GLOBAL
Talal Derki je snimajući film proveo je nešto više od 300
dana na području koje kontrolira Al Nusra. Derki je bio inače i u situaciji da
snimi vojnike Asadove vojske koje je zatočila Al Nusra. Kaže da ništa nije
mogao učiniti da im pomogne
FOTO: Youtube Screenshoot
Sirijski dokumentarista Talal Derki, školovan u Grčkoj,
godinama već u Berlinu, proveo je više od dve godine snimajući džihadiste u
selu na sjeveru Sirije. Okosnicu filma “O očevima i sinovima“ čine otac Abu
Osama (45) i dvojica njegovih sinova, 13-godišnji Osama, nazvan po Osami bin
Ladenu, i nešto mlađi Ajman, dječaci koje otac želi što prije poslati u kamp za
obuku džihadista.
Abu Osama ima osmoro dece, dvije žene, borac je Al-Nusre i
pirotehničar.
Film priča o djetinjstvu dječaka od kojih mnogi, ne stigavši
ni do puberteta, završe u džihadističkom vojnom kampu. Mnoga djeca školu ne
pohađaju, o svijetu izvan vlastitog sela ne znaju baš ništa, igraju se, između
ostalog, izrađujući bombe…
Talal Derki za “Jutarnji list“ govorio o je o filmu i
nagradi koju je dobio za njega.
Snimajući film proveo je nešto više od 300 dana na području
koje kontrolira Al Nusra, povremeno odlazeći u Njemačku i vraćajući se.
“Rekao sam im da podupirem njihovu borbu, da sam simpatizer,
da želim učiti o njihovim uvjerenjima i da sam iskusni snimatelj. Znao sam da
ti ljudi nikada ne bi prihvatili da ih snima osoba koja ne razmišlja potpuno
kao oni. Ne slažeš li se i jedan procenat politički, automatski si označen kao
neprijatelj. Nije moguće sa njima voditi iskren dijalog. To je preopasno. Dan
za danom gradio sam povjerenje među njima“, priča Derki.
Kako kaže, u priču je krenuo kada je uvidio da su džihadisti
uzeli maha, da su postali sve glasniji.
“Džihadisti manipuliraju nesrećom i tragedijom ljudi
iznurenih ratom, očaj tih ljudi koriste kao strategiju na kojoj lako promoviraju
svoje ideje. U početku nisam mogao razumjeti kako to da ljudi koje sam dobro
poznavao, koji su do prije godinu dana bili voljni da se bore za slobodu i
demokratiju, odjednom počinju strastveno pričati o džihadu, religiji, o toj
politiziranoj verziji vjere. Svjedočio sam i tome da je sve više djece regrutirano
među džihadiste. Tako sam 2014. krenuo da istražujem priču o korijenima porasta
džihadizma u nekad većinski sekularnoj Siriji. Upoznao sam Abu Osamu i krenuo da
radim priču o njegovoj djeci i njemu”, navodi dokumentarista.
Sa Abu Osamom nije u kontaktu, prekinuo je sve kada je počeo
montirati film u Njemačkoj.
“Javio sam Abu Osami da moram prekinuti komunikaciju s njim
jer me prati njemačka policija, da moram obrisati sve svoje Facebook i ostale
profile. Rekao sam mu da sam u opasnosti, da sumnjaju na mene, da se pitaju šta
sam radio u Siriji dok sam snimao film. Odgovorio je da razumije situaciju.
Nekoliko mjeseci kasnije pokušao sam da ga pronađem, samo da pogledam njegov Facebook,
da vidim kako je, kako mu je porodica… ali nisam ga našao. Naime, ti ljudi mijenjaju
profile svaki mjesec, stavljaju druga imena i ne možete ih lahko pratiti”,
navodi Derki.
Derki film počinje prepričavajući rečenicu svog oca koju mu
je rekao kao dhečaku, da zapiše noćne more da bi se prestale vraćati. Boraveći
u Siriji, sve vrijeme je bio u strahu.
“Snimao sam čovjeka koji živi opasan život, ide na ratište
pa čisti minska polja, živi na području koje bombardiraju… znao sam da mogu nastradati.
To je jedna vrsta opasnosti. Druga opasnost, koja me nije prestala progoniti
sve vrijeme, jeste da će nekako otkriti koje su mi stvarne namjere. Sve vrijeme
sam radio na izgradnji povjerenja, ne bih li zaštitio sebe, dok mi nije, u toku
jednog boravka u Njemačkoj, stigao glas da se tuniski vođa Al Nusre zanima za
mene, da me želi sresti. Znam da je riječ o vrlo opasnom čovjeku, pitao sam se
šta želi i kako je uopće čuo za mene. Shvatio sam da među njima postoji veliki
upitnik o meni. To je bio trenutak, sredinom 2016, kad sam odlučio da se
povlačim. Konačno, dobio sam što sam htio, snimio sam što sam htio, montirao
sam sasvim slobodno, bez cenzure”, dodaje on.
Derki je bio inače i u situaciji da snimi vojnike Asadove
vojske koje je zatočila Al Nusra. Kaže da ništa nije mogao učiniti da im
pomogne i da je bio svjestan da će, ako napravi ijednu malu grešku, završiti sa
njima na podu.
“Ja sam njima izgledao kao pravi džihadista, imao sam bradu,
nosio odjeću kao džihadisti i u očima tih zatočenih vojnika vidio sam da me se
boje. Grozan paradoks. Još mi je teško kad se sjetim toga, no ništa nisam mogao
učiniti za njih. Slikao sam sve te ljude koje su kasnije ubili da pokažem kako
se osoba osjeća kao zatočenik, znajući da je kraj. Ti su ljudi izgubili sve,
bili su samo siromašni vojnici u Asadovoj vojsci i upali su u ruke Al Kaide.
Dok sam ih snimao, pokušao sam pokazati koliko je to očajna situacija, njihove
emocije, strah, beznađe… to se vidi na njihovim licima”, rekao je on.
Kao ključ svega nakon što se rat završi vidi obrazovanje.
“Gledajući priču mlađeg sina Abu Osame, vjerujem u
obrazovanje. Neukom čovjeku je mnogo lakše podvaliti i neprijatelja i
ideologiju i šta god hoćete. Ako je obrazovni sistem jak, onda je cijela zemlja
na drugačijim temeljima. U takvoj zemlji kad se dogodi haos, kad džihadisti i
strani borci uđu u takvu zemlju, oni i njihova ideologija ne mogu biti
prihvaćeni. Vjerujem, kad bi UN ulagao više u obrazovni sistem u tim zemljama,
u stanovanje, infrastrukturu, kad bi podučavali prava djece i žena, da bi
stvari bile drugačije. Djeca su tamo hranjena ideologijom i strahom od
neprijatelja. Obrazovanje i ulaganje u škole jedini je način da se spriječi
širenje džihadizma”, zaključio je Derki.
(TBT)