ESEJ
Očigledno,
mi ne možemo živjeti kao Muslimani u pravom smislu te riječi ukoliko u
potpunosti ne budemo svjesni šta islam zahtijeva od nas. Mi se ne možemo
vratiti našim izvornim vjerskim i kulturnim tokovima (koji se, u islamu,
prepleću) ukoliko ne budemo znali koji su to tokovi.
Piše
Muhammed Asad, thebosniatimes.ba
OČIGLEDNO,
mi ne možemo živjeti kao Muslimani u pravom smislu te riječi ukoliko u
potpunosti ne budemo svjesni šta islam zahtijeva od nas. Mi se ne možemo
vratiti našim izvornim vjerskim i kulturnim tokovima (koji se, u islamu,
prepleću) ukoliko ne budemo znali koji su to tokovi. Mi ne možemo
postići onaj kulturni prestiž , koga smo imali u našoj dalekoj prošlosti,
ukoliko ne dođemo do novog, izravnog uvida u program islama – uvida koji
na pravu mjeru svodi sve sporedne puteve konvencionalnog, stoljećima
posvećivanog mišljenja, i u obzir uzima samo Dva Izvora islama: Kur'an i
sunnet. Pukim povjerenjem u konvencionalne formule neće se dostići spomenuti
ciljevi – zato što su te formule ne samo daleko od stvarnog života, nego i zato
što su one otvoreno suprotstavljene jedne drugima, a većina njih
je bila uvjetovana duhom i iskustvom vremena koje se dobrahno razlikuje
od našeg vremena.
Sve
ovo što rekoh traži svoje objašnjenje.
Neobavezujući
status subjektivnih zaključaka
Kao
što svaki student islama zna, samo dio propisa koji su obuhvaćeni onim što
se naziva šeri'atom izveden je iz naloga
koji su izravno i dokraja jasno položeni u Kur'anu ili sunnetu. Znatno veći dio
ovih navodno šeri'atskih propisa nastao je kao rezultat dedukcija i
subjektivnog rezoniranja velikih fakiha u našoj prošlosti. Te dedukcije ili
zaključci se, bez imalo sumnje, svjesno temelje na kontekstu Dva Izvora, ali,
pošto su oni lični u tome smislu da su determinirani pristupom ovog ili onog
fakiha i njegovom interpretacijom, pitanja na koja se odnose, sasvim izvjesno,
ne nalaze se ni u jednom od Dva Izvora.
S
obzirom na to da su samorazumljivi nalozi i Kur'ana i sunneta nesumnjvo jasni i
da oni za nas moraju zauvijek biti validni te da ne mogu biti podvrgnuti
nikakvome poboljšavanju, takva konačnost i validnost legitimno nikada ne može biti pripisana
dedukciji ili konkluziji do koje je subjektivno došao bilo ko izvan
Poslanika, s.a.w.s. Drugim riječima, nijedna subjektivna dedukcija,
interpretacija ili konkluzija koja se tiče bilo kojeg pravnog pitanja do kojih
je vlastitim promišljanjem ili idžtihadom došao bilo ko, makar i najveći muslimanski
učenjak, nikada ne može biti obavezujuća za naš Ummet. Razlog za ovakvu
kategoričku tvrdnju, čini mi se, ne treba objašnjavati.
Jedna
lekcija iz psihologije
Psihologija
nas uči da je naša koncepcija (zamisao) stvari ili ideja – temelj
svekolikog mišljenja – izrazito subjektivan proces, da se ona samo u najrjeđim
slučajevima, ili možda nikada, može odvojiti od naših sklonosti, naših navika i
idiosinkrazija (načina mišljenja svojstvenih svakoj osobi), društvenog
okruženja, od naših ukupnih svjesnih i podsvjesnih spoznaja; ukratko, od
neizbrojivih i neprimjetnih utjecaja koji, svi skupa, oblikuju ono što nazivamo
našom “ličnošću.” Koncepcija koju ja formiram o nekoj stvari ili
ideji neminovno je oblikovana i obojena mojim okruženjem i ranijim iskustvom;
to nikada nije precizna kopija datog objekta, već će to prije biti registracija
odraza toga objekta na mene. Ono što se uistinu dogodilo u mome duhu liči
na dobivanje fotografije kroz leće sa mnogo nepravilnih faceta: oblik i
pozicija faceta uvjetovani su sastavom i ranijim iskustvom moga duha. Isto
tako, predstava o datom objektu (ili ideji) koju ja steknem o njemu /njoj ne
može u svim aspektima biti identičan /identična sa predstavom koju bi ti stekao
– zato što se tvoje mentalne “leće” neminovno razlikuju u nekim
aspektima od mojih “leća”. Ukoliko mi pripadamo jednom te istom dobu
i, k tome, imamo slično iskustvo i sličnu zalihu svjesnih i podsvjesnih
saznanja, naše “leće” – kao i
slike koje one proizvode – bit će jako slične. I pored malih razlika koje nosi
svako od nas ponaosob, naše misaone predstave (“koncepcije”), zbog
niza razloga, bit će skoro iste; čak i tamo gdje se razlikujemo mi ćemo biti u
stanju da ispravno sudimo o našim međusobnim načinima mišljenja. Ali to neće
uvijek biti slučaj sa ljudima koji pripadaju sferama koje su vremenski i
kulturalno jako udaljene jedne od druge. Tu će razlike vrlo često biti akutne.
