KOLUMNA
Potpuno svjestan rizika po sopstveni život iznosim ova
saznanja, ne da bih kompromitirao Izetbegoviće, već da bih otvorio raspravu o
tome
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Taman kad sam odlučio napisati kolumnu u kojoj plediram da
se političari ne svete i da prestanu frustrirati naciju verbalnim prepucavanjem
i medijskim ratovima, te da personalne razmirice rješavaju legalnim sudskim
instancama, bez montiranih procesa koji su ostavili negativno nasljeđe bošnjačkim
generacijama, sustigla me je opomena koliko sam naivan i da sam zaboravio na
životno pravilo koje sam sebi davno utuvio u glavu da ne mogu opstati kao
„leptir među zelenim gmazovima i akrepima“. Moju tvrdnju da zamjeram Aliji
Izetbegoviću što nije dozvolio obnovu montiranog procesa 1983. i što je
„paktirao“ sa Udbom na način da nije dozvolio lustraciju i odstranio iz vlasti
pripadnike komunističkih tajnih službi, prorežimski mediji „Stav“ i „Saff“ okarakterizirali
su da sam Aliju nazvao udbašem.
Pokušaj vrbovke Alije
Potom su po oprobanom receptu i instrukcijama baršunastog
diktatora Bakira Izetbegovića „zastraši pa vladaj“, napucikali botove,
derviščiće, selefistčiće i ostale boš-n(j)ačke piščiće, koji su mi u svojim
komentarima na Facebooku zaprijetili smrću:“ Sevap ga je ubiti, Ragip
Šabanović“, „Njega treba toljagom, šteta je potrošiti metak“ itd.
Dok se u Hrvatskoj donose zakoni o slobodi pristupu tajnim
arhivima SDB-a, otvaraju dosjei, objavljuju tajni dokumenti o suradnicima Udbe,
polemizira i iznose svjedočanstva u polemičkim emisijama i to na državnoj
televiziji, te izravno zamjera i optužuje Franjo Tuđman zbog angažiranja bivših
visokih službenika Udbe poput Josipa Perkovića, sa ocjenom da se sam Tuđman
bojao da će ga likvidirati, kod Bošnjaka su takve teme blasfemija ravna religijskoj
po kojoj se ne smiju kritizirati sveti
ljudi. Doduše, harizme Tuđmana i Alije Izetbegovića su satkane na potpuno
različitim osnovama. Izetbegovićeva harizma je više vjerska nego državnička i
stoga je razumljivo da je njegov narod izlio toliku ljubav i emociju na njega.
Ali to već prelazi granice ukusa, pa čak ni sa islamskog aspekta nije dopustivo
graditi takav oblik kulta ličnosti.
To ne dopušta ni povijest kao ni njegovo političko nasljeđe
zbog kojeg je taj njegov narod još uvijek u egzistencijalnoj agoniji.
Stoga sam ovaj put, umjesto polemike i pokušaja da Alijinim
„vjerskim budalama“, tako ih je on nazvao kako bi ih kao neuračunljive osobe
amnestirao od opakih kriminalnih zlodjela, čitav život „otvaram oči“ i „učim
pameti“, odlučio objaviti nešto od onoga što znam o „šurovanju“ Izetbegovića sa
Udbom i KOS-om, iako sam vjerovao da neću biti primoran to bar ja objavljivati.
Pokušaj vrbovke Alije Izetbegovića bio je i prije samog
hapšenja. On je to kategorički odbio. Nakon toga, tokom izdržavanja kazne
operativci iz Saveznog SDB-a nastavili su sa pritiscima/prijetnjama da bi ga
privolili na suradnju. Pošto nije bio popustio ponudili su mu „povlašten
status“ u zatvoru ako pristane bar na „ograničenu“ suradnju. Ali, i to je
odbio.
Tokom istrage/ pripreme javnog suđenja 1983. prema njemu su
se posebno isljednici ponašali vrlo blago da bi ga na taj način pridobili da na
samom suđenju bude pokajnik. Za razliku od njega, drugi suoptuženici i svjedoci
prolazili su kroz paklene muke i torture. Neki svjedoci su izvršili
samoubistva, a neki su završavali na psihijatrijama. Bez obzira na blag odnos
isljednika prema njemu, opet je Alija razmišljao o samoubistvu u zatvorskoj ćeliji.
