ANALITIKA
Od rušenja diktature prije 6 godina, Tunis
je ostvario izuzetan napredak. Ipak, zbog rasprostranjene korupcije od 2011.
godine Tunižane zamara priča o njima kao uspjehu Arapskog proljeća
FOTO: (ZOUBEIR SOUISSI / REUTERS)
23. maja, kada je američki predsjednik
Donald Trump započeo svoju prvu bliskoistočnu turneju, u Tunisu se odvijala
manje senzacionalna situacija, ali s potencijalno većim posljedicama. Nakon višemjesečnih
društvenih nemira, političkog zastoja i šuškanja o drugom ustanku u rodnom
mjestu Arapskog proljeća, vlada tuniskog premijera Youssefa Chaheda objavila je
“sveobuhvatni rat protiv korupcije”. Chahedova izjava, koja je
uslijedila nakon hapšenja trojice uspješnih biznismena i jednog carinskog
službenika, označila je početak mnogo šire kampanje protiv korupcije koja se u
Tunisu sve više smatra vodećom prijetnjom demokratizaciji zemlje. Od 23. maja
država je privela desetak pojedinaca uključenih u korupciju, krijumčarenje i povezane
zločine i oduzela im imovinu.
Od rušenja diktature prije 6 godina, Tunis
je ostvario izuzetan napredak. Ipak, zbog rasprostranjene korupcije od 2011.
godine Tunižane zamara priča o njima kao uspjehu Arapskog proljeća. Anketa koju
je u aprilu sprovela NVO Međunarodni republikanski institut je ustanovila da,
iako većina Tunižana još uvijek vjeruje da je demokratija poželjnija od ostalih
oblika vlasti, dvije trećine stanovništva još uvijek Tunis ne smatraju potpunom
demokratijom. Doista, tranzicija je daleko od toga, i malena zemlja suočava se
s nizom izazova koji plijene međunarodnu pažnju.
NEPLANIRANE POSLJEDICE
Nakon zbacivanja Zine el-Abidina Ben Alija
2011., zakonodavci su se odlučili na pomirenje amnestirajući hiljade političkih
zatvorenika koji su se borili protiv Ben Alijevog režima. Vlada nakon ustanka
je također odlučila ne isključiti članove vladajuće stranke Ben Alija iz novog
političkog sistema. To je bila politički rizična i psihološki teška odluka, ali
je poštedila zemlju vrste osvetničkog nasilja kao u Libiji i drugim mjestima.
Kako su se ostaci policijske države
povukli, džamije su postale mjesta otvorenog obožavanja, a Tunižani su
pozdravili mogućnost javnog isticanja vjerskog identiteta prvi put u
decenijama. Tokom najopasnijih trenutaka tranzicije – uključujući i 2013.
godinu, kada su se dominantna islamistička stranka Ennahda i njezini protivnici
u nacionalnom zakonodavstvu sukobili oko pitanja kako rješavati terorističku
prijetnju, pronaći pravu ravnotežu između religije i države i birati između
predsjedničkog ili parlamentarnog sistema – ključne grupe civilnog društva
pokrenule su nacionalni dijalog kako bi pomogli pregovaranje. Skoro tri mjeseca
su vodeći radnički sindikati i oni iz privatnog sektora, advokatsko udruženje
Tunisa i Tuniska liga ljudskih prava organizirali su rasprave između
predstavnika vodećih stranaka kako bi ih potaknuli na kompromis. Iako se proces
umalo urušio nekoliko puta, dijalog je na kraju pomogao strankama da postignu
dogovor: vlada s Ennahdom na čelu je pristala odstupiti s vlasti, parlamentarne
frakcije su se dogovorile o novom ustavu i tehnokratska vlada je uspostavljena
u januaru 2014. kako bi postavila temelje za nacionalne izbore krajem godine. Kada
su ti izbori rezultirali snažnom pobjedom antiislamističke stranke Nidaa
Tounes, čiji je predsjednik Beji Caid Essebsi, Nidaa Tounes i Ennahda su
prihvatile rezultate i odlučile vladati u koaliciji, navodeći potrebu za
konsenzusom tokom osjetljive tranzicije zemlje.
Ali čak ni ove dobronamjerne i pohvalne
odluke nisu rezultirale sasvim pozitivnim ishodima. Puštanje hiljada političkih
zatvorenika, na primjer, donijelo je koristi ne samo Ben Alijevim nenasilnim
protivnicima, već i nekolicini okorjelih džihadista koji su nastavili poticati
nasilje kod kuće i slati oko 6.000 radikaliziranih Tunižana u Irak, Libiju i
Siriju u borbu za tzv. Islamsku državu (ISIL) i druge terorističke
organizacije. Isto tako, dobrodošlo popuštanje državne kontrole nad vjerskim
ustanovama Tunisa napravilo je mjesta islamističkim ekstremistima da
propovijedaju svoje primitivne ideologije.
