TEROR
Teroristi su je dva puta oteli, a misija koju su joj
namijenili bila je – bombaš samoubica
FOTO: (DPA)
Falmatu su poslali na kompletni tretman za uljepšavanje.
Češljaju joj kosu i trude se ukrotiti njezine neposlušne kovrče. U zdjelici se
priprema gusta pasta od kane kojom će iscrtati prekrasne uzorke na njezinim
rukama, nogama i vratu.
Za kojih sat vremena Falmata će izgledati prekrasno.
„Dopuštaju nam da same izaberemo frizuru i da iscrtamo henu
kakvu god želimo, a za ovu priliku dopuštaju nam čak ponekad i da iscrtamo
vrat, objašnjava mlada djevojka, svjesna da će danas izgledati doista
prekrasno. Ali ne bez razloga.
Čim bude gotova s tretmanom, pripadnici Boko Harama o njezin
će struk pričvrstiti nekoliko kilograma eksploziva.
Ona je jedna od stotina mladih djevojaka koje su oteli
militanti u Nigeriji i zatim ih natjerali da sudjeluju u smrtonosnim misijama.
Falmata je samo jedna od njih. Dvojica naoružanih muškaraca
na motorima oteli su ju kad je imala samo 13 godina, na putu prema kući svoje rodbine
na granici s Kamerunom.
„ Vozili smo se satima. Sjedila sam između njih dvojice.
Vozač je skrenuo s glavne ceste i nastavio voziti duboko u šumu, sve dok nismo
stigli do kampa. Nisam imala pojma gdje sam.
Ovdje je sve bilo puno šatora i kućica prekrivenih slamnatim
krovovima. Uskoro će saznati da je stigla u kamp Boko Harama, militantne grupe
kojoj je cilj stvoriti islamsku državu u sjevernoj Nigeriji i ne bira sredstva
da bi to postigla.
Otete djevojke imaju samo dva izbora – ili da se udaju za
borca ili da odu u misiju. Budući da se odbila udati, preostalo joj je da
pogine zbog viših ciljeva.
-„Rekla sam im da sam previše mlada za udaju, ali nije imala
pojma što to znači ‘misija’.
Život u kampu je bio užasan, stalno su ih plašili da će doći
vladine snage i sve ih pobiti. Dnevni život odvijao se monotono – ustani, čisti,
moli se, čisti, moli se….
Ta monotonija razbijena je jednog dana kad joj je prišao
jedan od terorista i rekao da se pripremi.
Detonator u ruci
Odveli su ju u „salon za uljepšavanje“ otetih djevojaka gdje
su ostvarili san svake tinejdžerice – sredili joj kosu, nokte, našminkali ju,
tako da je čak pomislila da ju spremaju za svadbu.
Rekli su joj ipak da svadbe neće biti, ali da će ipak
završiti na divnom mjestu – u raju. Prije toga morat će samo dignuti u zrak
gomilu ‘nevjernika’.
„Silno sam plakala dok su mi za zglob ruke pričvršćivali
detonator. Govorili su mi da moram biti hrabra i strpljiva, da moram prihvatiti
stvari jer je sve to samo život, a da me prava sreća čeka na drugom svijetu,
prisjetila se Falmata, kojoj su rekli da se mora ubaciti tamo gdje ima najviše
ljudi, a da će me netko od njihovih promatrati iz prikrajka, prisjeća se
Falmata.
„U ruci sam držala mali detonator i dok sam hodala prema
gomili ljudi u obližnjem gradiću kamo su me doveli, razmišljala sam što da
radim? Odabrala sam pobjeći i zamolila dvojicu muškaraca na ulici da mi pomognu
skinuti eksploziv“, kaže Falmata.
Nije imala pojma da su i oni bili pripadnici drugog ogranka
Boko Harama, pa je tako oteta i po drugi put. I ovdje je dnevni raspored bio
isti – ustajanje, obrok, molitva, satima čitanje Kurana, spavanje.
Kako tvrde aktivisti iz Neem Fondacije, iskustvo govori da
žene i djeca koji budu spašeni iz ruku militanata uglavnom prihvaćaju njihova
uvjerenja dokle god su pod njihovom kontrolom.
„ Mnogi od zatvorenika nemaju nikakvo ili imaju vrlo loše
obrazovanje – ni svjetovno ni vjersko, pa ih militanti lako mogu obratiti i
indoktrinirati. Mnogi od zatočenika zapravo su se prvi put susreli su Kuranom
upravo u kampovima Boko Harama.
Slično je bilo i s Falmatom. I opet pred njom bila ista
dilema – udati se ili otići u misiju. Prošla je još jedan tretman uljepšavanja
i eksploziv je po drugi put bio oko njezinog struka.
„Ovaj sam put bila pametnija. Kad su me iskrcali ispred
mjesta u kojem sam trebala odletjeti u zrak, umjesto prema gradu, odjurila sam
ravno u šumu. Trčala sam šumom satima i naletjela najprije na neke seljake koji
mi nisu željeli skinuti eksploziv. Onda sam naišla na lovce.
Oni su mi pomogli skinuti eksploziv, pa sam dio puta krenula
s njima, sve dok i oni nisu naletjeli na borce Boko Harama. U metežu pucnjave
uspjela sam pobjeći opet u šumu gdje sam provela nekoliko tjedana. Spavala sam
na drveću, pila ustajalu vodu i lutala. Na kraju sam naišla na jednu obitelj
koja mi je dopustila da se kod njih odmorim, i koji su mi pokazali put prema
mom selu“.
Kad se vratila, Falmata se dugo skrivala jer se bojala da ju
ne otkriju vlasti i ne zatvore kao pripadnicu Boko Harama.
Danas je Falmata zajedno s majkom u kampu za raseljene.
Životni uvjeti su teški, ali i to je bolje jer tamo barem nitko ne zna za
njezinu prošlost.
Druga mogućnost bila je da ju pošalju u tzv.
‘deradikalizacijski centar’, kamo državne vlasti smješta sve one koji su bili
zarobljenici u kampu Boko Harama.Centri su zapravo vojni kampovi i nitko točno
ne zna kakvim se metodama služe pri ‘deradikalizaciji’.
Iako su u siječnju ove godine izdali priopćenje da su
pustili na slobodu prvu grupu ‘deradikaliziranih’ ljudi, nitko točno ne zna što
se zapravo s njima dogodilo. Prema onima koji pobjegnu iz Boko Harama, njihova
sredina nema nimalo empatije, dapače zovu ih ‘annoba’ – što bi značilo
‘zarazni’. U njima gledaju i dalje militante koji ih žele ubiti. Naročito je
teško djevojčicama ili ženama jer cijeli život moraju živjeti sa stigmom i
ostaju žrtve do smrti, piše BBC.
(TBT)