Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Marx je jednom rekao da su finansijske krize memento mori (sjeti se smrti) kapitalizma – iskustvo bliskog susreta sa smrću koji elitu podsjeća da je trajanje čitavog sistema vremenski ograničeno. Na sličan način, svaki novi ciklus krize eura je memento mori evropskog projekta.
Okupirani trgovi, Sintagma u Atini i Puerto del Sol u Madridu, postali su prva linija fronta u ratu protiv globalnog finansijskog sistema 2011. godine. Grčka kriza 2015. nas je podsjetila ne samo na to da je euro smrtan, nego i da su obećanja njegove politički izvjesne budućnosti samo prazne riječi.
Sada je na redu Italija. Poslije izbora i pobjede sa 33 posto osvojenih glasova, populistički Pokret pet zvjezdica (M5S) prošle je sedmice pokušao oformiti koalicionu vladu sa Sjevernom ligom (LN). U prvom komentaru na ove izbore napisao sam da bi sprovođenje programa ove koalicione vlade dovelo do bankrota italijanskog trezora i sukoba sa liderima eurozone i Komisijom EU.
Nije prošlo ni sedam dana, a sukob je već počeo. Italijanski predsjednik Sergio Mattarella spriječio je formiranje nove vlade blokirajući imenovanje Paola Savona, poznatog euroskeptika, za ministra finansija. Onda je za premijera u prelaznom periodu postavljen Carlo Cottarelli, zvaničnik MMF-a, da predvodi još jednu tehnokratsku vladu. Luigi Di Maio, lider M5S, zahtijevao je opoziv predsjednika i najavio demonstracije. Vrijednost italijanskih dionica je pala, a prinosi od državnih obveznica su porasli.
Ali, kao i obično, memento mori nije smrt sama – već najava, signal da je smrt moguća. Da bismo shvatili šta će se dalje događati, šta bi italijanska ljevica trebalo učinito i kako bi evropska ljevica trebala reagirati, moramo ispitati dvije pukotine u sadašnjem sistemu: defektnu ekonomiju eurozone i defektnu politiku EU27.
Prvo, ekonomija. U trenutku kada je Grčka konačno zaprijetila odustajanjem od dalje otplate kredita, njena dugovanja su većim dijelom već bila u rukama evropskih država i Evropske centralne banke, budući da su u skladu sa uvjetima za pružanje finansijske pomoći u periodu od 2010. do 2013. obaveze prenijete sa komercijalnog bankarskog sektora na države, što je trebalo da Evropu zaštiti od šoka potencijalnog „grexita“.
Ali Italija je nešto drugo. Italijanski dug od 2.302 milijarde eura dostigao je 130 posto BDP-a. Ako bi Italija odbila otplatiti samo dio svog duga to bi moglo srušiti čitav evropski bankarski sistem. Ipak, prve žrtve bile bi štediše u Italiji. Oko dvije trećine italijanskog duga locirano je u Italiji: oko 450 milijardi eura prema penzionim fondovima, 350 milijardi prema bankama i 350 milijardi prema centralnoj banci.
Ako Italija odustane od eura, bude izbačena iz eurozone ili kupci odbiju da ulažu u njene obveznice – što su sve putevi koji vode u finansijsku propast – italijanska srednja klasa će biti zbrisana. Njeni penzioni fondovi bit će teško pogođeni, a ušteđevine će nestati. Italijanski trezor bi tako praktično nacionalizirao 350 milijardi eura koje je pozajmio od sopstvene centralne banke, što bi dovelo do sunovrata vrijednosti nove lire.
Zato, čak i ako mislite da je euro loše rješenje za Italiju – kao ja – i da pravila štednje u eurozoni sputavaju rast u Italiji, izlazak iz eura na spomenuti način je loša ideja. Tačka. Naravno, to nije garancija da događaji neće poći baš tim tokom, iz razloga kojima ću se vratiti u nastavku.
Ipak, prijedlog M5S za uvođenje paralelne „fiskalne valute“ – poznate kao miniBOT – zavrijeđuje našu pažnju. Italijanska centralna banka je dala mišljenje da je to protivzakonito prema propisima eurozone, ali neko bi mogao odgovoriti da isto važi i za kvantitativno popuštanje. Ideja o stvaranju paralelnog tržišta za državni dug uključuje dva elementa: a) smanjivanje duga i b) slanje političkoekonomskog signala eurozoni da su države sposobne razvijati odbrambene mehanizme kada se suoče sa mjerama prinude koje su srušile grčku demokratiju 2015.
Druga pukotina je politička. Koristeći problem eura kao povod da blokira formiranje populističke vlade, uz podršku Angele Merkel i svih ostalih dežurnih krivaca – uključujući i sasvim nevažnog laburističkog poslanika Chirsa Lesliea – italijanski predsjednik je jednu lokalnu krizu pretvorio u opći rat za suverenitet u granicama EU. Matteo Salvini, lider LN i sve važniji član koalicije, zatražio je opoziv predsjednika i nove izbore, što je najvjerovatniji ishod.
