I. “Velika tragedija bosanskih Hrvata leži u njihovoj ukorijenenjosti u tlu. To su ljudi koji su izdržali nepodnošljiv teror povijesti samo da bi ostali na svojoj zemlji, u svome mjestu, uz svoju crkvu, u svome zavičaju. (…) Od navale barbara sa svih strana srednjobosanski Hrvat se nije imao čime braniti osim svojom vjerom, tvrdoglavošću i različitošću te ufanjem da svaka nesreća bude i prođe , a on ostaje u svojoj Bosni, sa svojim imenom. On se Kraljeve Sutjeske ne može odreći, niti može prihvatiti onog koji je se odriče, jer je on po njoj čovjek, katolik, Hrvat i Bosanac. U jednoj pjesmi on pjeva: “Svaka tuđa zemlja tuga je golema.” A tuđa je svaka zemlja koja se ne vidi s kućnog praga. Domovina za njega postoji samo ako postoji zavičaj. “, Miljenko Jergović, “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”, 1994.
II.
“Ljepote bosanskih planina, sela u visinama, iznad rudnika ugljena i dolina zlatonosnih rijeka nisu blijedile u njihovim očima i rađale su onu tihu čežnju koju će finiji ljudi skloni definiranju svakoga stanja, nazvati melankoličnom nostalgijom. Bosanci se teško opraštaju od iluzije koju nosi zavičaj. Oni su domoljubi čak i onda kada su negdje daleko i kada je mjesto njihove identifikacije sasvim neizvjesno u vremenu i prostoru. Magičnost bosanskih crkava i samostana nije samo u njihovoj starini, niti u vjerskoj poruci, nego je i u činjenici da su ta mjesta za ljude koji su odrastali u njihovoj sjeni toposi opsesivne identifikacije.” Miljenko Jergović o bosanskim Hrvatima.
III.
“Zemljo jedre štokavštine, tvrde poput grudi bosanskih gorštaka; zemljo slatke ikavštine, meke poput naših srdaca, rođenih u suzama; zemljo aga i begova, raje i fratara, domovino paćenika i katolika; zemljo plemenite sirotinje…Dala si nam Bosno, nama Hrvatima naše drage fratre, stare ujake, najljepši amanet turskih vremena.” Anto Neimarević, Naša Bosna
GUSTAV KRKLEC – BOSNA
BOSNA
Iskočio je vlak iz šinâ
i juri kroz modre šljivike.
O, kako je tijesna Domovina
kroz zamagljene vidike.Jesenja zemlja i niske, mutne magle
od kojih oči bole.
I grane su se do zemlje sagle
slabe, gole.I tako kroz polja, kroz brda i trave rosne
kao kroz katakombe.
Tko bi rekao da smo u srcu Bosne,
u raju bombe?Pogoditi nije teško što se gađa
i ako je često jako svojeglav metak.
Ovo nije zemlja, ovo je zalutala lađa
koju na grebenu tvrdom čeka svršetak.Plovimo! Kako se lako na talasu može
ljuljati, kako slatko! kao u snovima sjetnim.
Kapetan spava na mekoj svili lože
pod grimizom cvjetnim.A ja se grčim od tužnog smijeha,
od teškog grijeha
zbog ove tuge
što pada kao magla na putove duge.Iskočio je vlak iz šinâ i pjeva
od Broda do Sarajeva,
i pjeva pjesme
kojima smisao nitko saznati ne smije.Ovamo vina, gitara i javnih žena,
dok točak vremena naša srca mrvi.
Treba probuditi usred vena
pjesmu vihora i krvi.Treba probuditi onoga, koji spava
ispod šljivikâ i trava.
– Gle, netko pijan tetura!
– Čija je danas slava?
– Koja je ura?
