ZLOČINI KOMUNIZMA
„Kao i kod prvih muslimana i naših djedova
koji su stotine godina krvarili čuvajući čast vjere i porodice i svoj obraz,
treba i danas da kod svakog muslimana sazri misao: ovdje treba pobijediti ili
umrijeti.“ (M. Busuladžić)
Piše Džemaludin
Latić, thebosniatimes.ba
Dvadeset
devetog juna 1945.g., pred zoru, na brdašcu iznad Željezničke stanice u
Sarajevu, komunisti-titoisti strijeljali su Mustafu Busuladžića, najoštroumnijeg
bošnjačkog mislioca i pisca u prošlom stoljeću. Noć uoči strijeljanja, ovo
veliko islamsko srce, čija je krv šehidska po dva osnova, provelo je učeći
Kur'an, potpuno svjesno šta, nakon ulaska srpsko-crnogorskih partizanskih
jedinica u Sarajevo, čeka ne samo njega, nego i narod iz koga je poniklo i za
koga je pisalo. Rođen je u Dživaru kod Trebinja i najvjerovatnije – kao i
Sejdefa iz legendarne sevdalinke – potječe od muslimana iz Boke Kotorske, odn. sicilijanskih ili nekih
drugih muslimana sa Sredozemlja. Kada su ga ubili, imao je samo 31 godinu. Učio
je u travničkoj Elči Ibrahim-pašinoj i sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi te
na Višoj islamskoj šeriatsko-teološkoj školi, studirao orijentalistiku u Rimu i
služio se arapskim, turskim, njemačkim, italijanskim i francuskim jezikom.
Komunisti- titoisti, potpuno svjesni njegovog značaja u bošnjačkom narodu, a
posebno njegove intelektualne moći, „slučajno“ su ga uhapsili na ulici, izveli
pred prijeki vojni sud, strijeljali i zauvijek sakrili njegov mezar. Godine 1997.
Izdavačka kuća „Sejtarija“ objavila je većinu njegovih radova (neki su
izgubljeni, neki se još drže u zaključanim Udbinim dosjeima!) pod naslovom„Muslimani u Evropi“, među njima i
separat „Muslimani u sovjetskoj Rusiji“, koji
je pravnoformalno bio razlog ovakvoj sudskoj presudi, a mi smo pred njegovu
dušu napisali poznatu kasidu (v. Aziz Alili „Yā,
Mustafa“).
Pogibelj komunizma
Rahmetli
Mustafa je bio toliko velik pisac i mislilac da bi moderna povijest bošnjačkog
naroda – da ga nisu ubili, da je on nastavio da piše i bori se za našu slobodu
– sigurno bila drugačija, manje bolna, možda, čak, bez posljednjega genocida, i
zato se i danas treba vraćati njegovim radovima. Jer da su pročitali Mustafu,
Bošnjaci bi, sedamdeset godina poslije njegova šehitluka, bar počeli da sviđaju
račun sa najvećom unutarnjom kobi koja ih je ikada zadesila. Mislimo, naravno,
na titoizam, titoistički komunizam kao vid širka – onog najtežega grijeha zbog
koga Svevišnji već na ovom svijetu kažnjava svakog pojedinca i svaki narod koji
uđe u njega, a koji se obično prevodi kao: pripisivanje Allahu, dž.š., druga
ili ortaka tako da se tog ortaka, u svim pitanjima i sferama bitisanja, smatra
ravnim Njemu (Allah neće oprostiti da Mu
se neko drugi smatra ravnim, Kur'an, 4, 48). Evo nekoliko Mustafinih misli
o tome širku koje je on zapisao sredinom 1930-tih godina: „Surovost i strašna pogibelj komunizma i marksizma nalazi se u njihovoj
materijalističkoj ideologiji, jer oni negiraju Boga i religiju, ideju čovjeka i
slobode kao i apsolutne moralne zakone… Komunizam i marksizam najveći su
protivnici pozitivne religije… Za ove pokrete je socijalno pitanje isključivo
ekonomsko pitanje, a potrebe želuca najveće su. Kada bi čovjek bio životinja,
čije bi se sve potrebe svodile na želudac i tjelesne nagone, onda bi to
stanovište bilo ispravno. Ali pošto čovjek nije samo „homo oeconomicus“, nego i
„homo humanus“, i pošto kod čovjeka postoje i potrebe duše, a ne samo stomaka,
zbog toga prolazna materijalna dobra ne mogu biti cilj naših stremljenja. Cilj
naših stremljenja i životne dinamike ne može biti nešto prolazno ni štetno,
nego samo ono vječno, Univerzalno. To je Bog, izvor života i tvorac svega, a
nepokolebiva vjera u Njega određuje pravi put života…“ („Razmišljanja o
Bogu i religiji“); „Komunizam i antipod
mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nisu riješili socijalno pitanje…Kao