Mattarellinim gestom je dramatiziran suštinski problem eurozone: raspodjela moći u zoni je neravnomjerna. Budući da teorijski nije moguće napustiti euro, a da to ne sruši čitav bankarski sistem, predsjednik može tvrditi da je vlada čiji postupci mogu dovesti do napuštanja eurozone prijetnja za nacionalnu sigurnost i da se zato mora spriječiti njeno formiranje. Umjesto zajedničkog suvereniteta impliciranog valutnom unijom dobili smo suverenitet solventnih (Njemačka, Holandija) na račun potencijalno nesolventnih država.
Na slijedećim italijanskim izborima, bilo da M5S i LN nastupe na jedinstvenoj listi ili ne, to će se postaviti kao pitanje o legitimitetu i suverenitetu. Pošto ni jedni ni drugi u kampanji nisu spominjali napuštanje eura, možemo pretpostaviti da ni ovoga puta neće biti drugačije. Vjerovatno će pobjediti sa još većim brojem glasova i ponovo pokušati da oforme vladu koja traži preispitivanje pravila o štednji iz Mastrihta i izmjene Lisabonskog sporazuma.
Ali ovog puta će ujedinjena moć evropskog centrizma biti fokusirana na pokušaj utjecaja na ishod izbora: zamislite spoj britanskog referenduma o izlasku iz EU, grčke krize i katalonskog separatizma.
Šta treba da čini italijanska ljevica? Kao što sam već rekao, podrška – makar i samo implicitna – antidemokratskom korištenju predsjedničkih ovlaštenja ili pridruživanje Angeli Merkel i Komisiji u pokušajima da se destabilizira ili blokira izabrana populistička/radikalno-desničarska koalicija bili bi fatalni. Ako na narednim izborima pobjede lahko kao na prethodnima, onda je jedino rješenje da ih pustimo da urade ono što su zamislili i propadnu, dok u međuvremenu razvijamo novi program ljevice.
Velika vjerovatnoća raspisivanja novih izbora trebalo bi navesti italijansku ljevicu da se uozbilji. Rasisti iz LN i konzervativci iz Berlusconijeve stranke Naprijed Italija zajedno imaju podršku od približno 36 posto, dok amorfniji i ponekad lijevo orijentiran pokret M5S ima 31 posto. Socijaldemokrati iz Demokratske partije imaju 19 posto, ogranak Slobodni i jednaki nešto manje od 3 posto, a radikalno ljevičarska Moć narodu još manje od toga.
Jedina šansa ljevice jeste, prvo, da mentalno raskine lance fiskalnih pravila eurozone i neoliberalnih stega iz Lisabonskog ugovora. Ona treba da prihvati saznanje da je eurozona postala sredstvo suzbijanja rasta u južnoj Evropi u korist Njemačke. To treba i javno da kaže, jer je to istina. Odbijajući da to objavi, taj moćni argument je prepustila gomili rasista i galamdžija.
Drugo, ljevičari treba da nastupe kao populisti veći od onih u M5S: u razgovorima sa italijanskim ljevičarima primjetio sam odbijanje da shvate zašto njihove pristalice mjenjaju stranu i prilaze pokretu M5S. Neki od zahtjeva ovog pokreta su prepisani iz programa ljevice: univerzalni osnovni dohodak, ograničavanje na dva mandata u parlamentu, antikorupcijske inicijative i tako dalje. Unutar Demokratske partije raširen je stav koji nalazimo kod laburističkih funkcionera na sjeveru Engleske – podrazumjevano pravo da se vlada i bliskost sa moćnim institucijama. Zato se predstavnici M5S olahko otpisuju kao prikriveni desničari i niko čak i ne pokušava da populizam podjeli duž klasnih linija razdvajanja.
Obračun između vlade LN/M5S i italijanske i evropske upravljačke mašinerije daje ljevici priliku da izađe sa predlogom korenitih i hitnih reformi – eurozone i italijanske države.
Zagovaranje izlaska Italije iz eurozone, imajući u vidu strukturu italijanskog duga, ravno je ekonomskom samoubistvu. Umjesto toga, ljevica u Italiji treba da izloži plan reforme upravljanja u EU i da promjenom pravila omogući rast na periferiji zajednice. Francuski predsjednik Macron već je iznio ublaženu verziju tog prijedloga, a u opticaju su i brojni prijedlozi ljevice za podjelu Evrope na dva kolosjeka – čemu se po običaju protive neizabrani članovi Komisije i njemačka vlada.
U tome bi italijanska ljevica mogla imati moćne saveznike, ako ih želi, među ugroženim socijaldemokratskim, zelenim, radikalno lijevim i lijevim nacionalističkim partijama Evrope.
