U govoru na business konferenciji „Globes“ održanoj u Izraelu u januaru ove godine, izraleski premijer Benjamin Netanyahu predočio je svoje viđenje Izraelovih izvora moći.
Prije svega, rekao je, Izraelci su naučili odbraniti se, razvili su vojne kapacitete koji su sve više bazirani na novim, inovativnim tehnologijama i višegodišnjem iskustvu u borbi protiv terorizma.
Kao drugo, navodi, Izrael ima rastuću, zdravu ekonomiju s niskim porezima, prolazi kroz intenzivnu deregulaciju, a privatni sektor je u punom cvatu. Netanyahu je ponosno spomenuo i neke industrije poput kibernetičke sigurnosti, automobilske elektronike, digitalnog zdravstva i tehnologija vode.
U pogledu BDP-a po stanovniku, on predviđa, Izrael će uskoro prestići Japan. (BDP po glavi stanovnika za Izrael iznosi 39,000 dolara, nezaposlenost je smanjena na oko 4%, a ekonomska nejednakost, iako i dalje znatna, opada.)
Zahvaljujući ekonomskim i sigurnosnim postignućima, Izraelski treći izvor moći je njegova pozicija i povezanost u međunarodnoj zajednici, što je većim dijelom rezultat interesa u izraelsku ekonomiju zasnovanu na znanju i inovativne vojne strategije i tehnologije, rekao je.
Na kraju, Netanyahu se pozvao na kulturni raskoš Izraela; fascinantni dijalog između drevne prošlosti i moderne današnjice. To je dijalog koji uistinu doprinosi procvatu književne scene, filmske i TV industrije, muzike, plesa, akademije i još mnogo toga. I Netanyahu je upravu: Izrael je snažniji nego ikad prije.
Netanyahu, međutim, nije spomenuo demokratiju kao jedan od izvora moći te zemlje. Ovo vjerovatno nije propust: Netanyahu nije Periklo, otac demokratije. On se voli dičiti da je Izrael jedina demokratija na Bliskom istoku, ali sagledavši njegovu karijeru, čini se da je za njega demokratija sredstvo kojim povećava moć svoje nacije, a ne sam po sebi vrijedan ideal.
Netanyahu je ključna figura u izraelskoj politici od 1996. godine, ali on nikada nije održao niti jedan važan govor o vrijednosti slobodne samouprave, pojedinačnim pravima, pluralnosti i toleranciji. Dok je Izrael posljednjih decenija vidno napredovao u mnogim aspektima – uglavnom zahvaljujući svom nadarenom i energičnom narodu – njegova demokratija je u ozbiljnoj krizi.
Ali možda se korijeni njegovog današnjeg rascjepanog političkog života nalaze već u samom početku.
Kreiranje budućnosti Izraela
Pravnik Zvi Berenzon, ekspert za radno pravo koji je kasnije postao sudija Vrhovnog suda, bio je zadužen za kreiranje jednog od prvih nacrta Deklaracije nezavisnosti države Izrael. Početak maja 1948. bio je haotičan, a rat je bio iza ugla. Bilo je teško shvatiti težinu koju će riječi imati nekoliko generacija kasnije.
Međutim, Berenzon je naivno predložio da u deklaraciji stoji:
„Mi, Narodno vijeće… ovime proglašavamo osnivanje Jevrejske države, slobodne, nezavisne i demokratske u Erez Izraelu [Palestini], unutar granica koje je odredila Generalna skupština Ujedinjenih Nacija.“
Iako su neki od njegovih prijedloga uključeni u finalni nacrt Deklaracije, prijedlozi da se uvede ključna riječ „demokratija“ i detaljno odrede granice buduće države, odbačeni su od strane njegovih nadređenih i nekih političkih lidera poput Moshea Shareta i Bena Guriona.
Kako ove sedmice država Izrael slavi 70 godina nezavisnosti, čini se da je njen najveći unutarnji konflikt sažet u Berenzonovoj izbrisanoj, davno zaboravljenoj rečenici.
Od 1948, a posebno nakon rata 1967. godine, glavno pitanje je može li Izrael okupirati sav teritorij između Mediteranskog mora i rijeke Jordan, podrediti Palestince vojnoj diktaturi ili i dalje ostati istinski demokratska država?
Kako ni priroda vlasti niti međunarodne granice nisu bile jasno određene Deklaracijom, stvorio se opasan prostor da se političke institucije, ustavni zakoni i demokratske norme postepeno modeliraju i prilagođavaju interesima teritorijalne ekspanzije.
