Od 2011. godine, prvo u Siriji a onda i u Jemenu, posredničke (proxy) snage Irana i Saudijske Arabije u neprestanom su i brutalnom nadmetanju. Doima se da su obje strane shvatile da nemaju interesa u direktnom ratovanju, pri čemu nikada nisu ni međusobno ušle u direktni sukob. Ali uvijek je postojao rizik eskalacije – a taj rizik će dramatično porasti nakon odluke predsjednika Donalda Trumpa da povuče SAD iz iranskog nuklearnog sporazuma. To bi moglo navesti Iran da pojača vojne provokacije u regionu i izazove reakciju Saudije.
IRANSKA SPECIJALNA JEDINICA QUDS
Međutim, mnogo je jednostavnije procijeniti vjerovatnoću direktnog sukoba između Teherana i Rijada nego predvidjeti pobjednika. Ishod prvog saudijsko-iranskog rata bi u konačnici zavisio od toga u šta bi se na kraju pretvorio.
Ove dvije zemlje se vidno razlikuju po veličini i kapacitetu vojnih snaga. Iran ima veću vojsku, s dvije snage – Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) i redovna vojska Arteš – koju čine prateće zračne, pomorske i kopnene snage. Arteš ima oko 350,000 aktivnih vojnika i kontrolira većinski dio iranskih sofisticiranih konvencionalnh snaga, posebno u zračnom i pomorskom domenu. S druge strane, IRGC, sa oko 125,000 vojnika, zadržao je fokus na asimetričnom ratovanju, ali i nadgleda flote bespilotnih letjelica te balističke raketne programe. Pored toga, iranska specijalna jedinica Quds diriguje iranske vojne operacije u inostranstvu i održava odnose sa saveznicima poput Sirije i Iraka.
Od 1980.-ih, naizmjenične sankcije i politički pritisak iz Sjedinjenih Država onesposobio je Iran da nabavlja vojnu tehnologiju i oružje iz drugih zemalja, što je unazadilo i oslabilo njegovu vojnu moć. Troškovi iranske odbrane (oko 12,3 milijarde dolara u 2016.) skromni su u usporedbi sa Saudijom, čiji je budžet za odbranu jedan od najvećih na svijetu (63,7 milijardi dolara u 2017.), te Iran vidno zaostaje za drugim zemljama regiona u pogledu odbrambene tehnologije. Iranske zračne snage koriste stare avione kao što su Tomcat F-5 i F-14, koji su ustvari modernizirane, ali često neupotrebljive, letjelice naslijeđene iz nekadašnje Pahlavi države. Jednako tako, iranski tenkovi su uglavnom sklepani od starih američkih (kao što je M60A1) i sovjetskih tenkove (poput T-72S), koje su 90.-ih godina nabavili iz Rusije.
Nemoćan da unaprijedi svoje vojne kapacitete, Iran je umjesto toga uložio u druge stvari, posebno balističke rakete, kako bi ostao u trci sa susjednim državama. Njegove balističke rakete zemlja-zemlja, kao što su Zolfaghar (dometa od 700 km) i Shahab-3 (dometa od 1500 km), mogle bi pogoditi strateške infrastrukturalne i stambene centre u Saudijskoj Arabiji. Takav domet i velike zalihe čine balističke rakete glavnim strateškim oružjem Irana. Iran je pokazao tu moć u junu 2017. godine kada je ispalio šest Zolfaghar raketa na ISIL-ov teritorij pored sirijskog grada Deir Ezzor, nekih 700 km od tačke lansiranja u zapadnom Iranu. Osim toga, IRGC ulaže u razvoj jeftinijih platformi koje mogu koristiti za asimetrične taktike. Glavni u tom pogledu su IRGC-ovi brodovi za brzi napad, koji uključuju razne vrste malih glisera koje se mogu naoružati raketama (170 mm), teškim mitraljezima i protubrodskim projektilima, ili natovariti eksplozivom i koristiti u kamikaza-napadima. Ovi brodovi, zajedno sa velikim zalihama morskih mina, čine glavni odbrambeni štit IRGC-a na moru.