Blagdan je. Bosna spava.I dođe mi da se popnem u oblast lêta,
u carstvo, pticâ,
nad vrtlog žica
što nose vijesti kobne širom cijeloga svijeta.S najvišeg minareta
tako mi dođe da kličem:
Bosno naša,
zašto su leđa tvoja ko leđa robijaša
išarana bičem?(1932)
BOSNA, Olja Runjić
ima u meni neke bosne
ni ponosne ni prkosne
lavež drčnih avlijanera
žmirkanje tv-a u navučenim storama
napuštena sjena konaka
večernja magla
ljepljivih pazuha
u tijesnim mimoilaženjima
veseo povjetarac,
ali ono zelje kraj planinskog puta
ima u meni neke bosne
što masne naslage ravnodušja
struže i struže kad zaspu slavuji
huči i breči kvasa u nedoba
žudnja i nemir u tuđim svatovima
sevdiše po bečkim parkovima
egzodus priglavaka i bamije
i sefardska harmonika
ali ono more borovnica s romanijskih snježnih obala
ima u meni neke bosne
ne da se ostavit
u kufer strpati
mater joj jebem!
u kostima pod noktima
ko dječjom pljuvačkom
posred čela
a sva od ljudi sva od čežnje memljiva
zagrabi zatomi zagrebi
zagrebu ni nalik
nakon stoljetne pustinje raspomamljena kiša
ni milošću “sedam braće” s bistrika ni svetom anti zavjet
u meni ima i nema doma
ali onaj smijeh moje kćeri
dok trči za čaršijskim golubovima
to ti je bona onaBoris Maruna, Bosna
ONA je tu i postojana
Misliš: šutkom pade
a ona te dočeka iza ugla
Kao pastrva u Vrbasu
kao Vrbas u tjesnacu
kao tjesnac u planini
Bosna uvijek po bosansku
I danas nam treba njenog bogumilstvanjenog Kur'ana
i njenog Očenaša
bana Tvrtka
i kakvog buljubaše
vazda spremnog
da zametne kavgu
Čovjek gleda preko mora i gleda niz vjetar:
čovjek je ostavi i potom
cijelog života sluša
Bosna da doziva
Ne možeš joj okrenuti leđa.
BERISLAV JURIČ
Umoriš me nekad
Napaćena zemljo
zamrzim te
zamrzim jutro u kojem moram
pomisliti na tisuće gladi koje iznova pužu
i ne daju mojoj gladi titulu najgladnije
Umoriš me nekad
Napaćena zemljo
koju nitko neće
a svi hoće
Umori me dan u kojem
stotine suza postanu nejake i mlake
pred glasovima koji se ne slušaju
koji se gledaju i ne razumiju
Umori me dan u kojem ne razumijem
ni njih ni sebe
ni tebe napaćena zemljo
ne razumijem
zašto postojiš
Umoriš me nekad
Napaćena zemljo
slušam kakva si bila
slušam kakva bi mogla biti
a kakva nikad biti nećeš
I plašiš me Napaćena zemljo
tjeraš me
a ja ne bih nikud
ispod ovog neba
pod kojim sam naučio
padati i ustajati se
plakati, smijati se, ljubiti
i s najvećom boli grliti smrt
Plašiš me i tjeraš Napaćena zemljo
i s mojih leđa brišeš misao
Vratiti seZDRAVKO MALIĆ (1995)
Sanjam da Bosnom tumaram uzduž i poprijeko, sa štapom u ruci, pješice. I da se s tog elizejskog lutanja ne vraćam. Ubošnjen zanavijek. Usjenjen. U san zanesen. Snajka me, sanjam, boščalukom darivala. Ćaća, reče, evo ovo, neka ti se u putu nađe.