dinamičke sile, komunizam i fašizam rascijepili su svijet u dva protivna
pola…Komunizam je razbio ideju čovjeka i slobode. Doveo je u pitanje sudbinu
kulture, religije i svih emanacija duha, bez kojih je nemoguć napredak
čovjekov. Brutalnost i sila trijumfuju…Islam teži da na zemlji stvori
univerzalno bratstvo ljudi, izgradi potpuna čovjeka i osposobi ga za više,
nadzemaljske ciljeve. Zato islam u principu nema ništa protiv onog socijalizma
koji se bori za jednu višu istinu i socijalnu pravdu, koji ljudima nosi pomoć,
a ne vlast, bratstvo, a ne klasnu mržnju, čovjekoljublje, a ne brutalnost,
slobodu, a ne diktaturu, jednakost, a ne nasilje…Velika je zabluda
suprotstavljati marksističko-komunističkoj ideologiji zajednički kapitalizam i
religiju, zabluda bar kada se govori o islamu, jer u dvoboju koji se danas bije
između komunizma i kapitalizma islam ne može da se stavi na stranu ni jednog ni
drugog. Islamski socijalizam zabacuje i komunizam i kapitalizam. Islam se bori
protiv komunizma ne u ime ekonomskih interesa kao zapadni kapitalisti, nego u
ime života, čovjeka i kulture, slobode, savjesti i dostojanstva. Duh islamskog
socijalizma potpuno je oprečan savremenom socijalizmu, koji je pravo čedo
kršćanske Evrope… I svaka ona ideologija koja bi mogla pravedno i pošteno
riješiti socijalno pitanje, stvoriti bolje životne uslove nego što su naši
današnji, imala bi izgleda na uspjeh i pravo da postane univerzalno učenje
ljudi. Njoj bi pripadala budućnost. Upravo islam za tim teži… Islam ima u vidu
interese svih ljudi, a ne samo jedne društvene klase, npr. radničke…“ („Islam
i socijalizam“);
Islamska socijalna pravda
„Zapad je izgubio religiju i moral. On je
zaboravio na Boga, i zato se tamo odigravaju socijalni paradoksi koji daju žig
našoj epohi… Samo vječne istine, kao što je islam, mogu podizati život, a
laži, kao što je komunizam, nikada! Zadatak je naše generacije da se bori za
pobjedu istine islama, a to će reći za pobjedu socijalne pravde, jednog novog,
boljeg poretka, za pobjedu čovjeka. Mislimo da će budućnost dati pravo islamu!“ („Paradoksi u svijetu“); „…u novije
doba ideološki sukobi iz Europe prenose se i u islamske zemlje. Dok Italija
teži da se islamski narodi orijentiraju prema fašizmu i tako ih iskoristi u
borbi protiv moćnog rivala Velike Britanije, s druge strane osjeća se
komunističko- marksistička propaganda Treće internacionale, koja je razaslala
svoje brojne agente u islamske zemlje. Da ne bi došlo do ideoloških cijepanja u
islamskom svijetu, koja bi bila pogibeljna i razbila duhovno jedinstvo
muslimana, islamski narodi stoje pred teškim zadacima. Mi smo u gornjim izlaganjima
istakli da je islam prirodni protivnik i komunizma i fašističko-rasističkih
shvatanja. Da bi se uklonila svaka propaganda, dolazila ona slijeva ili zdesna,
muslimani prije svega treba da se orijentiraju isključivo prema islamu i jačaju
svoje duhovne veze…“ („Dužnosti islamskih naroda“)…
Dova Mehmed-ef. Handžića
Rahmetli
Mustafa je bio toliko srastao sa „socijalnim pitanjem“ i općom sudbinom
vlastitog naroda, koji je tokom Drugog svjetskog rata bio izložen totalnom
uništenju, da je u „Dužnostima islamskih naroda“ predlagao održavanje kongresa
islamskih naroda na kome bi se dogovarale metode odbijanja i komunističke i
nacističko-fašističke „ideološke pogibelji“ za muslimansku omladinu i radnike,
osnivali ratni fondovi zekjata za izbjeglice, ranjenike, borce, siročad…,
jačalo muslimansko duhovno i političko jedinstvo, itd. Svjestan manipulacija
jednog agenta Treće internacionale jevrejskog porijekla, po imenu Josip Broz
zvani Tito, Mehmed-ef. Handžić, začetnik čuvenih muslimanskih rezolucija protiv
ustaških zločina i prvi glas na evropskom tlu protiv diktature u Hitlerovom
Trećem rajhu, sredinom rata, kada je vidio da će bh. muslimani otići za tim
manipulatorom iz Treće internacionale, molio je dragog Allaha, dž.š., da ga
uzme prije nego što njegov narod padne u njegove zamke (prema kazivanju h.