Ono što ljudi jednog vremena smatraju shvatljivom – i možda jedino shvatljivom – konkluzijom ili zaključkom,
često može da bude pogrešan zaključak, pogrešna konkluzija za ljude iz mnogo
kasnijeg vremena – zbog jednostavnog razloga što su ljudi kasnijeg vremena
prošli kroza set različitih mentalnih iskustava, pa su onda i “leće”
njihova duha različito konstituirane.
Komplicirana
predstava islama
Ovdje
se mora istaći da je ovaj pogled u djelovanje ljudskog duha usporediv sa
navedenim dostignućem savremene psihologije te da se ne može očekivati da su
muslimanski pravnici i filozofi mogli da to znaju prije hiljadu godina. Ali
njihova nemogućnost – štaviše: nemogućnost njihovih nasljednika – da razaznaju
ono što je danas općepoznato proizvela je velike posljedice u vjerskoj i
kulturnoj historiji islama, što je proizvelo deformaciju mnogih islamskih
koncepata. Tako su Muslimani počeli da vjeruju da su sve subjektivne konkluzije
ranih učenjaka bile validne u apsolutnom smislu i za sva vremena. S islamske
tačke gledišta, ništa nije moglo biti pogubnije od ovakvog uvjerenja: to je
vodilo u zastoj vjerskog mišljenja i propast civilizacije koja se temelji na
tome mišljenju.
Bespotrebno
je poricati da je mnogo toga od islamske sheme palo u pogrešnu perspektivu onda
kad smo počeli da tvrdimo da su pogledi “ranih generacija”
muslimanskih učenjaka u svakom smislu bili identični sa gledištima Samog
Zakonodavca. Mi moramo imati hrabrosti i poniznosti pa priznati da je svekoliko
znanje koje je dokučeno subjektivnim promišljanjem vremenski ograničeno pa,
prema tome, relativno. Mi stoljećima zanemarujemo Poslanikovu, s.a.w.s., izreku
da je “znanje poput mora”: tj. neiscrpivo i otvoreno za nova
događanja duha. Mi smo stoljećima govorili (bez ikakva uporišta u Kur'anu i
sunnetu) da je zdanje islamskoga znanja kompletirano zauvijek u onome što su
postigle “rane generacije”, tako da smo danas sučeljeni sa slikom
islama koja nije samo krajnje komplicirana – i nedostupna običnom, obrazovanome
Muslimanu – nego i često u sukobu sa našim vlastitim moralnim i povijesnim
iskustvom. Ne možemo zaobići činjenicu da je, u mnogim aspektima, stara slika
evoluirala iz predstava koje nemaju nikakve veze sa islamom kao takvim, nego da
je ona samo odraz općeg stanja znanja ovih davnih vremena – predstava koje su
mogle biti shvatljive tada, ali ne i danas.
