KULTURA
Neću sad spominjati mjesta na kojima je Miško stajao jer
nemam pojma kako se zovu, a i tome ne bi bilo kraja, ali da je Miško potpuno
lud, shvatila sam negdje oko Jajca. Neka sirota žena kraj mene grčevito se
držala za naslon stolice i tupo zurila u prazno i to mi je bio siguran dokaz da
sve ovo nije plod mog patološkog straha već Miškovog bezumlja, objavila je na Facebooku
Tamara Šoić, prosvjetarka iz Rijeke
FOTO: (Public)
Tamara Šoić, prosvjetarka iz Rijeke, objavila na Facebooku
detalje avanture kroz BiH koju je doživjela na povratku iz Mostara u Hrvatsku.
Putovanje autobusom iz Mostara preko cijele BiH, Jajca i Zagreba do Rijeke, na
nekim ju je dionicama podsjetilo na scene iz filma “Ko to tamo peva”,
a vozača Miška, napisala je Tamara, nikada neće zaboraviti. Prenosimo njen
post.
“Obožavam film ‘Ko to tamo peva’, ali nikada ni u snu
nisam zamišljala da će me likovi poput Miška provozati Bosnom. Krenem tako iz
Mostara u cik zore, u 7 sati ujutro, prepuna predivnih uspomena u ne baš
potpuno čistom i novom, ali gotovo praznom autobusu. Sva presretna zbog toga,
krenem da tražim poziciju u kojoj ću slijedećih 9 sati otkunjati do Zagreba.
Nisam smatrala potrebnim naoružavati se hranom jer mi je na
takvim putovanjima uvijek gušt gricnuti nešto putem pa mi bude žao sendviča
koje sam obično uzalud nosala sa sobom. Hvala Bogu i svim svecima pa sam u
zadnji tren ponijela bočicu s vodom. Ušuškam se lijepo na zadnjem sjedalu. Uvijek
sam mislila da je to zadnje sjedalo nešto spektakularno, zato što se moji
učenici lome i trgaju da ga zauzmu pre svih, ali niti se išta vidi, niti išta
čuje (vjerovatno upravo to smatraju prednošću) pa sam se ubrzo prebacila par sjedala
naprijed.
Miško i njegov partner u početku nisu izgledali naročito
sumnjivi. Istina, stajali su svako malo na nekim čudnim mjestima koja baš i
nisu izgledala kao stanice, ali opet, Bosna je to, ljudi su nešto neformalniji
pa neka staju. Naravno, ta njihova stajanja nisu uključivala i stajanje za
ostale putnike, uglavnom bi brzinski predali ili primili nekakav paketić pa
bismo sretno krenuli dalje. Tamo negdje oko Kupresa, spazili su uz put parkiran
BMW na kojem je pisalo: PRODAJE SE. Miško zaustavlja bus, on i partner fino
poslikaju auto, opipaju gume, prepišu broj mobilnog telefona i možemo krenuti.
E sad, vozimo se već 4 sata, trebalo bi protegnuti noge,
kupiti nešto za pojesti, otići do WC-a, ali ne vidim nikakve naznake pauze. I
tamo negdje usred Nedođije, odluče njih dvojica stati kraj jedne benzinske
(opet imaju nekakav poslić s ovima na pumpi, ali sad su blagonaklono pustili
van i ostale putnike – 15 punih minuta). Odjurim prva u wc, pa u prodavnicu, u
kojem nema ništa osim čokolade, a nakon toga u kafić naručiti kafu.
Tamo Miško i drugar već piju kafu i dok sam naručivala, Miško
vikne: Može kafa, ali za van!
Nije mi baš bilo jasno zašto naručuje umjesto mene jer nije
prošlo ni 10 minuta, ali Miško je svoju kafu popio… a ko je otišao u WC,
otišao … Miško kreće dalje. Hajde dobro, u wc-u sam bila, kupila dvije
čokolade, a i imam kafu za ponijeti.
Još uvijek nije strašno.
