Pad ISIL-a, gotovo četiri godine nakon njegovog pojavljivanja, bio je rezultat agresivne vojne kampanje protiv ove skupine, na čelu sa SAD-om. To nije zaustavilo turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua da napiše članak za FP u kojem preuzima zasluge za propast skupine, insistirajući na tome da su akcije Turske u sjevernoj Siriji pomogle postaviti temelje održivog mira.
Ono što je izostavio spomenuti je da su turske aktivnosti, ili možda neaktivnosti, na prvom mjestu i potaknule uspon ISIL-a. Dva najčešće navođena faktora koji su doveli do tog uspona su sirijski građanski rat i vlada bivšeg iračkog premijera Nurija al-Malikija i njezin progon sunitskih Arapa u Iraku. Ali, još jedan značajan dio ove priče je nemar koji je iskazala država Turska.
Krajem 2013. i početkom 2014., turski pogranični gradovi postali su logistička čvorišta stranih boraca koji žele ući u Siriju i Irak da se pridruže ISIL-u i drugim pobunjeničkim skupinama. Po svemu sudeći, strani borci iz cijelog svijeta prvo bi došli do Turske, a potom nastavili u Irak i Siriju, formirajući okosnicu i izuzetnu moć ISIL-a. Samo 2013., oko 30.000 militanata prošlo je kroz Tursku, uspostavivši tzv. autoput džihada, jer je zemlja postala veza za borce koji su se željeli pridružiti ISIL-u. Do augusta 2015. Turska je naposljetku pooštrila kontrolu na svojim granicama i pristala sudjelovati u misijama napada u sklopu operacije ”Nepokolebljiva odlučnost”, ali do tada je najveći dio stranih boraca već stigao u Irak i Siriju.
Tu je mnogo više primjera pasivne podrške Turske borcima ISIL-a, uključujući i besplatno liječenje ranjenih militanata u bolnicama širom jugoistočne Turske. Među njima je bio i jedan od prvih zamjenika vođe ISIL-a Abu Bakra al-Bagdadija, Ahmet el-H, koji je u augustu 2014. liječen u privatnoj bolnici u Sanliurfi.
Također su uveliko bili prisutni navodi da su turski dužnosnici, uključujući i zeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, bili uključeni u kupovinu nafte od ISIL-a preko fitivnih firmi – i ove su radnje nesumnjivo doprinijele gomilanju novca i postojanosti skupine. Ipak, krijumčarena nafta ISIL-a uredno se prodavala na mjestima duž turske granice tokom 2014. i 2015. godine. Kad govorimo o početku 2018. godine, postoje navodi o tome kako je Erdogan dao pristanak turskim snagama da računaju na pomoć bivših ISIL-ovih boraca u konstantnoj borbi Ankare protiv Kurda. Prema dokazima Organizacije za istraživanje ratnog naoružanja, koju djelomično finansira EU, a koja identificira i prati konvencionalno oružje i municiju u suvremenim oružanim sukobima, Turska je “najvažnija ruta” za komponente korištene u ISIL-ovoj proizvodnji improviziranih eksplozivnih sredstava.
Uprkos tvrdnji Turske da je odgovorna za propast ISIL-a, dokazi jasno sugeriraju drukčije. Ali šta je s Cavusogluovom tvrdnjom da je intervencija Turske u Siriji kroz operaciju Maslinova grančica, tursku vojnu ofanzivu u sjevernoj Siriji usmjerenu na borbu protiv kurdskih militanata, prosto usmjerena na ispravljanje američkih grešaka i stabiliziranje Sirije do te mjere da postkonfliktna rekonstrukcija može ozbiljno početi?
SAD surađuje s Kurdima u Siriji jer su američke snage najefikasnije borbene snage na terenu, i zapravo jedini nedržavni činilac spreman i sposoban boriti se s ISIL-om. Nasuprot tome, turska je vlada dvolična u svojim ciljevima, nominalno podržavajući državnu koaliciju protiv ISIL-a, a u isto vrijeme sudjelujući u akcijama koje podrivaju tu istu koaliciju.