Htio se otrovati tabletama jer nije mogao podnijeti činjenicu da će provest
starost u zatvoru, pa čak tu i umrijeti!
Kad se uvjerio da Udba ima potpun uvid u rad Organizacije,
to su bili mahom preživjeli Mladi muslimani, u BiH i inostranstvu, koji su bili
osuđivani pedesetih godina prošlog stoljeća na dugogodišnje zatvorske kazne,
popustio je i obećao da će biti„korektan“ u ponašanju na javnom suđenju, i iskren u
svojoj odbrani pred Sudijskim vijećem.
Oči u oči sa KOS-om
Tokom izdržavanja kazne u KPD Foča, gdje je bio smješten sa
ubicama, s njim je nastavio „raditi“ Munir Alibabić Munja sa zadatkom da ga
„slomi“ da pod „određenim uvjetima“ pristane na suradnju. Supervizor cijele akcije
bio je Rešid Musić, pomoćnik Duška Zgonjanina, šefa SDB-a za BiH.
Negdje 1984, kako mi je priznao moj izvor iz SDB-a, Alija je
„leg'o na rudu“. Obećali su mu olakšice u KPD-u, ranije puštanje iz zatvora, stan,
zaposlenje i vraćanje građanskih prava, a to je značilo vraćanje putnih isprava
i pasoša. Ovo su znala samo trojica funkcionera SDB-a: Zgonjanin, Musić i
Alibabić.
Naravno o svemu je morao biti obaviještan i Beograd.
Vjerovatno je zato bez znanja SDB-a Aleksandar Vasiljević, tadašnji šef KOS-a,
doputovao u Foču i tajno, mislim da je to bilo 1987. godine, posjetio Aliju.
Predstavio mu se kao službenik SDB-a iz Beograda. Razgovaralo se o uvjetima
zatvorenika, odnosu policajaca prema njima itd. Uslijedila su tri takva
razgovora „u četiri oka“.
Vjerujem, a to mi je potvrđeno u samom Beogradu, da postoje
snimci tih razgovora pohranjeni u arhivima Saveznog SDB-a, kojeg danas kontrolira
BIA. Čak mi je preko posrednika nuđena prodaja istih po basnoslovnoj cijeni.
Navodno je Vasiljević dogovorio sa direktorom KPD Foča da
„zatvorenika“ uvuče u „zamku“. S obzirom da je „zatvorenik“ radio u
administraciji „KPD ekonomije“ koja je sedmično isporučivala i 3000 kokošjih
jaja nekim hotelima na Jadranu, nastala je neka kjigovodstvena malverzacija po
kojoj je netačno prikazana isporuka od 5000 jaja. Nije jasno ko je napravio
malverzaciju, ali sumnje i optužbe su pale na zatvorenika.
Ulovljen u stupicu, nije imao izlaza pa se pokajao pred
Vasiljevićem, a ovaj mu je ipak zaprijetio da neće izići iz zatvora do kraja
života. Nakon te posjete dogovor je „pao“ – surađivat će sa KOS-om i to samo po
nalogu Vasiljevića. Služba (SDB) ga više nije kontaktirala. Poslije toga je
Vasiljević još dolazio u Foču i navodno izvodio zatvorenika „na
janjetinu“. Tako se tvrdi da je to „poslovno“
sastajanje preraslo u prijateljstvo. Neki svjedoci su to uočili kada je vojna
delegacija JNA pregovarala u zgradi Predsjedništva BiH o povlačenju vojske iz
kasarni kad se predsjednik Izetbegović vrlo prijateljski obraćao Vasiljeviću riječima:“Aco,
šta ti misliš o ovome“.