OBJE ZEMLJE IMAJU RATNO ISKUSTVO
Saudijska vojska je manja ali naoružanija. Glavne saudijske oružane snage (kopnene, zračne, pomorske i balističke) potpadaju pod komandu Ministarstva odbrane. U kombinaciji s pomoćnih snagama iz saudijske Nacionalne garde, Kraljevske garde i odbrambenih snaga Ministarstva unutarnjih poslova, saudijska vojska ima oko 250,000 aktivnog kadra. Njena glavna strategija leži u zračnim snagama i zračnoj odbrani. Kraljevske zračne snage posjeduju nekoliko eskadrila višenamjenskih borbenih aviona „Tornado“ i 72 „Eurofighter Typhoon“ letjelice. Kraljevske odbrambene zračne snage također imaju impresivne kapacitete, uglavnom američke baterije projektila „Patriot“ koje su koncentrirane oko ključnih infrastrukturalnih, vojnih i stambenih centara. Saudijska Arabija posjeduje i mali ali rastući broj balističkih raketa. Vjeruje se da njene strateške raketne snage posjeduju desetine kineskih DF-3 balističkih raketa na tekući pogon srednjeg dometa (4000-5000 km) i moguće nekoliko DF-21 balističkih raketa na kruti pogon (dometa oko 1700 km).
Naravno, kapaciteti su jedno, a efikasnost na bojištu nešto sasvim drugo. Iskustvo je važno i može pomoći vojsci da uvidi svoje slabosti i razvije svoje prednosti. Obje zemlje su imale nedavno iskustvo u ratovanju, premda na različite načine i u različitoj mjeri.
Iran je svoje vojne vještine uglavnom razvio tokom dugogodišnjeg Iransko-iračkog rata, gdje se borio protiv tehnološki superiornijeg protivnika sa mnogo većom međunarodnom podrškom. Ako je Iransko-irački rat naučio iranske oružane snage kako preživjeti i izvući najbolje iz asimetrične taktike, iskustvo IRGC-a u periodu nakon 2011. godine i njegovih saveznika (kao što su libanski Hezbolah i razne iračke skupine) u sirijskim, iračkim i jemenskim sukobima pomogli su njihov razvoj u pogledu kontrole, integriranih operacija i kopnenih napada. Unatoč uspjesima Irana i njegovih saveznika na kopnu, kako u Siriji tako i u Iraku, oni ne bi bili mogući bez stranih zračnih snaga (američkih u Iraku i ruskih u Siriji). Bez takve podrške, upitno je da li bi iranske snage ikada uspjele napraviti pomak protiv sirijskih pobunjenika ili ISIL-a. Pored toga, oni su se oslonili na artiljerijsko bombardovanje koje je u suštini sravnilo naseljene centre koji su bili pod kontrolom neprijatelja prije ponovnog zauzimanja.
Saudijci imaju znatno manje iskustva u ratovanju. 1991. godine, saudijske i kuvajtske snage napatile su se da poraze kolonu iračkih tenkova koja je okupirala saudijski grad Khafji. Na kraju su ih prevladali uz pomoć američkih snaga, ali je sukob objelodanio neiskustvo saudijske vojske. Prije trenutnog konflikta u Jemenu, saudijske snage su 2009. godine intervenirale preko južne granice kako bi pomogle jemenskoj vladi u ratu protiv Huti pobunjenika. Saudijska vojna kampanja, koja je uključivala jordanske i možda marokanske trupe, trajale je samo nekoliko mjeseci i bila je fokusirana na bombardiranje Huti položaja blizu granice. Unatoč ponovnom zauzimanju nekih strateških mjesta duž granice, zračna borba imala je samo mali utjecaj na cjelokupni rat na kopnu. To jasno pokazuje da se saudijci nisu pripremili za trenutni rat u Jemenu. Ali što više bude trajao ovaj rat, to će Saudija steći više iskustva.
Stoga, ma koliko okrutno bilo razmišljati o trenutnom jemenskom ratu kao vojnoj praksi za Saudiju, s obzirom na brutalnu štetu koju je nanio civilima, on je upravo to. Uzimajući u obzir opravdanu brigu saudijske nacionalne sigurnosti za Jemen ili minimalizirajući ogromnu patnju koju je rat prouzrokovao, taj sukob je Saudiji (i Emiratima) pružio priliku da testiraju svoje kopnene i zračne snage u ratovanju i da porade na integriranim operacijama.
