Nakon sabora HDZ-a i
SNSD-a sasvim je jasno da su Dragan
Čović i Milorad Dodik, nakon što je Bakir Izetbegović, kako lider vladajuće
koalicije izdeklamovao ko može i ko ne može biti u sastavu vladajuće većine,
dogovorili strategiju „špage“ kako bi
bukvalno raščevrljili politiku SDA, odnosno njenog lidera Bakira Izetbegovića.
Sa dvjema dekleracijama koje su usvojile HDZ i SNSD bukvalno su pobodene dvije
seperatističke zastave na dva ekstremno daleka pola nedostižna za rukohvat
Bakira Izetbegovića.
FOTO: Sabor, HDZ
Piše: Nedžad Latić, The Bosnia Times
Od izbora, a potom formiranjem koalicije pa i vlasti u BiH,
ipak nije bilo značajnijeg datuma i političkih događaja od onih koji su se desili te subote, 25. aprila. Da, na
međunarodnom planu desili su se vrlo vidni pomaci na tranšeji euroatlanskih
integracija. Tako da je BiH potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
(SPP)! To je bio velik i značajan događaj za BiH, nema šta. Međutim sve to može
biti mrtvo slovo na papiru ukoliko unutarnje političke prilike ne budu
poboljšane. I to ovisi, naravno, isključivo o personalnim odnosima stranačkih
lidera i onoga šta je u njihovim glavama.
Lideri o(p)staju
A kao što vidimo lideri o(p)staju, a politike se ne
mijenjaju. Kongresi odnosno sabori triju stranaka HDZ-a, SBB-a i SNSD-a koji su
se održali 25. Aprila, demonstrirali su više političke ambicije, pa i moći od
svega dosadašnjeg što je pokazala vladajuća koalicija na državnom i federalnom
nivou koju predvodi SDA. Doduše, ove tri stranke, poput vladajuće koalicije i
jesu i nisu opozicija. Samo se za SBB može reći da je klasična opozicija i da
uopće ne participira u vlasti. SNSD je vladajuća stranka u RS-u, ali je
opozicija državnoj koaliciji. HDZ je članica vladajuće koalicije, ali su joj
politički ciljevi izravno suprotstavljeni DF-u, pa i SDA-u, te personalni
odnosi lidera Čovića sa Dodikom bolji nego sa liderima iz koalicije,
Izetbegovićem i Komšićem. Tako su samo formalno pozicionirane ove tri vrlo
moćne stranke. Suštinski one su mnogo bliže i imaju strateški jasnije ciljeve.
Nakon njihovih sabora sasvim je jasno da su Dragan Čović i Milorad Dodik, nakon
što je Bakir Izetbegović, kao lider vladajuće koalicije izdeklamovao ko može i ko
ne može biti u sastvau vladajuće većine, već davno dogovorili strategiju
„špage“ kako bi bukvalno raščevrljili
politiku SDA, odnosno njenog lidera Bakira Izetbegovića. Sa dvjema
dekleracijama koje su usvojile HDZ i SNSD bukvalno su pobodene dvije seperatističke
zastave na dva ekstremno daleka pola koja su izvan političkog rukohvata Bakira
Izetbegovića.
Ako padne Dodik, pada
i Bakir
Naravno, postoje glasine kako je međunarodna zajednica
odlučila eliminirati Milorada Dodika sa političke scene. Opozicija iz Saveza za
promjene trvdi da je sve spremno za njegovo hapšenje zbog ogromnog kriminala i
korupcije koju je počinio osobno Dodik, odnosno njegova vlada u RS-u. Ali, ne
lipši magarče dok trava ne raste; strane diplomate ovakvog formata u BiH, kao i
sam neautoritativni Valentin Incko, koji samo figurira u OHR-u, nemaju snage,
volje niti ideje da išta učine po tom pitanju. Ako bi se i odvažili na takav
korak, onda bi se akcija morala odviti u paketu. Tako da bi sa Dodikovim padom
sigurno bio povučen i sam Bakir Izetbegović. Zna to sigurno Bakir Izetbegović,
ako ga još služi sjećanje, kada je njegov otac Alija Izetbegović, odbio ponudu
Ričarda Holbruka da zabrani rad stranke Radovana Karadžića SDS-a kao zločinačke
organizacije. Zašto je to Alija Izetbegović odbio? Zato što je znao da bi se
uskoro i od njega tražilo da se zabrani rad SDA kao terorističke organizacije.
Što i jeste bilo aktualno pitanje nakon terorističkih napada na Njujork.
Ima li izlazne varijante za Bakira Izetbegovića? Teško ju je
pronaći jer je on za sobom zatvorio sva vrata. Svu svoju političku snagu i
energiju potrošio je na eliminiranje Fahrudina Radončića i njegove stranke sa
političke scene. Haman da se nije ni obazirao na stvarne i vrlo moćne i opasne
političke protivnike Milorada Dodika i Dragana Čovića. Njegova personalna
mržnja prema Radončiću suzila mu je vidike i nije prihvatio ponudu Željka
Komšića da prave grande koaliciju u kojoj bi bila i SBB.
Tako kad Dodik „na osnovu rezultata referenduma od organa
vlasti Republike Srpske, shodno ulozi strane utvrđene Aneksom četiri Dejtonskog
sporazuma, predloži Federaciji BiH mirno razdruživanje i obostrano istovremeno
priznanje“, Čović će uzviknuti: „Ovo je naša domovina i želimo je urediti po mjeri
svog naroda!” A to znači da će Mostar postati hrvatski stoni grad.
Očito je Radončić, bez obzira što ima krivice kada je
medijski pristao da se „zakrvi“ sa Bakirom Izetbegovićem, bolje nazrio SDA-ov
put u agoniju i distancirao se od ovih procesa. Stoga je sa kongresne bine
poručio da neće dozvoliti cijepanje i podjelu BiH. Ali, kao opoziciona stranka i
nije u mogućnosti takvo šta spriječiti. Više je to rečeno da kaže da su njegove
ruke politički čiste od bilo kojeg oblike separatizma.
I sam Bakir Izetbegović bi se mogao ugledati na Radončića i
učiniti sve da ne dozvoli izgovor i ne da argumente u kojima Dodik, pa i Čović
nalaze razloge i uporišta za svoje separatističke politike. Izetbegović bi se
stoga pod hitno morao obračunati sa korupcijom u SDA-u i mnogo, mnogo
radikalnijim tonom distancirati se, pa ako treba i obračunati, sa radikalnim
vjerskim skupinama kod Bošnjaka koje truju društvo ksenofobijom i zazivaju
sektaške sukobe. To su najubjedljiviji i najočitiji izgovori Dodiku i Čoviću za
politiku „razdruživanja“ sa Bošnjacima, bar pred kolebljivom i plašljivom
međunarodnom zajednocim.
(The Bosnia Times)