Smjer je jasan: oko 400,000 Jevreja naseljeno je na Zapadnoj obali (ne uključujući Jeruzalem). Politički i ideološki, njihova moć se čini deserostrukom. Postavlja se pitanje da veliki cionistički skok u drevnu jevrejsku prošlost i obnova stare religijske imaginacije, nije otvorio Pandorinu kutiju: na koncu, u Bibliji, Bog svom narodu obećava svetu zemlju, ali, nažalost, ne spominje demokratiju.
Ironično je to da je porast anti-liberalnog nacionalizma toliko izražen danas da je finalna verzija Deklaracije – ma koliko nezadovoljavajuća – postala osnovni argument pobornika demokratije koji poštuju univerzalnost i jednakost prava pojedinca i ulogu jedne manjine u oblikovanju karaktera države.
Izraelska politička kultura nije zasnovana na jeziku. Skoro da nema govora, tekstova i proklamacija koji su se usjekli u kolektivnu memoriju već je izraelska svijest većinski oblikovana akcijom i gradnjom a ne riječima, koje se često smatraju nepouzdanim.
Ali Deklaracija je možda izuzetak od ovog pravila – ili barem ima onih koji, bez ijednog drugog bastiona, vide u njoj jedinu šansu da održe relativno liberalne stavove. Uzavrela debata javila se u Izraelu nakon što je Aharon Barak, bivši predsjednik Vrhovnog suda – i možda najcjenjenija osoba među liberalni cionistima – ustanovio da deklaracija predstavlja krajnje vrijednosti i ciljeve jevrejske države. Deklaracija garantira slobodu, pravdu i mir, kao i jednaka politička i društvena prava za sve; ona također poziva Palestince u Izraelu na sudjelovanje u izgradnji države.
Barak je izjavio da prema izraelskom pravu i juridističkoj tradiciji, deklaracija, iako se ne smtra ustavnim dokumentom, psotavlja najviši standard prema kojem se svaki zakon treba ocjenjivati. U tu spadaju i „osnovni zakon“ koji su zamjena za nacionalni ustav.
„Svi se slažu,“ rekao je Barak uintervjuu sa Yediot Ahronoto u februara, „da ona [deklaracija] postavlja standarde prema kojima se zakoni i bazični zakoni trebaju tumačit.“ Dodao je da se zakonu, uključujući i osnovne zakone, moraju unaprijed legislirati kako bi djelovali u skladu s deklaacijom.
„Da li Knesset ima slobodu da određuju u novom bazičnom zakonu sve što smatra poželjim ili postoje ustavna ograničenje o logici i namjeri?“ retorično je upitao Barak.
Poseban problem je prijedlog novog jevrejskog nacionalnog zakona i pitanje je da li će proći zakonski pregled od strane Visokog suda.
Kao i deklaracija, koju donekle može zamijeniti (replace) iz perspektive ustava, taj zakon ne spominje demokratiju kao tvorbeni dio države i deklariše monopol jevrejskog naroda nad svojom prirodom i identitetom. Štaviše, čak ni ne garantira jednaka prava pojedinca za sve građane i dozvoljava segregaciju zajednica po religijskoj i/li nacionalnoj osnovi.
Posljednjih godina, palestinci u Izraelu geografski su sve raštrkaniji, u nekim gradovima žive uz jevreje. Veći broj Palestinaca postao je dio svakodnevnog izraleskog života, posebno na univerzitetima i radnim mjestima.
Dvije posljednje Netanyahuove vlade, ustvari, povećale su svoje budžete za arapski sektor, npr. Za škole. Ipak dok vlada potiče svoje palestinske građane da postaju potpuno integrirani – posebno kao proizvođači, radnici i potrošači u toj ekspanzirajućoj neoliberalnoj ekonomiji – u isto vrijeme pokušava oslabiti njihovo državljanstvo iz političke i legalne perspektive, da ih „stavi gdje im je mjesto“i podsjeti ih ko „drži“ državu i njene resurse.
S novim zakonom, Palestinci i druge manjine možda će imati manje pristupa zemlji i naseljima, ili budžetima z apromoviranje njihove kulture.
Barak upozorava da Zakon jevrejske države bi mogao (ukoliko se prihvati) imati dalekosežne implikacije za stanje palestinskih građana izraela i šire i on će generalno ograničiti „liberalne“ propise Supreme courta – tijela koje desničarske stranke često opisuju kao opasno „nepatriotsko“.
