogo toga što se već
nalazi u starijim religijskim sistemima, i to je učenje ponovilo – i nastavilo
obnavljati i ponavljati – mnoge moralne postavke koje su se smatrale istinama i
u ranijim vremenima. Niko – a posljednji bi to učinio Kur'an- nije ovo poricao;
niko ne poriče da su određeni aspekti predislamskoga arabljanskog života
inkorporirani u islamsku društvenu shemu. Ali, isto tako, niko ne bi trebalo da
iz ovoga zaključi da su se svi ti raniji elementi podmuklo uvukli u islam kao
neka vrsta “zadnjih misli” samog Poslanika (što zapadnjački naučnici
često vole da kažu) ili kao koncesija tradicijama koje su preovladavale u
njegovoj zemlji i u njegovo vrijeme. Jer, koje god da je društvene
elemente islam dijelio sa arabljanskim
džahilijjetom, koje god ideje da je
dijelio sa judaističkom i kršćanskom religijskom mišlju, to je već bio dio
islama u samom momentu njegova rođenja – i, na koncu, ovo je posljedica
fundamentalnog principa koji je položen u islamsko učenje u svim njegovim
izrazima; mislimo na princip historijskoga kontinuiteta u životu ljudskog roda.
Život – a o tome je Kur'an jasno
govorio prije negoli je iko sanjao o teoriji evolucije – nije serija
nepovezanih skokova, nego je to jednan kontinuirani, organski proces, i ova se
zakonitost isto tako odnosi na život duha, čiji je jedan dio vjersko mišljenje.
Neobični, izuzetni personalitet preko koga nam se islam objavio nikada nije
tvrdio da je otkrio neke nove vjerske istine. Njegova isključiva zadaća je bila
samo da prenese Božiju Poruku, da podari glas i finalnu formu istinama koje su
stare koliko i sam ljudski rod – istinama koje su uvijek bile istinite, a koje
čovjek nije uvijek u potpunosti prihvatao, koje je zaboravljao ili izobličavao
– te da na njihovim osnovama izgradi društveni kodeks koji bi perfektno
korespondirao sa stvarnim ljudskim potrebama i koje bi primjenjivao u svim
vremenima. Na taj način, i pored brojnih elemenata u njemu koji su iznenađujuće
novi, islam je u potpunom suglasju sa od Boga uspostavljenom zakonitošću
historijskoga kontinuiteta; neki od tih elemenata evidentni su i u ranijim vjerskim formama;
jednako tako u suglasju sa ovom zakonitošću, takvi elementi su bili organski
preneseni u novu civilizaciju koja se uzdigla na temeljima islamskoga
kodeksa.
(Ovdje je potrebno unijeti jedno
objašnjenje. Moje često insistiranje, sada i u daljnjem tekstu, na terminu
“islamske civilizacije” može zvučati konfuzno ukoliko se on odnosi na
raznovrsne historijske izraze muslimanskih dostignuća – npr., na kulturu
Bagdadskog hilafeta, ili na kulturu Egipta u mamelučkom periodu, ili na administrativne
sisteme Mogula u Indiji, ili na naučna, književna i umjetnička ostvarenje
Muslimana u Španiji, itd. Ja, ustvari, želim da jasno kažem da pod
“islamskom civilizacijom” podrazumijevam samosvojni etički
svjetonazor, društvenu shemu i stil života koga je inicirao islam, a ne
specifična postignuća Muslimana u ovoj ili onoj zemlji ili periodu muslimanske
povijesti.)
Zbog toga se može reći da je
islamska civilizacija, koja je jedinstvena po tome što se njezin početak može
tako jasno označiti u povijesti, iznenada i odjednom dosegla svoju punu formu;
budući da je bila organsko jedinstvo, ona je mogla da se razvija i raste. Taj organski rast sada podrazumijeva ne samo evoluciju urođenih
svojstava, nego i apsorpciju onih vanjskih sadržaja; i onda je sasvim prirodno
da, tokom vremena, civilizacija islama primi dodatne impulse drugih kultura i
neka proširenja i izmjene svoga originalnog modela. Takva djelovanja kulturnog
ambijenta na rast jedne civilizacije jako su slična utjecajima fizičkog i
društvenog ambijenta na rast djeteta. Ali pošto sva djelovanja ambijenta ne
mogu mijenjati fundamentalnu strukturu personaliteta koga svako dijete zadobije
onog časa kada napusti majčin trbuh, isto tako i kasnije promjene u islamskoj
civilizaciji nisu mogle u bitnome promijeniti njezinu originalnu
“predispoziciju” premda su je te promjene ponekad zatamnjivale ili,
čak, izobličavale. Sa svim ovim promjenama, ostaje činjenica da je islamska
civilizacija bila drukčiji, samodostatni organizam u samom času svoga meteorskog
rađanja, koje se, kao što znamo, dogodilo u jasno definiranom povijesnome
momentu, naime, tokom dvadeset i tri godine poslanstva Muhammedova, s.a.w.s. Ni
za jednu drugu civilizaciju mi ne možemo tačno odrediti povijesni moment i
tačne okolnosti u kojima je ona nastajala.