„Slobodna Bosna” je
1996. godine u tri nastavka ekskluzivno objavila neke od najzanimljivijih
dijelova knjige Munira Alibabića Munje, nekadašnjeg načelnika Centra službi
bezbjednosti (CSB) Sarajevo, te direktora bivših tajnih službi Agencije za
istraživanje i zaštitu (AID) i Federalne obavještajne službe (FOSS), pod
naslovom „Bosna u kandžama KOS-a“. Prvi dio feljtona objavljen je pod naslovom:
„Šta sam rekao generalu Vasiljeviću i kako je spašen Izetbegović”.
Mislim da se Alibabić sustezao ovako otvoreno govoriti o
suradnji predsjednika Izetbegovića i Vasiljevića, ali da mu je primarni cilj
bio ukazati na taj problem.
Udba prati Seku
Tako je Alibabić dao samo natuknicu da je Alija preko njega poslao
pismo Bakiru (vidjeti stranu 135) u kojem mu sugerira da „posluša drugove“.
Vjerovatno Alibabić posjeduje kopiju tog pisma.
Jedan penzionirani radnik DB-a mi je ispričao da se bavio
izradom profila delikvenata, disidenta i drugih Službi zanimljivih osoba, bar
sma ga tako razumio, te da je radio na profilu Sebije Građević, tadašnje
studentice medicine. Tad je uočio da se radi o izrazito ambicioznoj osobi. Ali,
njemu je zanimljivije bilo da je Služba nadzirala vezu Sebije i Bakira. Tako je
ustvrdio da je bilo došlo do nekih vrlo dramatičnih turbulencija u njihovoj
vezi, a on se nije mogao sjetiti kakvih, te da je stoga Služba bila vrlo
uznemirena. „Očito im je bilo stalo da ta veza uspije“, zaključio je.
Otac Sebijin, zvao se Islam, iz sela Golubovci kod
Podgorice, jeste bio uposlenik JNA, ali kao indedant, valjda krojač. Stoga ga nije
smatrao razlogom interesa Službe za vezu njegove kćerke.
To je bilo vrijeme kad je u Bakirovom životu bilo puno
alkohola, što sam priznaje da se alkoholizirao do 1987. godine.
Jedan od vrlo prisnih Bakirovih prijatelja iz tog vremena,
čija se djevojka tada družila sa Sebijom, priznao mi je da je on osobno
isposlovao kod Duška Zgonjanina da primi Bakira u njegovu vikendicu.
Malo šta me rasrdilo u životu kao to saznanje. Jer, dok sam
ja sa grupom žena kao familijama osuđenika tzv. muslimanskih intelektualca,
sivarao od nemila do nedraga, od Beograda do Zagreba i Ljubljane, angažirao
advokate, učestvovao na tribinama, kontaktirao strane novinare i aktiviste za ljudska
prava, sastajao se sa disidentima i štrajkovao građu pred Saveznim SUP-om
protestirajući što me neće primiti na razgovor šef SDB-a Stane Dolanc, pa zbog
svega toga bivao hapšen i maltretiran od strane Udbe, Bakir je pio kahvu sa
Zgonjaninom.
Stoga sam pokušao doći do dosjea operacije kodnog imena
„Behar“ po kojoj je montiran proces 82. i saznati eventualne zakulisne radnje
nekih od osuđenika. Ni papirića našao nisam! Sve je uklonjeno. Kad i kako?
Mislim da se to desilo kad je Mušan Topalović Caco bio uhapsio Amira Salihagića,
šefa istrage u tom procesu. Salihagić je oslobođen na osobnu intervenciju Alije
Izetbegovića. Neki „papiri“ koji su bili dostupni AL Jazeeri radi snimanja
serijala o tom procesu pozajmljeni su od samog Salihagića. Ali, u njima nema
ništa osim pukih formalija i generalija osuđenika.
P.S.
Potpuno savjestan rizika po sopstveni život iznosim ova
saznanja, ne da bih kompromitirao Izetbegoviće, već da bih otvorio raspravu o
tome. Čak osobno imam razumijevanja za Aliju da je proživio golgotu i spašavao
živu glavu.
Ali, veći strah me obuzima kad slušam Aleksandra Vučića kako
onako benevalentno tvrdi da će dobiti svaku partiju sa Bakirom, šahovsku ili
političku! Šta ako Vučić ne blefira i ima ovog „keca u rukavu“?!
(TBT)
