REPORTAŽA
U
1995. godini kada su Hrvati sproveli operacije Oluja i Bljesak skoro 20%
Hrvatske je bilo zauzeto od vojnih i paravojnih srpskih grupa, iako je Istočna,
podrazumijevamo Zapadna Slavonija imala oslonac u Srbiji, a tzv. Republika
Srpska krajina se oslanjala sama na sebe obzirom na još uvijek bjesneći rat u
Bosni i Hercegovini
Piše
Metodi Metodijev, thebosniatimes.ba
Ovih
dana sam trebao putovati do Hrvatske pa sam poslije Zagreba išao u Omiš, ali ne
autoputem nego običnom državnom cestom. Naprosto htio sam da vidim kako se je
izgradila hrvatska obala, ima li već turista iz inostranstva, i naprosto da
pogledam divno Jadransko more i lijepe stijene Dalmacije.
Nedaleko
od Zagreba po nesnošljivoj vrućini stopirao je jedan sredovječni muškarac. Auta
su prolazila pored njega i niko se nije zaustavljao da ga pokupi. Nisam žurio,
ali mi je bilo i nekako dosadno da putujem sam i zbog toga sam stao i sam ga
pokupio.
„Hvala
vam puno, gospodine!“, rekao mi je čovjek. „Danas obično ljudi ne kupe stopere.
Postali su nekao egoistični ili se možda boje. Eh, kada bih bio lijepa žena
sigurno puno auta bi stalo da me pokupe…“
„Vjerovatno
ste u pravu“, složio sam se. „Kojim dobrom po ovoj vrelini ste na cesti?“
I tada
sam čuo jednu veoma interesantnu priču. Ime mog saputnika neću pominjati da ne
bih izazvao negativne reakcije na njegov račun. Ispalo je da je čovjek Srbin iz
Hrvatske koji se je vratio da traži svoju imovinu koju je izgubio prilikom
operacije „Oluja“ kada je pobjegao pred napadima hrvatske vojske koja je snažno
potiskivala paravojne formacije tzv. Republike Srpska Krajna. „Pobjegli smo, gospodine.
Spašavali smo goli život. Ja nisam bio uključen u bilo kakva ratna zbivanja,
ali su nam rekli da bježimo zato što će nas Hrvati sve pobiti. Uzeli smo ono
šta smo mogli i krenuli. Bilo je mnogo, mnogo teško“, nastavlja moj saputnik.
„Stigli smo nekako do Srbije. Polumrtvi od umora, od straha… Ali ni do dana
današnjeg nisam mogao naći svoj novi dom tamo. Bili smo niko i ništa. Smjestili
su nas u neki izbjeglički centar. Živio sam gotovo kao prosjak na ivici
fizičkog opstanka. Od stresa i od muke su mi oba roditelja preminula, a jednog
dana žena mi nije mogla više izdržati i otišla je uzevši i dijete. Sada valjda
živi sretno sa drugim mužem. Ja sam geometar po zanjimanju, ali sam radio
uglavnom kao teški fizički radnik na građevinama svuda po Srbiji. Nisam našao
sebe i svoje mjesto tamo. U Srbiji me nekako, nisu prihvatili kao svoga. I zato
sam odlučio da se vratim na svoje, pa kako Bog da. Podnio sam zahtjev za povrat
imovine, ali moram i na sud. A pare nemam i zato sam krenuo ovako…“
„I na
kraju krajeva, šta ste dobli nako svega?“, pitam ja. „Niste sretni u Otadžbini,
niti ste bili u Domovini.“
„Ne
znam“, odgovara mi on. „Već nisam siguran ni ko sam, niti odakle sam. Čemu je
bilo sve to? Stradali smo samo mi, obični ljudi, a političari su trpali
dividende na naš račun. Eto to se je desilo…“
„A
zašto si pobjegao ako ništa nisi uradio i nikome nisi učinio zlo?“, nastavljam
ja.
„Šta
znam“, odgovara. „Mnogo su nas prepali – ubiće vas Hrvati. Bježite, spašavajte
se, sačuvajte žive glave. Tako su nam rekli. I mi smo pobjegli. To je to. Od
moje kuće skoro ništa nije ostalo samo poljoprivredno zemljište i okućnica, ali
čujem da Hrvati renoviraju kuće povratnika pa se nadam da ću i ja imati takvu
sreću. Eto, to je to.“
Ostavio
sam ga u blizini Knina. Daj Bože da ima sreće i sve uspješno završi. To sam mu
i poželio.