hafiza Halid-ef. Hadžimulića). Mehmed-ef. je pozivao: I povratite se Gospodaru svome i poslušni Mu budite prije nego što vam
kazna dođe, – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti! (Kur'an, 39, 54.)
Bošnjaci ga nisu čuli! Titoisti su ga ubili 1944.g. ! U isto vrijeme, prvi
učitelj „Mladih muslimana“, Mustafa Busuladžić, obraćao se našim tadašnjim
precima: “Stari su Bošnjaci kao predziđe
muslimanstva na Zapadu bili u neprestanom džihadu; stotine su godina krvarili
za ugroženu vjeru i ugrožene živote, i u prvom redu zahvaljujući Božijoj volji
pa onda žrtvama, samoprijegoru i borbama naših pređa dugujemo naše bitisanje.
Kao i prvi muslimani, tako su se i stari Bošnjaci u najkrvavijim sukobima
vođenim za golo održanje i odbranu vjerskih vrjednota borili kao lavovi, ali su
uvijek ostajali ljudi… U ovom totalitarnom ratu, u kome su se sudarili ne
samo kontinenti, suprotne vojske, rase i narodi, nego i različite ideologije,
ponovno je kao i bezbroj puta u prošlosti doveden u pitanje naš biološki
opstanak. Zato iz spoznaje o našoj ugroženosti treba da izviru naše dužnosti,
da se naša misao, čitav rad, cjelokupne duhovne i materijalne snage stope u
jedinstvenu volju koja se zove borba za biološko održanje muslimana u ovom
prostoru koji im pripada i po povijesnom i po naravnom pravu…“ („Uzroci
napretka prvih muslimana“). Godine 1945. Mustafa je pozivao Bošnjake: Pa budite što dalje od kumira poganih i
izbjegavajte što više govor nesitiniti, / budite iskreno Allahu odani, ne
smatrajte nikoga Njemu ravnim! A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan –
bit će kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj
kojeg je vjetar u daleki predio odnio! (Kur'an, 22, 31).
Stazama kumira poganih
U strahu od titoističke čizme, Bošnjaci nisu
čuli Mustafu, krenuli su stazama „kumira poganih“ i njima išli blizu pola
stoljeća: Josipa Broza su pridružili kao ortaka Svevišnjem Allahu; Kur'an i
Sunnet poslanika Muhammeda, s.a.v.s., zabacili su za leđa: umjesto u tevhid,
vjerovali su u dijalektički materijalizam; alkoholizirali se, jeli svinjetinu i
kamatu, gasili muslimanska ognjišta: ženili se s nemuslimankama i udavali za
nemuslimane, nadijevali djeci nemuslimanska imena, ostavljali sunnećenje muške
djece i šerijatska vjenčanja, odbacili tradicionalnu muslimansku bošnjačku
nošnju i odricali se svoje arhitekture…; umjesto da stoje u namazu, stajali
su pred Josipom Brozom; umjesto ramazanske profinjenosti, uzeli su komunističku
„animalnost“; umjesto Lejletul-kadra, svetkovali su 1.maj; umjesto da plaćaju
zekjat, plaćali su „doprinos“ za JNA; umjesto da idu na hadž, išli su na mjesta
lažnih ili izmišljenih komunističkih bitaka i „herojstava“; umjesto tekbira na
Kurban-bajram, urlali su za Titovom štafetom i okupljali se oko nje – kao
vjernici oko Kjabe – na njegov
izmišljeni rođendan 25. maja; umjesto islamskog bratstva, odali su se bratstvu i
jedinstvu sa svakim osim sa bratom muslimanom, itd.- jednom riječju: živjeli su
ishaviješćenim životom, poput onoga koji je „s neba pao“ pa mu ptice pamet
razgrabile – bez svijesti o islamu, Bošnjaštvu i Bosni, nespremni pred
genocidnim pohodom dojučerašnjih titoista.