Prije mnogo godina, zadesio sam se u blizini Baraka na jednoj večeri: u jednom trenutku tokom našeg razgovoara, otvorio je svoj novčanik, izvadio je kopiju deklaracije, pažljivo je odmotao i objasnio mi značenje prava koja su obećana u dokumentu.
Zapanjila me je njegova iskrenost. Bilo je jasno da je za njega, čovjeka koji je preživio Holokaust koji zna šta znači biti dijelom bespomoćne manjine, riječi deklaracije bile su itekako žive i predstavljale su obećanje koje Izrael treba ispuniti.
Danas, međutim, sasvim drugačiji ljudi vode izraelski pravni sistem. Ministar pravde, Ayelet Shaked, npr., odgovorio je Baraku rekavši da njegove izjave o superiornosti deklaacije nad predloženim osnovnim zakonom i ulozi supreme courta u garantiranju ove superiornosti putem sudske revizije?, „narušava demokratije, s obzirom da je Knesset taj koji treba odlčuti šta je to ustavotvorno a šta ne.“
Za Shakeda i desničare, deklaracija je postala „ljevičarski“ dokument, bez obzira na njeno isticanje veze između nacije i njenih drevne neograničene zemje. Zbog toga što supreme courte (veoma pažljivo) koristi deklaraciju da kritizira problematične odluke vlade i odbacuje neke od Knessetovih zakona (samo 18 od 1995. godine), jedan premijer u stranci Jevrejskog doma izjavio je da bi sud trebalo srušiti buldozerom D-9.
Shaked je iz stranke Jevrejskog doma, desničkarske partije kojom dominiraju naseljenici, iako je ona sama sekularista koja živi u Tel Avivu. Sada u svojim ranim četrdesetima, Shaked je prominentni glas nove desnice u Izraelu; nacionalista bez pardona, sofisticirana u zavođenju* izraelskog sekularnog centra i posebno boljna da koristi sve alate i resurse vlade da promovira svoju ideologiju.
Ona je vodeći glas među desničarma kojima je omiljeni historijski događaj napad na supreme court zbog štićenja imovinskih prava palestinaca u zapadnoj obali, zbog interveniranja u pitanjima sigurnosti i ponekad kritiziranja sigurnosnih snaga i zbog zaštite, dnekle, tragalaca za azilom. Nedavno je istakla da je za sud „cionizam postao zona smrti“.
Opasna vizija demokratije
Shaked pokušava preobratiti supreme corut i lower sudove postavljajući nove suce, one koji nisu „aktivisti“ niti kreativni u svom poslu, koji su privrženiji jevrejskom zakonu a pogotovo manje liberalni u svojoj filozifiji. Dosad je bila uspješna u tome.
Lider njene stranke je Naftali Bennet, ministar obrazovanja koji uvodi religijski jevrejski sadržaj u školske kurikulume i koji bi također htio nametnuti etički kod univerzitetskim profesorima koji bi osigurao da oni ne unose svoje potencijalnu kritički nastorje „politiku“ u svoje učionice. Zajedno, Shaked i Bennet utječu na identitt budućnost iizraela više nego bilo koji drugi ministri.
Od svog osnivanja, cionizam je uvijek imao ardent vezu sa ljudskom „voljom“, važnim konceptom u ranim cionističkim tekstovima od vremena theodora Herla, osnivača modernog političčkog cionizma. Mnoštove ove kolektivne volje bilo je potrebno da se kreira novi svijet za jevreje u palestini, ali je također moralo biti ograničeno i obavezano kako bi se uspostavila stabilna, demokratska političke institucije u datoj teritoriji.
Danas međutim, demokratija je postala sinonim za nametanje volje većine. Oni zahtijevaju odbacivanje sudske revizije koju su Barak i ostali suci uveli 1995. godine, ili barem ograničenje.
Ove sedmice, Netanyahu im se pridružio po prvi put. Po njemu, Knesset je jedini suveren i samo on navodno predstavlja istinsku volju naroda. Volja većine se ne mora provjeravati, s tim da Izrale ima samo jedan dom predstvanika i jednog predsjednika koji nema prava na veto.
Ovo bi bila opasna vizija demokratije u bilo kojim uvjetima, ali je to posebno tako kada je udružena sa nacionalizmom u kojem nejevreji ne igraju nikakvu ulogu i u kojoj institucije države se sve više okreću ka legitimiranju finalizacije izraelske teritorijalne ekspanzije.