Nije teško pobrojati elemente jednog panevropskog levičarskog programa. To su:
– Revizija pravila iz Mastrihta, kojom će se državama dozvoliti da prekrše pravilo o ciljnom deficitu od 3 posto da bi investirale u infrastrukturu.
– Proširivanje mjera kvantitativnog popuštanja koje sprovodi Evropska centralna banka tako da se ubrza rast na periferiji i podstaknu Njemačka i druge zemlje sjeverne Evrope da pozajmljuju i troše, umjesto što održavaju panevropsku stagnaciju.
– Novi sporazum umjesto Lisabonskog, koji će na pozitivan način promovirati državne intervencije, pružanje pomoći i vlasništvo nad ključnim industrijama u cilju dostizanja modela koji dozvoljava visoke plate i beneficije širom Evrope.
– Snažna inicijativa za suzbijanje ofshore sektora u finansijama, čime bi se milijarde eura preusmjerile iz poreskih utočišta u realnu ekonomiju Evrope.
– Panevropska politika na tržištu rada koja će privlačiti visokokvalificiranu radnu snagu, rasporediti migrante i odbiti niskokvalificiranu ekonomsku migraciju. Da bude jasno, to podrazumjeva kontrolu ulaska na granicama Evrope i ujednačavanje minimalnih dohodaka i socijalnih beneficija širom EU27.
Ko se tome protivi? Desni centar svakako, ali i nova desnica istočne Evrope. Nažalost, i socijademokrati i neke zelene partije za sada se prepuštaju zadovoljstvima ekonomije slobodnog tržišta.
Naravno, ne bi sve zemlje pristale na Evropu koja se uspostavlja gornjim programom od pet tačaka. Ali to neće biti tragedija ako se novim sporazumom uspostavi Evropa na dva kolosjeka, u kojoj će se poludemokratije i otvoreni ksenofobi istočne Evrope potisnuti na drugi kolosjek.
Ipak, vjerujem da je moguće pridobiti austrijske i francuske socijaldemokrate za takav plan, pa i Corbynove laburiste i grčku Sirizu, koja se sada više ponaša kao socijaldemokratska nego kao radikalno ljevičarska partija. Takođe, najveći dio Evropske ujedinjene ljevice-Nordijske zelene ljevice (GUE-NGL – radikalna ljevičarska grupa u Evropskom parlamentu) mogao bi prihvatiti ovaj program, a zelene stranke su spremne da se probude na znak revolta protiv zatečenog stanja.
I ranije sam na ovim stranicama predlagao da Partija evropskih socijalista, GUE-NGL i druge zainteresirane strane trebaju odabrati zajedničkog Spitzenkandidata za evropske parlamentarne izbore 2019. Ali italijanska kriza, ako počne na jesen 2018, dovešće nas do prijelomne tačke i prije toga.
Ako italijanski socijaldemokrati a) ne pocijepaju Lisabonski sporazum u svojim glavama i b) ne pokušaju da oforme panevropski front za reviziju sporazuma iz Lisabona i Mastrihta, čeka ih političko izumiranje.
Šta ova kriza znači za proces brexita? Direktno, vrlo malo – osim što uvećava izglede Borisa Johnsona da zavadi članice EU27 prije marta 2019. Ali ako Cottarelli ostane premijer, to je malo vjerovatno.
Ipak, indirektno, kriza će uliti novu snagu argumentima koje smo zastupali sa pozicija ljevice.
Prvo, mentalna povezanost britanskog centrizma sa EU projektom bila je neosnovana; traženje novog odnosa sa EU i eurozonom oduvijek je bilo prava stvar za britanske socijaldemokrate. Tabor koji je tražio ostanak morat će se pozabaviti tim pitanjem kada preraste u tabor onih koji traže povratak.
Drugo, potrebno nam je prestrojavanje ljevice u čitavoj Evropi kojim će se ujediniti energija i ideje pokreta kao što su Podemos, portugalski Lijevi blok i lijevi nacionalisti kao što je Šin Fejn, sa energijom i idejama socijademokrata koji žele da reformiraju EU i uvedu novi model visokog rasta i visokog standarda – na primjer, Christian Kern u Austriji, Jeremy Corbyn u Britaniji i Benoit Hamon u Francuskoj.
Dugo smo se načelno zalagali za takav projekat, a sada je vrijeme da nešto preduzmemo. Prije jeseni, lideri svih lijevih socijaldemokratskih, zelenih, socijalističkih ili lijevih nacionalističkih partija u Evropi trebaju organizirati veliki skup na kome će usvojiti novu, lijevu alternativu za naš kontinent. U inat Salviniju i njegovim rasistima okupljanje treba da se organizira u Milanu. La Skala prima 2.000 ljudi i ima odličnu akustiku za zajedničku pjesmu, bilo da je to „Internacionala“ ili „Oda radosti“.
(TBT, New Statesman)