Historijska
nauka koja to nije
Pitanje
titoizma treba da na kritički način rasvjetljava jedina nauka kojoj to
sljeduje: historija. Ali te nauke u našoj zemlji gotovo da nejma. Imamo tek
nekoliko pokušaja da se tamna strana toga perioda predoči sudu javnosti
(N.Halilbegović, S. Jalimam, A. Jahić…). Zbog toga je titoistički povijesni
falsifikat u Bosni i kod Bošnjaka i dalje živ, i dalje obmanjuje i manipulira
narodom koji nejma svoju autentičnu historijsku nauku. No, na temelju
internacionalnih historijskih istraživanja neupitno je slijedeće: da je – u
okviru cca 96 miliona žrtava komunističke imperije – Josip Broz odgovoran za
preko 1 milion tih žrtava (posebno vojvođanskih Nijemaca, Slovenaca, Hrvata i
Albanaca…); da je njegov režim „tretirao“ cca 3 miliona građana Jugoslavije
kao „neprijatelje naroda i države“ provevši ih kroz logore, tamnice, „informativne razgovore“ i tsl. Na temelju
početnih historijskih istraživanja spomenutih autora, koji su otkrili masovne
grobnice žrtava titoizma u Sarajevu, okolini Tuzle, Doboja, Bosanskog Novog,
Bosanske Gradiške, Kulen-Vakufa i drugdje, te na temelju činjenice da su
Bošnjaci i drugi građani naše Republike stradavali po Hrvatskoj, Sloveniji i na
Blajburgu, opravdano bi se moglo govoriti o nekoliko desetina hiljada nedužnih
bh. i bošnjačkih žrtava Titova režima, među kojima je Mustafa Busuladžić jedna
od najpoznatijih. Nadalje, istraživanja Mine Kujović, koje je ova naša
historičarka objavila u Glasniku IZ-e, pokazala su da su tzv. muslimanske
milicije, a ne Titov pokret, bile ključni faktor u zaštiti od biološkog
nestanka našeg naroda tokom Drugog svjetskog rata. Istraživanja Zije
Sulejmanpašića pokazala su da su partizanski odredi dvije godine zajedno sa četnicima vršili
zločine nad Bošnjacima po istočnoj Bosni i Hercegovini te da su Josip Broz i
njegova Komunistička partija, zapravo, izazvali građanski rat na tlu
Jugoslavije u kome su nezaštićeni Bošnjaci stradali prvenstveno od vojno
opremljenih četničkih jedinica srpskog naroda. U „živom pijesku“ toga
globalnoga kovitlaca borba onih partizanskih jedinica koje su se sa plemenitim
namjerama borile protiv nacističko-fašističkog okupatora i za rješenje
političke krize i socijalnog pitanja u našoj Republici, naravno, ne može se
izjednačavati sa titoističkim ciljevima gole borbe za vlast i, de facto, novu
okupaciju čitavog jugoslavenskog prostora.
Post scriptum: Alijin epohalni
pogrešni potez
Čemu danas
govor o komunizmu kad je on propao, a Tito je odavno mrtav? – reći će mnogi, na
šta mi odgovaramo: – Titoizam je i danas
živ, i to samo u Bosni i, uglavnom, kod Bošnjaka. O tome govore tv i radijski
programi koji ga slave, inteligencija kojoj je titoizam „opijum“, gradovi koji
nose nazive glavnih ulica po Titu, desetine tako nazvanih udruženja koje čuvaju
njegov „lik i djelo“, sudsko i tužilačko osoblje koje sudi i tuži u ime njega
kad god su islamski aktivisti u pitanju, nekoliko političkih stranaka-sljednica
Komunističke partije, armija udbaša, od kojih su mnogi ubice ili mučitelji i
progonitelji nedužnih bh. muslimana, katolika i pravoslavaca, koji zauzimaju
važne pozicije u političkom, kulturnom i privrednom životu, a naročito u
Islamskoj zajednici, koju i dalje drže uzapćenom i nemoćnom da razbudi islam u
bošnjačkom narodu, manifestacije u znaku titoističkoga kulta…, ali više od
toga – bar 30 % Bošnjaka koji i dalje odbacuju islam i vjeruju u Tita i njegovu
ideologiju te žive njegovim stilom življenja. Ruku na srce, „obični“ Bošnjaci,
vjernici, najveće žrtve titoizma u ex-Jugoslaviji u miru, krenuvši za rahm.