Nedvojbeno ima i onih koji jedva razlikuju pojedince poput Aharona Baraka i Ayeleta Shakeda i različitih vizija Izraela koju svaki do njih zastupa. Ovi kritičari vide Izrael kao okupiranjuću, kolonijalnu, nacionalističku, militarističku pa čak i nezakonitu državu u svojoj srži; na koncu, on nije učinio mnogo da zaustavi okupaciju i represiju Palestinaca od strane Izraela (iako je intervenirao u nekim situacijama).
Ali za one koji vide jevrejsku naciju kao jednako zakonitu kao i druge i koji se sjećaju mnogih struja i kompleksnosti jevrejskog nacionalnog oživljavjaućeg pokreta i njegovih nepresedan… postignuća (unatoč ozbiljnim nedostacima), razlika između ta dva Izraela je ogromna.
Ovo nisu dobra vremena za demokratiju u svijetu. Viktor Orban u Mađarskoj, Niclas Maduro u Venezueli, Vladimir Putin u Rusiji i Recep Tayyip Erdogan u Turskoj su neki od lidera i zemalja koji ukazuju da je autoritarianizam u porastu.
U susjedstvu Izraela, arapsko proljeće je propalo, kao i procesi demokratizacije u Palestinskoj vladi. Mnoge knjige su napisane na ovu temu, posebno nakon pojave Donalda Trumpa (vidjeti naprimjer Kako demokratije umiru od Daniela Ziblatta i Stevena Lievitskog, kao i Fašizam: upozorenje od Madeleine Albright).
Šokantno je, pa i deprimirajuće vidjeti kako u veoma različitim uslovima, demokratija se može unazaditi koristeći iste predvidive ali učinkovite tehnike. One uključuju:
- identificiranje stvarnih ili imaginarnih – internih ili eksternih – neprijatelja nacije
- kultiviranje straha i osjećaja opasnosti
- uvođenje polarizirajuće politike i predstavljanje opozicije kao nezakonite
- personaliziranje stranaka i idoliziranje „snažnog“ vođe
- kreiranje direktne sveze između vođe i masa putem populističkih poruka
- kritiziranje kulturnih i intelektualnih elita kao nepatriotskih uz uzdizanje vojnih
- manipulacija i doctoring zakona prema vlastitoj volji
- pokušaji da se postigne soft i direktna kontrola nad sudstom i medijima
- toleriranje zastrašivanja pa čak i nasilja nad „nelojalnim“ građanima i organizacijama za ljudska prava
I sve to zarad širenja i centraliziranja moći.
Izrael nije autoritarna države: u nekim aspektima, s obzirom na njegovu haotičnu političku scenu, daleko je od toga. Vladavina zakona i dalje funkcionira. Bivši premijer, Ehud Olmert, nedavno je pušten iz zatvora, kao i bivši predsjednik, Moshe Katzav, a policija je u februaru urgirala da se Netanyahuu sudi zbog raznih optužbi za korupciju.
Stranke iz cijelog ideološkog spektra se natječu u pravednim izborima a sloboda govoora se – u većini slučajeva – poštuje. Javni pravobranitelj i drugi čuvari demokratije nisu otpušteni niti se osjećaju ugroženim, a u državnoj službi se ne prave čistke iz političkih razloga. Demokratija nije u ozbiljnoj opasnosti.
A ipak, nažalost, u svakom od gore navedenih parametara, Izrael je „napredovao“ posljednjih godina. Šef policije Roni Alsheikh, i sam naseljenik, napadnut je zbog dopuštanja da se vode istrage protiv Netanyahua. Premijerovi kompanjoni, s druge strane, kopaju po zakonicima drugih Zapadnih zemalja kako bi pronašli „legalan“ način da zaštite trenutnog Premijera.
Kada slušate lokalni izraelski radio emisiju šokira vas mržnja koju čujete kao svakodnevni, opušteni razgovor. Ako ste umjetnik ili medijska ličnost, bolje vam je da ne govorite stvari koej bi se mogle protumačiti kao nepatriotske jer biste mogli ostati bez sredstava za život. Palestinski članovi Knesseta se često napastvuju. Nasilje od strane naseljenika prema Palestincima u Zapadnoj obali se većinski čak ni ne prenosi.
