REPORTAŽA
Selo Gornje
Orizare kod Velesa, najveće je bošnjačko mjesto u Republici Makedoniji. U Makedoniji žive, a Bosnu, Sandžak i Tursku, kažu, neizmjerno
vole. Na pitanje: “Zašto?” najčešće odgovaraju
suzama.
FOTO:
Kartalović (AA)
Selo Gornje
Orizare kod Velesa, najveće je bošnjačko mjesto u Republici Makedoniji.
Naime, u Gornje
Orizare živi oko tri hiljade Bošnjaka, koji su
ostali dosljedni svojoj kulturi i tradiciji. Mještani ovog sela za
Anadolu Agency, govorili su o svome rodnom mjestu, o načinu života i lijepoj
ramazanskoj tradiciji.
“Ranije sam u
džamiju išla dok sam bila
mlađa i zdravija, sada mi zdrastveno stanje ne dozvoljava. Imam
problem sa šećerom. Ovdje se oduvjek klanjala teravija, ima puno džemata, i ljudi i žena, posebno
mladih ljudi što mi je doista drago”, kaže nena Behuna.
“Lijepo je
kada je mjesec ramazan, tada smo više u ibadetu. Ranije smo najviše pripremali naše tradicionalno
jelo – pitu, a sada pripremamo razna jela, sada omladina mijenja način ishrane, hrani
se modernije, ustvari brže. No, mi stariji nastojimo očuvati tradicionalnu
bošnjačku kuhinju i u
tome uspijevamo. I sada pripremamo sva ta jela koja sam pomenula, kao i slatkiše, tatlije”,
izjavljuje nena Behuna iz sega Gornje Orizare kod Velesa, govoreći o ramazanskoj
tradiciji i bošnjačkim nacionalnim jelima. “Kuhinja je tradicionalno i
kulturno blago jednog naroda, zato je trebamo očuvati”,
dodaje ona.
Jedna od mlađih domaćica koja je
uspjela očuvati bošnjački tradicionalni način ishrane jeste Mirsada.
“Naš mentalni sklop Bošnjaka ovdje je
takav da hrana bude što jača. Skoro se ne može zamisliti jelo u kojem nema mesa, bijelih pečiva, raznovrsnih
pita, mantije.”
“Sjećam se ramazana još dok sam bila
dijete. Moj rahmetli babo je govorio da se bez pite ne može postiti, jer je
pita hrana koja nas može držati da ne budemo gladni sve do vakta iftara. Zato se u našoj tradicionalnoj
bošnjačkoj kuhinji zadržala pita i poznate
mantije, iako danas mladi vole da eksperimentiraju s ishranom, ima i onih koji
su ostali doslijedni svojoj tradiciji, posebno je to izraženo o u ovim ramazanskim
danima, kada hrani posvjećujemo puno pažnje, pozivamo našu rodbinu i prijatelje na iftare, organiziramo ramazanske večeri i razne svečasnosti”,
govori domaćica Mirsada, želeći da dočara ramazansku tradiciju i atmosferu za vrijeme iftara.
– Gornje Orizare:
Mjesto koje više nije atraktivno za mlade
Selo Gornje
Orizare je stopostotno naseljeno Bošnjacima koji su se u ovom mjestu počeli naseljavati
pedesetih godina prošlog vijeka iz Sandžaka, želeći da otputuju za Tursku. Mještani kažu da je Orizare
nekad bilo tursko selo, koje je nakon pedesetih godina XX vijeka postalo bošnjačko. Selo je dobilo
ime Orizare, što bi u slobodnom prijevodu značilo ljudi koji
obrađuju pirinčna polja.
“Udruženje građana ‘Glas Orizara’
zalaže se za afirmaciju sela, omladine i kadra iz ovog mjesta, u
smislu pomaganja školovanja mladih, organiziranje društvenih aktivnosti
koje imaju za cilj podizanje sveukupnog kvaliteta mjesta gdje živimo. Radimo na
afirmaciji sporta, naše kulture i tradicije, a svakako organiziramo i humanitarne
aktivnosti. Nastojimo približiti ljude, jer smo u zadnje vrijeme svjedoci da se po raznim
osnovama ljudi međusobno dijele i udaljuju”, izjavljuje Enver Kartalović, predsjednik Udruženja građana “Glas
Orizara”.
“Ovo Udruženje se vodi
motivom da kreira određene politike kako bi pokušalo poboljšati uslove života u ovom
mjestu, ali podaci su alarmantni”, kaže Kartalović.
“Naše je Udruženje napravilo
jedan lokalan popis stanovništva, te smo pomoću ove statističke operacije utvridili naše faktičko brojčano stanje.
Rezultati kažu da u Gornjem Orizaru ima 531 kuća, ukupno 2.885
mještana, od kojih 1.611 živi ovdje, a
ostatak, odnosno 1274 u dijaspori, ili procentualno, više od 40% stanovništva živi u zemljama
zapadne Evrope, ponajviše u gradu Beču. Upoređujući podatke s popisom iz 2002 godine, utvrdili smo da je od
tada do sada, naše mjesto trajno napustilo više od 400 osoba.
Pomenuću podatak da u našem selu živi oko dvije stotine ljudi preko 70 godina starosti, a samo
200 djece do 18 godina. Više se naše djece rodi u Beču, nego ovdje u Gornjem Orizaru, što jasno oslikava
naše
demografsko stanje”, komentariše Enver Kartalović, podatke dobijene popisom lokalnog stanovništva .
Ljudi se većinom bave
poljoprivredom i stočarstvom. Ima nekoliko trgovaca, privatnih poduzetnika koji
upošljavaju po nekoliko radnika. Problema je mnogo, a sela su sve
manje privlačnija za život mladih, koji svoju budućnost ne vide na
selu.
“Nažalost, sela više nisu atraktivna
za mlade, kojih je sve manje, a i omladina koju imamo bolji život traži u gradovima.
Brojni su razlozi za to, a najglavniji je svakako ekonomski, tačnije pitanje
egzistencije, kao i stil života. Sve dok postoje ljudi, biće i
problema”, ističe predsjednik Udruženja građana Enver Kartalović.
U Gornjem Orizaru
se još uvjek sluša sevdalinka, nosi tradicionalna bošnjačka nošnja, pripremaju
tradiconalna jela. Turska kao želja, a Makedonija kao određenje, muhadžirska je sudbina
ovih Bošnjaka.
U Makedoniji žive, a Bosnu, Sandžak i Tursku, kažu, neizmjerno
vole.
Na pitanje:
“Zašto?” najčešće odgovaraju suzama.
/The Bosnia
Times/