Dosad je ta vojna kampanja bila samo donekle uspješna. Iako je saudijska koalicija na početku bila efikasna u protjerivanju Huti snaga iz njihovih položaja na jugu, ona nije bila tako prodorna na sjeveru. Ovo je posebno vidljivo u glavnom gradu, Sani, gdje saudijsko bombardiranje nije značilo mnogo za borbu na kopnu. Pojavile su se i ozbiljne sumnje u sposobnost ciljanja Saudijske Arabije, u njene obavještajne, nadzorne i izviđačke operacije, posebno kada se uzme u obzir ogroman broj civilnih žrtava koju je prouzrokovala kampanja u Sani.
SNAŽAN ARAPSKI SAVEZ
S obzirom na njihove sposobnosti i iskustvo u ratovanju, obje zemlje imaju svoje prednosti i mane, ali nijedna nema nadmoć nad drugom. Saudijske zračne snage vjerovatno bi izdominirale Iran u zraku i sigurno bi mogle pogoditi ključne infrastrukturalne i vojne baze na obalama Irana uz pomoć svojih raketa zrak-kopno, ako ne i ući dublje u iranski teritorij. Iran bi, s druge strane, vjerovatno imao prednost na moru, posebno u Perzijskom zaljevu, gdje bi mogao iskoristiti svoje brodove za brzi napad, podmornice i brodove za miniranje kako bi napao saudijske brodove i luke. Iran bi svojim balističkim raketama mogao pogoditi i saudijske infrastrukturalne i naseljene centre. Iako bi saudijski balistički odbrambeni sistem „Patriot“ vjerovatno umanjio efikasnost takvog napada, malo je vjerovatno da bi takva odbrana zaustavila sve napade, posebno ako bi Iran poslao nekoliko uzastopnih raketa.
Kad bi se saudijsko-iranski konflikt odvio u vakumu, rat se ne bi vodio za teritoriju niti nasilnu promjenu režima. Nijedna strana se ne može boriti preko Perzijskog zaljeva, a kamoli okupirati strateška područja na neprijateljskom tlu. Sukob bi vjerovatno bio usmjeren na nanošenje štete s ciljem kažnjavanja suprotne strane i primoravanja da obustavi neprijateljsko ponašanje. Iako su Saudijci – sa superiornijom zračnom snagom, pristupom stranoj vojnoj tehnologiji i daleko većim bogatstvom – možda bolje situirani da izdrže jedan takav sukob, ako ne i nanesu veliku štetu Irancima, Islamska republika ima manje toga za izgubiti i do sada je pokazala da može izdržati godine ratovanja protiv velikih sila.
Međutim, male su šanse da bi se takav konflikt zadržao samo između te dvije strane, odnosno da ne bi uključio i druge zemlje. Iranu nedostaje saveznika (osim Sirije, naravno, koja se više i ne može smatrati državom), ali ima snažno, transnacionalno savezništvo sa nevladinim grupama u Libanu, Siriji, Iraku i Jemenu. Grupe poput libanskog Hezbolaha ili Asaib Ahl al-Haq grupe u Iraku bi skoro zagarantirano podržale Iran u tom sukobu, vjerovatno napadima na saudijske državljane u svojim zemljama, iako ne bi bili vojno sposobni napasti saudijski teritorij.
Saudijska Arabija, međutim, ima snažan savez sa arapskim zemljama (posebno Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Jordanom) i Sjedinjenim Državama. Kada bi došlo do konflikta, teško je zamisliti da se Amerika ne bi involvirala na neki način kako bi podržala Saudiju. Iako bi Iran zasigurno povećao troškove takvog američkog poteza napadajući američke brodove u Perzijskom zaljevu direktno ili indirektno, napadajući američke snage i državljane u drugim zemljama. Iran bi morao odlučiti da li bi takvo što uvuklo Sjedinjene Države u još veći rat. Stoga bi potencijalno uključivanje Sjedinjenih Država bio X faktor u bilo kakvom potencijalnom sukobu između Irana i Saudijske Arabije. Čak iako su dvije zemlje poprilično simetrične, vojna pomoć od Sjedinjenih Država donijela bi drastičnu promjenu u korist Saudijske Arabije. Drugim riječima, bilo bi nevjerovatno rizično za Iran da izazove sukob sa Saudijom. Jedan takav rat sigurno ne bi uključivao samo Saudijsku Arabiju, a Iran nema tu moć da nadjača vojnu koaliciju s kojom bi se mora sučeliti.
(TBT, FP, Prevela Esma Latić)