Stvari su postale tako strašne da se danas najviše Benny Begin, sin Menachema Begina i konzervativni Knessetovac u Likudu, poznat po potpunom nepovjerenju prema Palestinskoj vladi i mirovnim procesima iz Osla, uporno i hrabro pokušava u svojoj stranci očuvati barem nešto zalaganja za univerzalno i jednako državljanstvo, imovinska prava Palestinaca u Zapadnoj obali, transparentnost policijskih pretresa i pravnih zahtjeva – i generalno pravednosti i humanosti.
U svakoj zemlji u kojoj je demokratija u krizi, to se dešava iz različitih razloga: hvatanje u koštac sa pitanjem velikog broja migranata i izbjeglica, ozbiljna eonomsmka kriza i nezaposlenost, nepovjerenje u političke institucije, vanredno stanje i sigurnosni problemi.
Međutim, kako je navedeno gore, nijedan od ovih faktora ne stoji za Izrael. Ustvari, Izraelci uporno govore da su veoma zadovoljno s njihovim privatnim životima. Izrael je rangiran kao 11. u svijetu prema Svjetskom izvještaju o sreći iz 2017. godine.
Ne, ako liberalna demokratija propada u Izraelu to je zbog drugih razloga. Okupacija Zapadne obale – bilo da se radi zbog religijskih, sigurnosnih ili ekonomskih razloga – zahtjeva slabljenje izraelskih institucija ili političkih sila koje je mogu sputavati, bili to sudovi ili intelektualci na univerzitetima. Ona stavlja jednu naciju nasuprot druge u aktualnom sukobu a onda zahtjeva i ušutkivanje bilo kojeg glasa koji se suprotstavlja primatu nacije ili sumnja u IDF i sigurnosne snage, čak i kada je njihovo djelovanje vrlo upitno, kao što je to trenutno na granici s Gazom.
Ono što najviše zabrinjava jeste to što okupacija navodi prevelik broj Izraelaca da degradraju druge kao manje vrijedna ljudska bića kako bi opravdali njihovo pokoravanje i oduzimanje njihove zemje. Ona portreira one građane koji odbacuju ove degradaciju kao nehumanu i nejevresku kao nelojalne.
Ministar odbrane Avigdor Lieberman rekao je ranije ovog mjeseca da liberalna stranka Meretz, čiju glavnu podršku čine jevrejski glasači, „predstavlja palestinski interes u izraelskom Knessetu“.
Zapravo, izraelska vojna okupacija Zapadne obale – koja traje već 51 godinu i time je najduža u modernoj historiji – kod Izraelaca oblikuje poimanje vladavine. Kako dvije populacije jevrejskih naseljenika i Palestinaca sve češće žive jedni do drugih na Zapadnoj obali pod Područjem C, tako i dva modela zakona i suverenosti koji se koriste u istom teritoriju sve više utječu jedni na druge.
Izraelski krivični zakon, naprimjer, postepeno se primjenjuje u vojnim sudovima, s obzirom da su većina sudaca izraelski pravnici, civili koji obavljaju svoju vojnu službu. U izvjesnoj mjeri, oni su proširili prava Palestinaca pred sudom.
Ali daleko snažniji utjecaj okupacije odvio se u suprotnom smjeru: prodiranje vojne logike suverenost u način na koji izraelska država vidi vlast i moć. Pod vojnom vladavinom, ne postoje tri odvojena, nezavisna ogranka vlade.
Naime, sudovi su pod kontrolom vojnog komandira tog područja, a taj komandir je tkaođer i vrhovni zakonodavac i krajnji arbitar.
Već sam naveo pokušaj da se ograniči moć vrhovnog suda i oslavi idela ustavne demokratije; izraelski Knesset, međutim, ne funkcionira nušta bolje. Ovaj parlament, suprotno od tvrdnje Shaked da je on suveren, pada pod dominaciju izvršne vlasti, gubeći mogućnost supervizije i provjere iste, kao i generiranja legislacije koja je donekle nezavisna od vlasti i nije obojena političkim potrebama.
U Izraelu, izbori su za stranke, ne za individualne kandidate, a vlada se formira koalicijom stranaka. Kako je većina premijerova ili ministri ili zamjenici ministara, spoj izvršnog i zakonodavnog ogranka je uvijek bio problematična stavka izraelskog sistema.
Ali posljednjih godina, desio se jedan zlokoban razvoj događaja: same stranke su postale manje demokratične. Danas, pet stranak u Knessetu (religijske i sekularne, desičnarske i centralne) ne vrše interne izbore. U tri (uključujući Yair Lapidovu Yesh Atid, koja je najjači kandidat za zamjenu Likuda kao vodeća stranka), praktično samo vođa stranke nominira kandidate za Knesset, a njihove karijere ovise u potpunosti o njemu. Sve u svemu, 40 zastupnika je izabrano na ovaj način – trećina Knesseta.
