Kako Kina postaje sve moćnija, višedecenijska nadmoć Amerike u pojedinim dijelovima Azije je počela slabiti. Obrisi rivaliteta definiraju budućnost kontinenta.
Ovog mjeseca, grupa od 11 zemalja potpisala je trgovinski sporazum koji je prvobitno zamišljen kao protivteža ovih zemalja predvođenih Amerikom Kini, ali kada se predsjednik SAD Donald Trump povukao, pakt je nastavljen bez Sjedinjenih Država.
To je najnoviji preokret u postepenoj azijskoj tranziciji od američke dominacije do nečeg fluidnijeg. Ove dvije sile žele preoblikovati ekonomije i političke sisteme najnaseljenijeg regiona svijeta po uzoru na sebe.
Vojne sposobnosti SAD-a i dalje dominiraju Azijom. Ali je Kina počela da sakuplja veliku vojnu moć i ekonomsku prednost u regionu. Promjena je ubrzana pod Trumpom čija svađalačka vanjska politika i odbacivanje trgovinskih sporazuma primoravaju azijske zemlje da razmotre svoje strategije. Svaka azijska zemlja sada više trguje sa Kinom, često po faktoru dva za jedan i taj disbalans će samo rasti.
Ali druga mjera uspjeha – prodaja oružja, pokazuje koliko je dugačka ruka SAD-a. Zemlje koje kupuju američko oružje vezuju svoje vojne i vanjske politike sa SAD. Mnoge zemlje sada su suočene sa nemogućim izborom između kineskog bogatstva i američke sigurnosti.
“Ove zemlje ne žele birati strane”, rekao je Tanvi Madan, stručnjak za Aziju u Brookings institutu, američkoj strateškoj agenciji. I ne biraju. Umjesto toga, većina traga za strategijama na osnovu kojih će izvući najviše prednosti od obje sile, minimalizovati rizik da se neka naljuti i sačuvati nezavisnost.
Kontinent će se podijeliti po brojnim linijama kako zemlje budu prihvatale, odbacivale ili koristile kineski utjecaj.
Japan je i dalje podsjetnik da je Kina daleko od sile američkog stila. Japan je takmac Kini sa svojim usponom i koristi svoju ekonomiju – treću najveću na svijetu – kako bi izdradio nezavisne, moćne vojne i diplomatske odnose.
Šri Lanka možda ne djeluje kao geopolitička sila ali stručnjaci za Aziju pomno prate tamošnje događaje još od 2014. kada je kineska poodmornica uplovila u luku izgrađenu uz pomoć kineskih investicija. To je bio početak nove ere gde je Kina svoju ekonomsku moć preobražavala u vojnu i, u siromašnijim demokratijama, politički utjecaj.
Kina je od tada razvila više infrastrukturnih projekata širom Azije, naročito u strateški vitalnim lukama i tranzitnim koridorima.
“Kinezi koriste svoju brojnu radnu snagu, kapital i ljudstvo da projektiraju svoj utjecaj”, kaže Mira Rap-Hooper, stručnjakinja za azijska sigurnosna pitanja na Yaleu.
Ovo je obećavajući model za Kinu čija ekonomska snaga odgovara malim zemljama u razvoju. I polahko širi ovaj model van Azije, ocrtavajući nešto što bi jddnog dana moglo da postane globalna mreža.
Ali mnogi azijski lideri izmiču velikim silama tako što balansiraju između istih. Niko to ne radi tako kreativno i drsko kao filipinski predsjednik Rodrigo Duterte.
Po dolasku na vlast 2016. Duterte je otrčao u Peking i obećao saradnju i nagovijestio da bi mogao okončati 65-godišnji savez sa SAD-om. Na kraju je dobio povlastice od obje sile. Amerikanci su smanjili Duterteove obaveze određene savezom a istovremeno garantuju sigurnost njegovoj zemlji. Kinezi su mu ponudili povoljne uslove rješavanja pomorskih sporova i moguće investicione sporazume. On nikada nije promijenio stranu.
Takve priče se često čuju širom Jugoistočne Azije. Peking se nadao da će uspjeti privoliti manje zemlje da prihvate njihovu dominaciju. Washington se nada stvaranju antikineskog bloka.
Gotovo svaka zemlja je našla srednje rješenje. Ali prisustvo Kine u regionu može samo da raste, naročito ako se SAD nastave povlačiti. Rap-Hooper skreće pažnju na skandale u Australiji i na Novom Zeandu u vezi sa kineskim utjecajem. “Ove zemlje ne mogu više biti usklađene sa našim interesima ali i dalje postoji nelagodnost zbog odustajanja od kineskog novca”, rekla je ona.
Postoji i još jedna moguća budućnost: zemlje koje će biti pod utjecajem obje sile, sa američkim i kineskim prstima u ekonomiji i politici. To je budućnost koja je i američka i kineska a zemlje u sredini ne bi bile ni potpuno nezavisne ni jasno određene.
(TBT, The New York Times, Autor Max Fisher)
