8. maja Donald Trump je objavio povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma, a 71. filmski festival otvoren je prvi put filmom iranskog redatelja i dvostrukog dobitnika Oscara Asghara Farhadija.
Dok su besprijekorno dotjerane filmske zvijezde plesale kroz noć, a muzika odjekivala na svakom uglu luksuznog francuskog ljetovališta, tako se Cannes udaljavao od stvarnog svijeta. Ipak, u narednih 11 dana ovaj je grad ubrzo postao ogledalo sumorne stvarnosti turbulentnog svijeta u kojem živimo.
Bez izuzetka, svi dobitnici priznanja 71. festivala u svojim su se filmovima bavili širokim spektrom društvenih, političkih i ekonomskih pitanja: Zlatna palma je pripala japanskom reditelju Hirokazuu Kore-edi koji je u svom filmu tematizirao siromaštvo izazvano neoliberalizmom, tu je i uskrsnuće Ku Klux Klana u Spike Leejvom krimiću BlacKkKlansman nagrađenim Grand Prixom; zatim bezakonje u kvartovima južne Italije pod kontrolom mafije u Dogmanu – za ulogu u njemu Matteo Garrone je nagrađen priznanjem za najboljeg glumca.
A Pawel Pawlikowski, kao najbolji reditelj, fokusirao se u svom filmu Hladni rat na umjetnike u egzilu kakvih danas ima u Egiptu, Iranu, Rusiji ili Kini.
Cannes je, mnogi su primijetili, išao na relevantnost, ne samo u geografskoj raznolikosti svoje selekcije, već i uključivanjem brojnih novih imena u različite selekcije. Osim toga, bilo je neizbježno da Bliski istok odigra veliku ulogu na ovogodišnjem izdanju.
U konkurenciji s Bliskog istoka bili su film turskog reditelja Nurija Bilgea Ceylana, Drvo divlje kruške, koji je ostao bez nagrade uprkos odličnim recenzijama. 2014. Ceylan je osvojio Zlatnu palmu. Četvrti film Iranca Jafara Panahija Tri lica, otkako mu je 2010. zabranjen rad u filmskoj industriji, donio mu je nagradu za najbolji scenarij koju je podijelio sa talijanskom scenaristicom-rediteljicom Alice Rohrwacher za njen film Sretni Lazar.
Nešto tradicionalniji izraz zastupljen je u filmu Dragi sin Tunižanina Mohameda Bena Attije prikazanom u sklopu sekcije Directors’ Fortnight. Gaya Jiji iz Sirije i Meryem Benm'Barek iz Maroka predstavile su se svojim filmovima, ali s manje uspjeha.
Izuzetno je upečatljiv kolektivni utjecaj tih filmova na festival. Dok su neki ukazivali na svjetliju budućnost bliskoistočnih narativa, drugi su dokazali da je kreativni izričaj bliskoistočnih reditelja – a posebno Arapa – već decenijama utvrđen i da je potrebno dosta vremena da se promijeni.
Hit iz Libana
Hit sa Bliskog istoka, ali i na fesitvalu se pokazao kao jedan od omiljenih. Capharnaum Nadine Labaki – dobitnik treće nagrade, priznanja žirija – označava radikalnu promjenu smjera kod jedne od najpopularnijih rediteljica u arapskom svijetu.
Za razliku od prošlih filmova, ovdje skoro da i nema nade: Capharnaum je poput udarca u trbuh. Film je na momente okrutan, nasilan i nesnosno brutalan, beskompromisan i nepokolebljiv u jasnoj stvarnosti pred kojom većina libanske javnosti zatvara oči. Labakiina empatija i opipljivi humanizam prožimaju se također cijelim filmom.
VIDEO: Youtube
Capharnaum je jedan od 3 filma sa ženskim autorskim potpisom od njih 21 u konkurenciji i zbog diskriminacije rediteljica u filmskoj industriji, Cate Blanchett je sa još 82 žene prošetala crvenim tepihom u znak protesta. Inače, u 71-godišnjoj historiji festivala, samo su 82 filma rediteljica bila u konkurenciji za nagradu za razliku od 1645 filmova s muškim potpisom.
Film koji je iznio najrevolucionarnije ideje oko Bliskog istoka i arapskog svijeta, zanimljivo, nije iz tih krajeva svijeta – Jean-Luc Godard i u 87-oj godini pomjera granice filma. Njegovom eksperimentalnom eseju Slikovnica, u kojem se mogu vidjeti i dijelovi iz arapske kinematografije dotad neviđeni većini kritičara sa Zapada, pripala je specijalna Zlatna palma. Godard filmom poručuje da ne možemo u budućnost bez poznavanja prošlosti, a budućnost je, po njemu, u arapskom svijetu.
(TBT, MEE)