Za sve što jesam. Za moj čardak ni na nebu ni na zemlji. Za moju ubitačnu tugu, kojoj lijeka niđe nejma. Za moj jad. A u boščaluku jedna presvlaka, jedna majčinom rukom tutnuta jabuka (otkud ti, mati?) i sva mi Bosna
Sa svim putovima i puteljcima, sa svim vodama i livadama, sa svim brdima i brdeljcima, sa svim proplancima i klancima, sa svim pjesmama, razgovorima i šutnjama, s djecom, s omladinom, s ostarinom, sa svim radostima i tugama, nadama i nadanjima, sa svim narodima i vjerama, sa svim gradovima, kasabama, selima i zaseocima, sa svim mahalama, sa svakom čaršijom, i s Baščaršijom, sa svakom ulicom, sokakom i ćorsokakom, sa svim džamijama i crkvama, sa svakom kućom (i s onom u brdu iznad Nemile, pred kojom svu noć tamu razgoneći svjetiljka gori), sa svakim dvorištem i avlijom, sa svakom okućnicom, sa svim pašnjacima (na Vranici, na Vlašiću, na Zvijezdi, na Borji, na Romaniji i Glasincu, na Čemernom, na Grmeču, na Kozari, na Motajici, na Majevici), sa svakom kravom, ovcom, konjem, psom, vukom, sa svakim međedom, sa svakim zecom, jazavcem i ježom, sa svakom lasicom i lisicom, sa svakim mravinjakom i osinjakom, sa svakom kokoši, pijetlom, sa svakom patkom i guskom, i kozom, sa svakim mišem (brašnarom, poljarom i slaninarom), sa svim mačkama, kućnima i okokućnima, sa svakom vranom, čavkom i svrakom, sa sjenicom i žunom, sa svakim čvorkom, kosom i vrapčićem, s jastrebom i lastavicom, s golubom i s grlicom, s visokom ševom, sa svakom biljkom, sa svakim jaglacem, sa svakom čuvarkućom, sa svakom granom jorgovana, sa svakim grmom ruža, sa svakom lijepom katom, sa svakom lijehom, sa svakim u bašči božurom i sa svakom baščom (od Kostajnice do Fojnice i od Zenice do Srebrenice), sa svakom vlati trave, sa svakim žitnim klasom, sa svakim kukuruznim klipom, sa svakim drvetom, sa svim oranicama i sa svim voćnjacima, sa šljivicima, sa svakim kamenom, sa svakim grumenom zemlje, sa svakim vremenom i nevremenom, sa svakim oblakom i svakom vedrinom, sa svakim lahorom i svakom vjetruštinom, sa svakim potočnim žuborom, sa svakim glasanjem česme, sa svakim zujem pčele, sa svakom gorskom jekom, sa suncem na danjem nebu, s mjesecom na nebu noćnom, s vlakom što tutnji kanjonom Bosne, tamo kod Vranduka, s Vrhbosnom i s Donjim krajem, sa svakim putnikom, sa svakim domaćinom, sa svakom majkom i stramajkom, sa svakim đedom, sa svakom sejom i bratom, sa svom čeljadi i unučadi, sa svima živima i sa svima mrtvima, sa svakim grobom i sa svakom kolijevkom.
Takvim me snajka boščalukom darivala. Pa ti vidi, kaže, što ćeš i kamo ćeš. Tako eto sanjam da Bosnom tumaram. Mir sebi da nađem. Smirenje. Mjesto počinka. Dom vječni.
FRA LJUBO HRGIĆ
Sišao sam do Lašve i lutao uz obalu kraj vode.
Voda je nadošla.
Htio sam prijeći Lašvu da pođem preko polja.
Brvna su usred rijeke odvaljana.
Onda sam otišao mlinu sa šest vitlova.
Mutna voda udara u kašike i kola se vrte svom brzinom.
Da, da, lutam, ljubim sve što se miče, što šapće, žagori i niče.
Gledam nikao je i kukurijek.
U jednoj zapuštenoj bašči javlja se i tulipan.
Drumom prolaze stada ovaca i janjad sitna i kovrčava,
prvi put koračaju po oštrom kamenju.
Zaputili se u Posavinu na ispaše, dok snjegovi na planini ne utanje.
Dane i noći hodao bih pokraj rijeka i gubio se u šumama,
tražio bih nešto po grobljima starim, tražio bih staru dušu Bosne, drevnu Tišinu.
Možda je sav mistični čar moje zemlje u njezinoj vječnoj tišini.BORIS MARUNA
ONA je tu i postojana
Misliš: šutkom pade
a ona te dočeka iza ugla
Kao pastrva u Vrbasu
kao Vrbas u tjesnacu
kao tjesnac u planini
Bosna uvijek po bosansku
I danas nam treba njenog bogumilstva
njenog Kur'ana
i njenog Očenaša
bana Tvrtka
i kakvog buljubaše
vazda spremnog
da zametne kavgu
Čovjek gleda preko mora
i gleda niz vjetar:
čovjek je ostavi i potom
cijelog života sluša
Bosna da doziva
Ne možeš joj okrenuti leđa.
(TBT, Priredio Ajdin Latić)