Ali,
ovdje treba biti pravičan pa reći da
veliki učenjaci ovih “ranih generacija” nikada nisu iznosili takve
tvrdnje (tj. da je sa njima završena zgrada islamskog znanja). Oni su samo, sa
punom sviješću, dali rezultate svojih intelektualnih shvatanja. U njihovom
pokušaju da islam učine temeljem društvene egzistencije, oni su pokušali da
dosegnu pojedinačne zaključke u vezi sa intencijama Zakonodavca: na ovome putu
oni su bili vođeni općim znanjem koje je bilo dosegnuto u njihovo vrijeme ništa
manje nego i njihovim dubokim poznavanjem Dvaju Izvora islama, tj. pokušali su
da rastumače islamska pitanja onako kako su ih oni razumijevali. Visoki nivo
njihove učenosti, do koga su oni dolazili nakon dugih godina predanog
istraživanja u jednoj oblasti, ovim velikim učenjacima- koji su kasnije nazvani imamima (“predvodnicima”, “liderima”) – priskrbio je
poziciju nenadmašnog autoriteta u očima njihovih savremenika, a kasnije, u
vremenima opće muslimanske dekadanse, taj njihov ugled poveo je muslimanske
mase u uvjerenje da njihova naučna dostignuća objektivno predstavljaju najviši mogući stadij vjerske učenosti i da ti
imami zauvijek ostaju neprevaziđeni. Kao što sam maloprije rekao, takvu naučnu
nedodirljivost nisu ozakonili ti imami. Poput ashaba Allahovoga Poslanika,
s.a.w.s., oni nikada nisu tvrdili da postoje konačni autoriteti u tumačenju
šeri'ata; oni su samo davali svoja mišljenja, a ne nikakve verdikte (konačne,
nedodirljive sudove). Ovdje se, npr., može navesti izreka imama Ebu
Hanife:”Ukoliko vi uvidite da su moji stavovi u bilo kakvoj suprotnosti sa
sunnetom Božijeg Poslanika, bacite ih za leđa, a držite se sunneta” – čime
je pokazao da je on bio dokraja svjestan relativnosti svakog ljudskog
mišljenja. Takav je bio on, ali su, i
pored toga, njegovi nasljednici brzo zabacili ovu relativnost pa su formirali
“školu” rigidne imitacije; isto se desilo i sa nekim drugim velikim
učenjacima toga doba, a posljedica je bila ta da su “rane ispravne
generacije” (as-salaf as-salih) postepeno, nesumnjivo: protiv
njihove volje, okrenule glavu od kreativnog kriticizma i slijepo povjerenje u
njihov autoritet postavili kao “postulat islama”. Ukratko, Muslimani
su počeli da se navikavaju da gledaju nepogrešivost tamo gdje se ona nije
tražila.
Hoćemo
li mi nastaviti da činimo istu grešku?
Kao
da je Kur'an objavljen nama…
Mi
to ne možemo učiniti ukoliko želimo da islam preživi kao vjera i kulturno
produktivni faktor. Moramo, po ko zna koji put, pristupiti njegovim Dvama
Izvorima sa svježim duhom koji u sebi neće imati predrasuda – tako kao da je
Kur'an objavljen baš nama u ovom našem dobu i kao da u našim dušama odjekuje
Poslanikov glas koji govori i tebi i meni i svakom prolazniku: jer, zaista, on
i jeste poslan i tebi i meni i svim ljudima koji žive (i) u našem vremenu – ništa
manje nego i ljudima prije četrnaest stoljeća. Ukoliko mi želimo da ponovno
dođemo do onog svoga kulturnog impulsa, mi ne smijemo svoje povjerenje
pokloniti formulacijama iz druge ruke, niti sebi dopustiti da se, po ne znam
koju cijenu, slijepo držimo davnašnjih koncepata i konvencija. Na isti način,
ne možemo sebi dopustiti da odbacimo (kao naši “progresivni”
znanstvenici) sve te formulacije,
koncepte i konvencije pošto su mnoge od njih krajnje temeljite i valjane i
pošto one korespondiraju sa zahtjevima islamskog života. Ali mi se moramo
suprotstaviti statičkoj ustrajnosti u formama mišljenja koje nemaju ništa drugo
da preporuče osim svoje starine; drugim riječima, moramo se suprotstaviti ideji
da je prije pet ili šest stoljeća islam bio shvaćen bolje nego što se može
razumjeti danas. Ne, ne i ne! Islamski šeri'at bio je potpunoma krivo vođen i
iskrivljen ne danas, ne od jučer, nego blizu hiljadu godina, tj. od onog doba
kada je bilo prekinuto njegovo izravno razumijevanje od strane običnog čovjeka
i žene i – neopravdano – bio prepušten samo specijaliziranim znanstvenicima.
Nema
reforme šeri'ata
Želim
da budem dokraja jasan kada, govoreći o ovome, kažem da nema ni govora o
nekakvom “poboljšavanju” ili “reformiranju” šeri'ata kao
takvog – zato što mi vjerujemo da on potječe od Boga, dž.š., da je savršen i izvan bilo kakve mogućnosti poboljšavanja; nadalje, mi isto tako vjerujemo da su sve nepredvidive
okolnosti ljudskog života, kako onog društvenog, tako i onog pojedinačnog, u
potpunosti anticipirane u ovom, islamskom zakonodavstvu, te da je ono, takvo
kakvo jeste, primjereno za sve potrebe i u svim vremenima. I baš zbog toga što je šeri'at bio tako široko shvaćen, on
nije smio biti dostupan samo malom broju profesionalnih naučnika, nego mora
biti dostupan i svakome Muslimanki i Muslimanki prosječne inteligencije i
obrazovanja, što će reći, sam Kur'an i sunnet moraju biti dostupni ljudima. Ali
to se, dopustit ćete, neće dogoditi sve dok mi šeri'at sagledavamo u
“njegovoj” današnjoj kompleksnosti. Mi smo danas primorani da
revidiramo takav pogled ili da, ustvari, na svaki način otkrijemo šta su to
istinski ciljevi Zakonodavca.