Od 2011. Tunis se morao nositi sa napadom
na američku ambasadu, dva politička atentata, desetinama napada, s kojima je
povezana al Qaida, na vojne jedinice raspoređene duž granice s Alžirom, dva
teroristička napada na turiste koja su počinili ISIL-ovi militanti i jednim
pokušajem pobune. Kao i na Zapadu, zemlja se bori uspostaviti ravnotežu između
predanosti vjerskoj slobodi i imperativa da se održi sigurnost, ali za razliku
od zapadnih naroda, demokratija je prisutna u Tunisu tek šest godina. Samim
tim, mnoge institucije koje bi mogle pomoći i koje su definirane u novom ustavu
tek treba uspostaviti. Uvjeti života u unutrašnjosti zemlje su od Arapskog
proljeća ili isti ili gori. U različitim trenucima, i danas, štrajkovi su
zaustavili značajnu državnu proizvodnju u zemlji i manje značajnu industriju
nafte i plina. Lokalni izbori, koje novi ustav zahtijeva, iznova se odgađaju. A
Chafik Sarsar, ugledni zvaničnik nezavisne izborne komisije, nedavno je podnio
ostavku u znak protesta, kao razlog navodeći pritisak i uplitanje
predsjedništva.
Dopuštanje bivšim režimskim figurama da
prođu nekažnjeno – osim nekim od najgorih prijestupnika u Ben Alijevom bližem
okruženju – također je stvorilo neočekivane poteškoće. U mjesecima nakon
ustanka 2011., tuniski su sudovi preplavljeni s oko 1.500 slučajeva korupcije
protiv otprilike 5.000 državnih službenika koji su radili za Ben Alija i kojima
je dozvoljeno zadržati svoje poslove nakon ustanka. Kazneni zakon zemlje nalaže
zatvor u trajanju od tri do šest godina i vraćanje ukradenih sredstava za
državne službenike i trećim licima (kao što su poslovni ljudi) koja se proglase
krivima za zloupotrebu svoje moći. No, u mnogim od ovih slučajeva, tužitelji
nisu mogli izračunati preciznu štetu niti dokazati štetnu namjeru optuženih, od
kojih su mnogi jednostavno slijedili upute svojih nadređenih. Slučajevi su
paralizirali vladu, budući da su se birokrati počeli plašiti potpisivanja
dokumenata i donošenja odluka kako nesvjesno ne bi postali krivično odgovorni.
Privreda je također stagnirala jer su firme odbile ulagati u slabo uređeno
tržište.
Ta je situacija dovela do ideje za zakon
“ekonomskog poravnanja”, koji bi omogućio involviranim pojedincima da
vrate barem neke od njihovih nezakonito stečenih dobiti u zamjenu za odricanje
od odgovornosti i izuzeće iz paralelnog procesa tranzicijske pravde koji je
usmjeren na počinitelje zločina u bivšem režimu. Postojala je nada da će ovaj
zakon opet pokrenuti klimavu birokratiju i potaknuti nesigurne poslovne ljude
da investiraju u krhku ekonomiju. Ali civilno društvo, i neke političke
stranke, žestoko su se protivile čak i najprostijim tačkama plana jer su ga
vidjeli kao amnestiju za korumpirane pojedince. Loša vladina komunikacija i sve
brojniji dokazi o korupciji ne olakšavaju ove probleme. Mondher Ben Ayed,
uspješan (i častan) biznismen u Tunisu koji je savjetovao nekoliko kasnijih
političara oko ekonomske politike i koji
je bio uključen u početne rasprave oko procesa ekonomskog poravnanja, ovako mi
je kazao kada sam ga posjetio sredinom maja, “Ako je Daesh [ISIL] u
početku nanio veliku štetu [privredi], korupcija sada dovršava posao.”
Objasnio je da bi privreda trebala injekciju od milijardu dolara godišnje da bi
bilježila rast i proizvodila dovoljno radnih mjesta.
Druga neželjena posljedica tiče se fokusa
na konsenzus. Politički naučnici koji proučavaju demokratizaciju odavno tvrde
da će tranzicije od autoritarizma imati veću vjerovatnost za uspjeh kada ih
obilježavaju dobrovoljni pregovori između bivših režimskih elita i novog
prodemokratskog čuvara. No, što se tiče iskustva u Tunisu, inzistiranje na
konsenzusu izazvalo je paralizu i u nekim je slučajevima potkopalo mehanizme
namijenjene rješavanju političkih nesuglasica. Na primjer, nacionalni dijalog
2013. svakako je riješio kratkoročnu političku krizu, ali je također oslobodio
odgovornosti demokratski izabrano zakonodavstvo da otvoreno raspravlja i nađe
izlaz iz ćorsokaka glasanjem, što je rezultiralo imenovanom vladom koja je
preuzela vlast u januaru 2014.
Zbog fokusa na konsenzusu trenutna vlada je
onemogućila demokratske procese. Parlamentarci, na oprezu zbog ljute javnosti,
šalju prijedloge zakona na zatvorene sastanke “komiteta za
konsenzus”, gdje predstavnici stranaka odlučuju o izmjenama i dopunama bez
ikakvog nadzora ili transparentnosti. U biti, strah od promjena je spriječio da
do njih i dođe.