Cavusoglu tvrdi da je “teritorijalni integritet država” preduvjet za mir, čak i dok Turska intervenira u Siriji, zajedno s drugim moćnim nacionalnim državama, uključujući Iran, Rusiju i SAD. Kao i svaka država, Turska ima pravo braniti vlastite granice. Međutim, Maslinova grančica bila je preventivni napad protiv sirijskih Kurda za vlastite potrebe Turske – nije tajna da Ankara odavno gaji animozitet prema sirijskoj Partiji demokratske unije, Kurdima zbog njihovih veza s Radničkom partijom Kurdistana (PKK) , zabranjenom terorističkom skupinom u Turskoj i njihovom divljenju zatvorenom vođi PKK-a Abdullahu Ocalanu.
Operacija Maslinova grančica ne odnosi se samo na zaštitu Turske od terorizma. Postoji dobar razlog vjerovati da je to i uvredljiva kampanja osmišljena kako bi povećala utjecaj Turske u budućim političkim pregovorima u Siriji, gdje radi s Iranom i Rusijom kako bi se smanjila uključenost Amerike. Turska i dalje preuzima kontrolu nad sirijskim teritorijem, upravlja njime i postavlja vlastite vladajuće strukture.
Uz iranskog predsjednika Hassana Rouhanija i ruskog predsjednika Vladimira Putina, Erdogan se pojavio na nedavnoj press konferenciji kako bi ukazao na to da Turska, Iran i Rusija rade na stabilizaciji Sirije, kako Teheran i Moskva pomažu sirijskom lideru Basharu al-Assadu, koji je baš prošle sedmice ponovo upotrijebio hemijsko oružje na vlastitom narodu u Doumi.
Cavusoglu kaže da se Bliski istok mora “zaštititi od prijetnje sektaštva, sfera utjecaja, oživljenih imperijalizama” i drugih destabilizirajućih faktora. Ironično, upravo su to neprekidni upadi Turske u Siriju i Erdoganov pokušaj da se prikaže kao spasilac svih sunnita, koji jača etničke podjele okrećući sunitske Arape protiv Kurda PYD-a.
Dok Turska možda pokušava okončati sirijski građanski rat kako bi riješila dugotrajni sukob na svojoj granici, sasvim je očito ona okrenuta i uskraćivanju operativnog prostora PYD-u, nastojeći se pobrinuti da se kurdski snovi o autonomiji unutar Sirije rasprše. Ali Erdoganova ratobornost ima cijenu. Već postoje dokazi da je Turska iskoristila svoju ”mehku silu” u regiji, jer su diplomatija i kulturna inicijativa zamijenjene vojnom silom i neprijateljstvom prema svojim susjedima.
Ali ako je cilj Turske zaista uništiti ISIL, kako sugerira Cavusoglu, onda ciljanje YPG-a ima upravo suprotan efekt. Dok je YPG fokusiran na sprečavanje turske pobjede, s druge strane propušta sadašnju borbu za iskorjenjivanje preostalih ISIL-ovih militanata iz Sirije.
SAD pak pokušava biti na obje strane u sukobu, iskazujući podršku NATO-ovom savezniku Turskoj, a u isto vrijeme obučava i oprema YPG u Siriji. Ovo nije prošlo neopaženo u Ankari, gdje je Erdogan nedavno kritizirao američkog predsjednika Donalda Trumpa zbog slanja nejasnih poruka o budućoj američkoj ulozi u Siriji nakon njegovih komentara o mogućem povlačenju američkih vojnika iz zemlje u bližoj budućnosti.
Washingtonu bi bilo mudro razmotriti ubrzano povlačenje američkih vojnika iz Sirije, jer bi svaki takav preuranjen potez gotovo sigurno obezbijedio da SAD smanji utjecaj u budućim pregovorima oko završetka rata u Siriji. I to bi vjerovatno garantiralo oživljavanje ISIL-a, uprkos nedavnim tvrdnjama Cavusoglua i Turske da je ISIL “u velikoj mjeri vojno pobijeđen”.
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)