To
naše preispitivanje, kako ja vidim, pokazat će da tradicionalna kompleksnost i
cjepidlačenje u našoj pravnoj misli te prepuštanje šeri'ata samo
“specijalistima” – nije opunomoćeno od strane Zakonodavca, Onoga ko
je objavio šeri'at. Tada će se vidjeti da društvena disciplina koju traži
šeri'at nije isto što i rigidnost, već
je ona, naprotiv, data da bi podstakla
sve istinske kreativne moći u svakom čovjeku, kako one duhovne, tako i one
društvene. Istinski šeri'at je koncizan, dokraja jasan i nimalo kompliciran za
svakog muškarca i ženu koje je Bog, dž.š., darovao zdravim razumom, – a ne samo
za specijalizirane alime – kako bi mogli shvatiti šta je to islamsko, a šta
neislamsko, drugim riječima: kako Musliman treba da živi. Tada će se vidjeti i
da izravni pristup šeri'atu nije, kako se ponekad misli, otvorio vrata
nekritičkom idžtihadu (tj. mnoštvu samovoljnih
“interpretacija” šeri'ata), nego upravo obrnuto: to će svakome
Muslimanu jasno predočiti da je šeri'at jedan i nedjeljiv – s one strane
mnoštva subjektivnih interpretacija, od kojih su mnoge nepotrebne -; da je on
fundamentalni, nepromjenljivi ustav muslimanskog života te, štaviše, da se
na idžtihad, iako je on potreban
i opravdan u vlastitoj sferi, ne može gledati kao na legitimno sredstvo
uspostavljanja Zakonodavčevih propisa preko i izvan onoga što je eksplicitno navedeno u jasnim riječima Kur'ana i Poslanikovoga, s.a.w.s., sunneta.
Ovo
bi nas odvelo tako daleko u našem istraživanju – kako bismo shvatili naš
problem sa svim njegovim implikacijama. U ovom prilogu ja sam pokušao dati samo
skicu tog pitanja i naznačiti pravac kojim bi se naša nastojanja trebala
kretati, naime, osloboditi islamski šeri'at od svih nevažnih stvari i dosadnih
cjepidlačenja koja su se nataložila tokom stoljeća dekadanse i, iznova,
uspostaviti šeri'at kao praktični, živi vodič
ka islamskom načinu života. Jer – u to nema nimalo sumnje – šeri'at
(onakav kakav je dat u Kur'anu i sunnetu i kako je shvaćen od strane ashaba)
danas je prekriven brdom skolastičkih mišljenja i zaključaka – kao nadgradnja
subjektivnih mišljenja akumuliranih tokom stoljeća i danas umotanih u odoru
fiktivnih “autoriteta”. Ukloniti tu nadgradnju – glavni je zadatak našeg doba. Ne bi trebalo
među nama biti ni najmanjeg razilaženja
oko toga da su mnogi njegovi detalji utvrđeni običajem i konvencijom.
Kada otkrijemo izvorni oblik šeri'ata- a to moramo učiniti ako mislimo da
preživimo – mi ćemo u tom obliku vidjeti ne običaje i konvencije, nego sami
šeri'at.
Ovdje
se ne bi trebalo misliti da smo mi sebi dali za pravo da poreknemo svaku
vrijednost konvenciji kao takvoj – jer, čak i kad nije izravno utemeljena na
šeri'atu, konvencija ne mora nužno da oponira šeri'atu. Kao što sam ranije
kazao, ne može se poreći da su mnogi konvencionalni koncepti evoluirali u
prošlome milenijumu i da oni danas prevaliraju u muslimanskom društvu , da su i
danas na vjerski i kulturalni način živi pa, prema tome, mogu biti poželjni i
dobri i u naše vrijeme. Ali mi ne smijemo nikada ispustiti iz vida činjenicu da
validnost takvih koncepata zavisi od našeg
opredjeljenja da oni budu u punoj
saglasnosti sa intencijama šeri'ata – koji je, na koncu konca, sama srčika i
kičma islama. U tom i svakom slučaju, jasni – i samo jasni – nalozi Kur'ana i sunneta moraju biti
naš ultimativni kriterij prilikom prihvatanja ili odbacivanja bilo koje
konvencije.
(Prevodi
Džemaludin Latić, The Bosnia Times)