Nema nikakvih naznaka da će se taj stav
uskoro promijeniti. U govorima na obilježavanju godišnjice ustanka, Essebsi
rutinski ističe konsenzus kao neophodan sastojak tranzicije. Predsjednik
Ennahdinog politbiroa, Noureddine Arbaoui, koji je 17 godina proveo u jednom od
Ben Alijevih zatvora zbog povezanosti s islamističkim pokretom zemlje, prošlog
mjeseca mi je kazao da će njegova stranka, u interesu stabilnosti, nastaviti
zagovarati konsenzus na lokalnim izborima (kad god se održe). “Tunižani su
općenito suglasni da demokratska tranzicija zahtijeva vremena”, izjavio je
Arbaoui. “Šest godina je relativno kratko vrijeme da se iz diktature pređe
u demokratiju. [Konsenzus] je vjerovatno potreban za deset do petnaest
godina.” Takva strategija može privući neke iz Arbaouijeve generacije koji
imaju ozbiljan strah od povratka u zatvor ili one u sekularističkom taboru koji
“konsenzus” vide kao sredstvo zadržavanja političke moći. Ali, ona je
počela podrivati legitimitet političkih stranaka i sve više narušava povjerenje
javnosti u svoju novonastalu demokratiju.
Dan nakon mog susreta s Arbaouijem u Ennahdinom
sjedištu, ručao sam sa skupinom zaposlenika u Al-Bawsaliju
(“Granica”), vodećem vladinom supervizoru. Naša rasprava bila je
fokusirana na pitanje konsenzusa, a nekoliko ljudi koji su sjedili za stolom
duboko su uzdahnuli kad sam prenio Arbaouijevo uvjerenje da će zemlja narednu
deceniju i dalje isticati konsenzus kao prioritet. To je zato što bi u
demokratiji, stranke koje danas gube sutra trebale imati priliku pobijediti na
izborima, ali još deset godina “konsenzusa” spriječilo bi ovo zdravo
kretanje političke moći. Amira Yahyaoui, osnivačica al-Bawsale, kazala je to
ovako: “Mi u Tunisu moramo iskusiti kako je to imati pobjednike i
gubitnike”. Ostaje da se vidi hoće li Chahedovo hapšenje korumpiranih
biznismena i dužnosnika, koje se desilo nekoliko dana nakon što sam razgovarao
s Yahyaoui, donijeti promjenu.
POVRAT ULAGANJA
U Washingtonu, 23. maj bio je obilježen još
jednim razvojem događaja koji je u velikoj mjeri ostao nezapažen u medijima
koji su mahom pratili Trumpovo prekomorsko putovanje: američki State Department
objavljuje svoj zahtjev za budžet za 2018. Ukoliko bude odobren, značajno bi
smanjio sredstva za američke programe pomoći na Bliskom Istoku i sjevernoj
Africi i preusmjerio pomoć iz relativno funkcionalnih zemalja u one koje se
nalaze u najtežim situacijama. Tunisu, koji spada u prvu grupu, pomoć bi se smanjila
za 67 posto, sa 165 na 54 miliona dolara.
Činjenica da od početka 2016. Tunis nije
doživio veću sigurnosnu opasnost, čini se da je uvjerila neke u trenutnoj
administraciji da se zemlja sama dobro snalazi. No, dokazi pokazuju da je ova
pretpostavka pogrešna. Pomoć SAD-a igra značajnu ulogu u pomoći Tunisu da prevaziđe
svoje mračne trenutke i pomaže održati kompleksnu tranziciju. U 2013. godini,
Jacob Walles, tadašnji američki ambasador u Tunisu, navodno je u tajnosti
odigrao ključnu ulogu u posredovanju između suprotstavljenih političkih
frakcija. Američka obuka tuniske policije naredne godine smatra se direktno
odgovornom za pomoć u smirivanju nestabilne situacije početkom 2015. kada su na
jugu izbili nemiri. Američko finansiranje pilot programa stažiranja u
parlamentu Tunisa ne samo da je pomoglo izabranim dužnosnicima da unaprijede
zakonodavstvo, nego je također zaslužno za uvođenje koncepta nezavisnog
istraživanja u službi javne politike. Pomoć u izgradnji kapaciteta tuniskih
ministarstva unutrašnjih poslova, pravde i odbrane omogućila je tim agencijama
modernizaciju i pojednostavljivanje njihovog djelovanja, te sprečavanje odlaska
radikalnih boraca u Irak i Siriju.
Nekima je Tunis možda premalen da bi se opravdalo
mnogo pažnje. No, ako je izbor s kojim se suočavaju kreatori vanjske politike
često između ulaganja oskudnih resursa u ozbiljne probleme koji nose upitne
povrate ili podrške naizgled manje kritičnih okruženja koja dugoročno daju veća
obećanja, Tunis je i više nego vrijedan ulaganja. U trenutku kada je ostatak
regije uznemiren, Tunis je svijetla tačka na Bliskom istoku. Da bi tako i
ostalo, bit će potrebna podrška međunarodne zajednice i njezino razumijevanje
da se ono demokratsko u Tunisu nije lahko postiglo niti je približno sigurno.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)