Alijom Izetbegovićem 1990-tih godina, bili su odlučni da se otarase titoizma i
svoje naraštaje izvuku iz ovog vida širka! Nažalost, upravo ih je rahm. Alija
spriječio u tome, o čemu će sada ovaj autor – pod pritiskom svoje savjesti –
prvi put javno svjedočiti.
Nakon
11. septembra 2001.g., u vrijeme dok smo pripremali treći kongres SDA, Alija je
odlučio da na čelo naše muslimanske stranke dovede ostrašćenog titoistu,
komunističkog javnog tužioca. Ušao sam mu i, nakon što sam se osvjedočio u
njegove namjere, ljutito mu rekao: -Ti, dakle, Alija našu političku
organizaciju, kojoj su stotine hiljada mu'mina dali dušu i srce, sada izručuješ
Savezu komunista?! Kako ćeš dževap dati Allahu, dž.š., ovom narodu i
Historiji? – Rahm. Predsjednik je bio u psihološkom nokdaunu! Nije mogao da me
gleda u oči! Spomenuo sam mu svoga rahmetli oca, imama, našu braću koju su
titoisti strijeljali i mučili, naše patnje i žrtve…, a onda mi je, prije moga
izlaska iz njegove kancelarije, prošaptao samo dvije riječi: – Amerika, Amerika!
– Tada sam se sažalio na njega i, plačući, napustio prostorije ove stranke – da
se više nikad u njih ne vratim.
To znači da
je rahm. Alija, u strahu da (Bušova) Amerika SDA ne proglasi terorističkom
organizacijom, ili zbog nekih drugih razloga koje je odnio sa sobom u mezar, morao kapitulirati pred udruženim bh.
neotitoizmom i savremenim amerikanizmom. Alijin plan da „pokrene proces
pomirenja između komunističkog i tradicionalnog dijela bošnjačkog naroda – kao
što su se kod Srba pomirili četnici i partizani, a kod Hrvata ustaše i
partizani“ – kako je govorio ovom svome saradniku – pokazao se kao potpuni,
epohalni politički promašaj! Njegov nasljednik je doista titoizirao najveću
stranku koju je naš narod ikad imao uzevši za svoje savjetnike najgore udbaše (poput
Raifa Dizdarevića, npr.) i postavivši titoiste na najvažnije političke pozicije.
A kao što je javnosti poznato, udbaši i oficiri KOS-a 19 godina poslije rata
vladali su Islamskom zajednicom sprečavajući lustraciju kako u ovoj našoj
instituciji, tako i u društvu. Umjesto pomirenja, titoisti su preuzeli vodstvo
našeg naroda sa slijedećim rezultatom: od svih vjera, jedino islam nije
slobodan u današnjoj Bosni i Hercegovini, a njezini muslimani i danas, dobrim
dijelom u širku, rasipaju svoju snagu i gube duh borbe pred velikosrbizmom;
njihovo socijalno pitanje ne rješava se kao „moralno-vjersko“, „univerzalno“
pitanje, kako bi rekao rahm. Mustafa, nego samo kao ekonomsko pitanje, i svi
vidimo i osjećamo na svojoj koži kako se ono „rješava.“ Jarabbi, daj Bošnjacima
snage da pročitaju svoga šehida,
neponovljivog i nesalomljivog mislioca Mustafu Busuladžića, pa da krenu putovima
na koje je on ukazivao, pa da se vrate Gospodaru svome iznad Koga nejma sile i
moći, i svome Poslaniku – učitelju kako da se porazi svaki neprijatelj Allahove
Riječi i njegova Ummeta.