Ova historijska jedinstvenost
islamske civilizacije može biti nametnuta na akademski način, ali čovjek ne
može a da se ne upita, budući da je izuzetno važno da to znamo – i da nam je to
uvijek na umu – da li su počeci islamske civilizacije morfološki bili različiti
od početaka svih drugih civilizacija.
Ja vjerujem da jesu. Mogućnost
definiranja tačnih početaka, onoga Kada i Kako naše civilizacije, zaista je
nešto mnogo veće od pukog akademskog značaja. To nije samo potreba za razumijevanjem naše prošlosti, nego to može
imati i praktične posljedice i za našu sadašnjost i za našu budućnost. Jer,
takva mogućnost nas osposobljava da sagledamo civilizaciju islama u nekadašnjem
integritetu njezine najranije mladosti, još slobodne od onih priraslina koje će
kasnije unekoliko izobličiti njezine crte – kao što nam omogućuje da odredimo
njezinu originalnu strukturu i smjer njezine “volje.” Kada jedna
civilizacija prođe kroz mnoga stoljeća svoga razvoja, obično je teško razlučiti
šta je to što je ona začetno smjerala – što će reći, šta su to obuhvatali njezini društveni i kulturni ideali –
budući da se dešava da tendencije koje su bile u njezinom korijenu vremenom
budu prekrivene elementima koji joj
originalno nisu pripadali, tako da kumulativna energija koja uspostavlja
civilizacijski život može biti skrenuta
sa njezinog početnoga kursa i polahko, i postepeno pronalaziti puteve koji su
sasvim različiti od onih koji su je početno pokrenuli. Ukratko, živuća
civilizacija je ekstremno fleksibilan, promjenljiv fenomen.
Određivanje civilizacijske
početne predispozicije, zarad svake praktične svrhe, može biti nevažna stvar u
slučaju “tradicionalnih” civilizacija. (Ja upotrebljavam oznaku
“tradicionalni” da bih označio one pokrete koji nisu utemeljeni na
nekoj ideologiji, nego na vrijednostima koje svoj smisao izvode iz činjenice da
su one baština koja se nasljeđuje iz generacije u generaciju.) Kontinuirana
vitalnost takvih civilizacija ne zavisi
od održavanja bilo kakve “početne volje” u ideološkom smislu; ta
vitalnost zavisi samo od održavanja kreativne energije kao takve, bez ikakvoga
obzira na puteve koje ta civilizacija može izabrati ili ideološke
transformacije kroz koje ona može proći. Svaka takva “tradicionalna”
civilizacija bila je rezultat geografskih i rasnih potreba; a ove su bile – i
jesu – dominantne ničim drugim do nagonom za samorealizacijom u dijelu određene
zajednice, rase ili grupe rasa u određenom geografskom prostoru. Ovaj nagon za
samorealizacijom je čisto instinktivan i, dakle, evolutivan u najstrožem, biološkom smislu riječi. To se može usporediti sa rastom drveta , koje
raste iz svojih korijena, hrani se iz tla i zraka i grana se prema tajnovitim
pravilima svoga vitaliteta sukladno svojstvima tla i klime. Ti nikad ne možeš
predvidjeti u kojem pravcu će krenuti bilo koja grana i dokle će ona rasti
uvis. I, sigurno, sa stanovišta ovog drveta, takva predvidljivost je potpuno
irelevantna; jer – ne smjer, već sama činjenica da je to drvo živo i da raste
je ono što je ovdje važno.
Međutim, sa ideološkom civilizacijom kakav je islam pitanje je
potpunoma različito. Pošto je islam samo prijenosnik jedne definirane ideje
(“programa”), on svoje postojanje ne duguje nikakvom instinktivnom nagonu za
samorealizacijom u dijelu jedne rase ili nacije. Iako se on, naravno, može
ostvariti samo putem konkretnog posrednika ljudskog bića, njegov zamah ne
zavisi od rasne snage bilo kojeg
pojedinačnog naroda; on zavisi samo od
svjesnog pripadanja jednog muškarca ili žene – svejedno iz koje je rase ili
domovine – koji se intelektualno i emocionalno identificiraju sa idejom islama
i koji su pripravni da njegove principe primijene u praktičnom životu. U takvoj
civilizaciji najšire poznavanje njezinih originalnih ciljeva ima najveću
važnost: udruženo sa voljom da ostvaruje te ciljeve, to saznanje postaje jedini
izvor kulturne energije. A čim se dopusti da to saznanje postane maglovito,
civilizacija prestaje biti ideološka; ona je tada osuđena da se raskomada u
različite nacionalne – tj. “tradicionalne” civilizacije, koje će,
odsad, slijediti samo nesvjesna pravila nacionalnog razvoja i koje neće imati
ničeg zajedničkog jedna sa drugom osim blijedih sjećanja na njihovu historiju.
Očigledno je, dakle, da naša
sposobnost da ustanovimo tačne početke takve, ideološke “volje” islamske
civilizacije jeste – i uvijek je bila – supremno važna za njezin kontinuitet, a
posebno je to važno u našoj današnjici.
/Prevodi Džemaludin Latić, The
Bosnia Times/
