Piše: Ibrahim Kalin, thebosniatimes.ba
Za manje od četiri nedelje 24. juna turski birači će izaći na izbore da biraju svog novog predsjednika i parlament.
Na dnevnom redu izbora nalazi se veliki broj političkih i ekonomskih pitanja pošto će ovi izbori uvesti novi predsjednički sistem u Turskoj.
Novi sistem, koji je prošle godine izglasan na referendumu, bit će predsjednički sistem upravljanja unitarnom državom. U sistemu nema federalizma, tako da se razlikuje od američkog sistema. Bliži je francuskom predsjedničkom sistemu, ali neće biti premijera, tako da se to razlikuje i od njega. Novi sistem uspostavlja jasnu podjelu vlasti, tj. zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Parlament će donositi zakone i vršiti reviziju vlade. Predsjednik će imati potpunu vlast nad njegovim kabinetom, ali će također biti odgovoran prema ljudima. Sudstvo će biti nezavisno i nepristrasno. To će štititi stabilnost Turske od slabih koalicijskih vlada.
Nekoliko kandidata je ušlo u trku za predsjednika. Nije iznenađujuće da je sadašnji predsjednik Recep Tayyip Erdoğan predvodnik na anketama sa dosta više glasova ispred svojih konkurenata. Sigurno će pobijediti u prvom kolu glasanja. S obzirom na njegovu dugogodišnju popularnost sa turskim glasačima, Erdogan ostaje politički lider sa najvećim stepenom povjerenja sa velikim portfeljem usluga i velikim društveno-političkim promjenama u poslednjih 16 godina.
Ova sigurnost je vezana za Erdoganovu reputaciju. Erdogan je najprije revitalizirao tursku ekonomiju i nacionalni dohodak povećao za skoro tri puta. Tursku je otvorio prema međunarodnom tržištu i otvorio na desetine univerziteta, osnovao istraživačke centre i okončao uticaj vojnog režima. Priznao je također prava Kurda , Ermena kao i drugih koji su prije toga imali pritiske u društvu. Godine 2007 i 2010 je spremno stao protiv vojnih i pravosudnih udara i spriječi pokušaj vojnog udara 2106 godine.
Filozofija Erdoganove politike je zasnovana na priznavanju prava svim skupinama u društvu, i to se sve odražavalo na političkim kampanjama koje je do sada vodio. Upravo sve ovo ga je stavljalo ispred drugih, i ne samo kao lider desničarske partije, i on je želeo da bez bilo kakvih ideoloških razlika prikupi sve dijelove društva ne gledajući na etničke , regionalne ili bilo kakve druge ideološke razlike. Gledajući istinski ne možemo reći da je politika Erdogana zadovoljavala sve, ali je bila privlačna za veliki dio društva.
Prije toga svi njegovi kandidati ustajali su protiv svih njegovih ideja, na taj način pravili svoje političke strategije.
Ovo u prošlosti nije imalo nikakve koristi i neče imati ni 24 juna na izborima koji su zakazani u zemlji. Tursko biračko tijelo je svjesno istinskih i praznih obećanja i opozicioni kandidati sada nude nevjerovatne stvari koje nisu u skladu sa stvarnošću, a glasačko tijelo ne reagira jer su svjesni te igre.
To je ono što velika većina zapadnih medija promašuje na gotovo u svim izborima u Turskoj. Oni su predvidjeli Erdoganove neposredne gubitke na glasanju, ali on i dalje pobjeđuje. Oni promoviraju oporbene figure kao nove i alternativne glasove, ali ne razumiju socijalnu i političku dinamiku turskog društva. Gotovo bez iznimke, zavode svoje čitatelje prikazujući iskrivljenu sliku Turske; stoga, ne uspiju procjenitı i predvidjeti turske izbore. Oni guraju glavne struje uključujući široku popularnu potporu Erdoganu na marginu i predstavljaju marginalne glasove kao glavnu struju. Ovo je nedostatak novinarstvu.
Predstavljajući sve što je protiv Erdogana korektnim i obejtivnnim, zapravo to nije korektno ili razumno novinarstvo. To je politički aktivizam. Erdogan se koristi za ove vrste kampanja alı on se može lahko nositi sa tım, kao što je to činio u prošlosti. Neki analitičari mogu predstavljati njegov čvrsti stil vođenja i političku dominaciju kao “autoritarnost”, ali čak i ova jeftina propaganda nema efekat jer obični građani dobro znaju što je Erdoğan učinio za njih.
U narednim danima, pitam se kako će ekološki osvešćeno zapadno novinarstvo reagirati na drugı izborni prijedlog od strane predsjednika Erdogana da se napravi 30 srednjih i pet velikih urbanističkih parkova pod nazivom “narodna bašća”. Erdoğan je, u sklopu svog zaloge, obećao da će pretvoriti u javni park istanbulski aerodrom Ataturk, koji će nakon otvaranja novog aerodroma kasnije ove godine postati mirniji. Ovaj novi park, koji će se prostirati preko 11,7 kvadratnih kilometara Istanbula, biće tri puta veći od centralnog parka u New Yorku i osam puta veći od londonskog Hyde parka. To je bez sumnje najveći urbani zeleni projekt u turskoj istoriji. Najverovatnije, zapadni mediji će pogrešno tumačiti i zanemariti ovaj razvoj i ponovo ćemo videti ponavljanje političkog aktivizma koji se masakira kao novinarstvo u naredne četiri nedjelje.
Navodni stručnjaci iz Turske će napadati Erdogana i u prvi plan isticati njegove protivnike. U redu. Ali sve to trebaju raditi makar uz malo povjerenja, vjerodostojnosti i iskrenosti. Kijametske procjene u vezi turske ekonomije, veličanje terorista PKK, simpatije prema FETO pristalicama i plasiranje neutemeljenih tvrdnji Erdoganovih neprijatelja neće spriječiti narod da 24. juna glasaju za Erdogana. No, sve ovo će pokazati nizak standard novinarstva i političkih analiza kada se o Turskoj govori u medijima Zapada.
Izbori 24. juna važni su za održavanje turske političke stabilnosti, ekonomskog rasta i sveukupne sigurnosti – od kojih su važni ne samo za Tursku, već i za Bliski Istok, Evropu i Sjedinjene Američke Države. Kao glavni NATO saveznik, snaga Turske je snaga svojih saveznika, ali prijetnje s kojima se Turska suočava treba također smatrati prijetnjama svojih saveznika NATO-a.
U svakom slučaju, turski birači su ti koji će 24. juna pokazati svoju slobodnu volju i donijeti konačnu odluku, a ne medijske institucije ili grupe koje zastupaju svoje interese.
(TBT)