Nastavio
sam svoje putovanje. Priča nepoznatog stopera me je nekako i uznemirila, ali i
navela na zaključke. Jesu li bili Hrvati u pravu kada su sproveli u djelo operaciju
Oluja? Jesu li trebali Srbi da bježe i da li je njihov život bio zaista ugrožen
u ta doba? Jesu li sada u pravu da traže svoje naslijeđe ostalo u Hrvatskoj? Treba
li država Hrvatska da renovira uništene kuće srpskih izbjeglica? I još puno
toga…
A odgovori
koje sam sebi dao su bili koliko različiti, toliko možda ne sasvim čovjekoljubivi
i humani. Kada je počeo raspad Bivše Jugoslavije najprije se je zakuhalo u
Sloveniji, ali taj mini rat srećom nije dugo potrajao pa se tadašnja JNA brzo
povukla i prolijevanja krvi skoro da nije bilo. E, tada je došla na red
Hrvatska. Rat je bio relativno kratak, ali veoma intenzivan i krvav. Bilo je
hiljadama ubijenih, ozlijeđenih, invalida i nestalih i koji do današnjeg dana
nisu pronađeni, sa obje strane. Za ovo u ličnom smislu nema zaborava, a teško
može biti i oproštaja. Činjenica je da se krv krvlju pere – žestoko je, ali
nažalost tačno… U 1995. godini kada su Hrvati sproveli operacije Oluja i Bljesak
skoro 20% Hrvatske je bilo zauzeto od vojnih i paravojnih srpskih grupa, iako je
Istočna, podrazumijevamo Zapadna Slavonija imala oslonac u Srbiji, a tzv. Republika
Srpska krajina se oslanjala sama na sebe obzirom na još uvijek bjesneći rat u
Bosni i Hercegovini. Jesu li morali Hrvati vratiti cjelovitost svoje države?
Nesporno je da su morali. To su i učinili. Možda ne na najbolji način, ali nema
humanosti ni u jednom ratu.
Jesu li Hrvati riješili svoj teritorijalni problem
tada? Nije sporno da su ga riješili. Vjerovatno nije trebalo da se usmjere
protiv miroljubivog srpskog stanovništva, ali u svakom slučaju su trebali da se
obračunaju sa onima koji su htjeli stvarati državu u državi. Riješili su i
drugi svoj veliki problem – onaj sa srpskom manjinom koja im je oduvijek bila
trn u peti i sada sigurno u Hrvatskoj živi manje od 150 000 Srba koji su
politički i etnički beznačajan faktor za zemlju. I kada je Oluja krenula svi su
Srbi pobjegli. Bog zna šta je njima propaganda Miloševića utuvila u glave, a sa
druge strane nisu ni mogli očekivati nekog velikog milosrđa od strane
pobjednika. Opet, privatna svojina je sveta i nedodirljiva i izbjeglice moraju
povratiti nazad svoje, a hrvatska država da popravi ono što je uništeno
prilikom sukoba na njenoj teritoriji. I nije sporno – Zagreb to sprovodi u
djelo, ali pod uslovom da povratnici žive u svojim novim domovima. U praksi se
dešava često slijedeće – popravi se kuća, dotjera se, a nedugo poslije toga
ispred nje se pojavi tabla „Na prodaju“. Ima puno takvih kuća na prodaju u
Istočnoj/Zapadnoj Slavoniji, u Pakracu, u Krajini… Razlog je što se srpske
izbjeglice ne osjećaju sigurno u Hrvatskoj, a još manje mogu da nađu posla. U
Srbiji isto nisu dobrodošli, a sa sitnim parama koje mogu zaraditi od prodaje
se nadaju da će se ipak nekako snaći, najvjerovatnije ponovo u Srbiji, ali pod
novim uslovima… Takva je otprilike izbjeglička sudbina – svugdje si tuđinac.
E, zato su Milošević i kompanija, i ostali Srbi Srbima krivi. Zahvaljujući
ratovima u bivšoj Jugoslaviji sada se Srbi jedino mogu lagodno osjećati u
Sloveniji, Crnoj Gori, Makedonji i Republici Srpskoj. Na ostalim mjestima sve
je pod znakom pitanja. Zaista je prošlo puno vremena, ali čini se da rane još
uvjek nisu zarasle, a i ljudi pamte i prenose s generacije na generaciju… Od
megalomanske ideje o Velikoj Srbiji ostala je samo gorka i bolna uspomena.
Ne
znam da li je moj saputnik bio svjestan svega toga, da li i on želi obnoviti i
prodati svoje imanje i vratiti se nazad ponovo u tuđinu u potrazi za boljim,
dostojanstvenijim životom. A možda i ostane na svome i nastavi život kakav su
živjeli i njegovi pretci. Zna li to čovjek uopšte?
(Dopisnik iz Sofije, The Bosnia Times)