Neću sad spominjati mjesta na kojima je Miško stajao jer
nemam pojma kako se zovu, a i tome ne bi bilo kraja, ali da je Miško potpuno
lud, shvatila sam negdje oko Jajca.
Ja se patološki bojim brze vožnje, svako ko me ikada vozio
zna da zvocam već iznad 80 i da je prilično nezahvalno imati me za suvozača.
Ali kad se Miško dočepao gasa na strašnom putu kod Jajca
kojoj je s jedne strane nekakva provalija i rijeka, a s druge klisura, toliko
sam se smrznula, da nisam imala snage da se bunim.
Pomislila sam samo na koji će način mojoj mami javiti da sam
se srondala usred Bosne, koliko će im trebati da me dopreme kući i kako je naprosto
glupo poginuti kraj Jajca.
Neka sirota žena kraj mene grčevito se držala za naslon
stolice i tupo zurila u prazno i to mi je bio siguran dokaz da sve ovo nije
plod mog patološkog straha već Miškovog bezumlja.
Nakon tog polusatnog divljanja, ušli smo u srpski dio Bosne
pa se Miško pomalo smirio i više nije stajao na svakom zavoju. Ali sad više
nije stajao nigdje. Ok, razumijem razloge zbog kojih Miško ne staje u tom dijelu
svijeta i zbog kojih nema putnika koji bi se ukrcali u bus, ali s druge strane,
podne je, stali smo jedan jedini put i meni se već ozbiljno ide van. Na jednoj
od naplatnih kućica, pokazalo se da Miško nema odgovarajuću valutu pa je krenuo
busem žicati lovu jer nije imao da plati. Neka žena mu se smilovala, dala mu
što je već pitao uz obećanje da će joj prvom prilikom vratiti (hm?!). Oko 14
sati, eto nas na granici.
E tu sad počinje dro kada meni pada zelena magla na oči, a
krvava mi se pjenica pojavljuje u kutu usnica. Svatko ko me zna, ne želi me
poznavati u takvim stanjima. Na bosanskoj granici ulazi policajka i uzima nam
lične karte. Miško i drugar opušteno ćaskaju.
Ja se fino obučem, izađem i zapalim cigaretu nasred granice.
Miško sav preneražen prilazi i vrišti kako se na granici ne
smije izlaziti iz busa, a kamoli pušiti.
E tu sam ga čekala, zaboli mene i za granicu i za zabrane i
za policiju i za Bosnu i za Hrvatsku i sve ove banana države i ako će mi ikad
iko zabrani da pušim onda to sigurno neće biti on. Usput mu kažem da je
kompletni idiot koji ne zna voziti i da u civiliziranom svijetu ljudi obično
idu do toaleta svaka dva sata, a oni koji imaju ogroman mjehur, ako ništa drugo
imaju potrebu udahnuti svež vazduh.
Nakon te paljbe očekivala sam da me privedu (a ne bi bio
prvi put da me privode na granici pa sam vična takvim situacijama), ali moj
Miško podvio rep, pokupio se u bus, krenuo čim su nam dali dokumenta, vozio
nekih kilometar – dva pa lijepo stao i zacvrkutao: Pauza od 20 minuta!
Došla sam u Zagreb u 15.45, uletjela u bus za Rijeku u 16
sati (trebali smo stići u 16.30, ali ovi koji su sastavljali raspored valjda ne
poznaju Miška), vozila se u busu u kojem je grijanje radilo na najjače, pa su
mi se stopile one čokolade, u Delnicama izjurila van u kratkim rukavima da ne
umrem od vrućine, iskrcala se na Žabici, kupila kartu, sjela u sedmicu umjesto
šesticu (valjda mi se priviđao broj 6), vidjela prvi put u zadnjih 20 godina
kako to izgleda kad bakula uđe u bus, teglila kofere s Krimeje i negdje oko 19
sati došla kući bogatija za jedno novo, praktički neprocjenjivo iskustvo”,
opisala je ova Riječanka na svom Facebooku.
(TBT)