Kako su ove specifične stranke inače dio koalicija, njihov utjecaj je posebno izražen.
Umjesto da nezavisn zastupnici za sebe formiranju svoje mišljenje o daitm pitanjima, predstavljajući različite interese i gledišta, koristeći svoje jadnako pravo i odgovornost da izražavaju svoje stavove i djeluju prema njima upravo u onom domu koji treba da utjelovljuje ove vrijednosti, stvarni broj ljudi koji donosi odluke je veoma mal (čak i kada su u pitanju legislacije), čime se održava duh servilnosti. Stranke koje izbjegavaju demokratske principe unutar sebe se ne mogu zaista držati tih principa u javnom životu.
Upravo u ovakvoj političkoj situaciji trenutno na čelu egzekutive, premijem Benjamin Netanyahu, učvrstio je vlastitu moć: postao je nepobitni vođa najveće stranke u vladajućoj koaliciji, Likud.
Dok je stranka demokratska, ona vidi svoju sudbinu kao neumoljivost vezanu za sudbinu vlastitog vođe, toliko da mu je, kako se nagomilavaju dokazi da je Netanyahu primio poklone u vidu šampanjca i cigareta u vrijenosti od oko 330,00 dolara od „prijatelja,“ i da je možda pokušao utjecati na medije kroz razne forme indirektnog podmićivanja, porasla podrška javnosti.
Umjesto da podnese ostavku, Netanyahu insistira da je on žrtva lova na vještice, koji sve više podriva etičke standarde njegovih pristalice i njihovo povjerenje u javne institucije. I tako etička sljepoća, kultivarana godinama okupacije, postaje korisna mnogim Izraelcima kada se trebaju nositi sa etičkim prijestupima njihovih lidera u unutarnjoj politici.
Nešto se uistinu promijenilo tokom posljednjih par godina i Netanyahuu se dodvorava na načine nezamislive u prošlosti. Nedavno, na primjer, u kabinetskom sastanku nakon premijerove uspješne posjete Indji, ministar kulture i sporta Miri Rregav izjavio je pred kamerama:
„Ti si veliki lider, iako neki ljudi u ovoj zemlji ne vole da se to govori niti objavljuje. Ali se istina mora izreći… Ti si uradio ogromnu stvar za nas, s toliko ponosa i dostojanstva… tretiran si kao jedan kralj u Indiji. To je do suza dirljivo, hvala Vam mnogo zbog svega što radite za državu Izrael.“
U Izraelu mandat nije ograničen. Netanyahu je premijer već 12 od posljednjih 20 godina. Kada je ušao u politiku, Netanyahu je imao žestoke protivnike unutar stranke, one koji ne samo da su odbacivali njegov autoritet kroz interne izbore nego su i upravljali političkim kormilom s kojim se on morao nositi.
Ali sada već godinama Netanyahu se nije susreo sa značajnijim protivnicima unutar stranke. Nekako, članovi Likud partije, pretrpivši neku vrstu kolektivne amnezije, počeli su vjerovati da im je „u krvi“ da budu lojalni predsjedniku svoje stranke pod skoro svim uvjetima.
Pojedinci koji se i usude dovesti u pitanju Netanyahuovu lidersku poziciju znaju da riskiraju svoju cijelu političku karijeru. Netanyahu je, sa svoje strane, uradio sve što je mogao da oslabi potencijalne protivnike unutar stranke, odbivši, na primjer, da postavi prijeko potrebnog ministra za vanjske poslove, očito iz straha od moći i prestiža koju bi takav ministar mogao steći unutar stranke.
Vodeća partija Likud nije se ni potrudila objaviti manifest tokom prošlih izbora 2015. godine. Njen predsjednik, premijer, održao je samo jedan govor za cijele kampanje: američkom kongresu, o iranskom nuklearnom programu.
Izvršavanje ovlasti je time lišeno jezika i odgovornosti. Tako da Knesset nije jedini koji se danas ne želi provjeravati, i Netanyahu je to već dobrano osigurao: nikakve ga riječi ne obavezuju, pa ni njegove vlastite. I to je, možda, najzlosutniji znak za izraelsku demokratiju.
(TBT, MEE, Autor Eyal Chowers, Prevela Esma Latić)