GEOPOLITIKA
Mnoge stvari signaliziraju kako bi, uprkos medijskoj
retorici usmjerenoj prema Ankari, moglo doći do poboljšanja odnosa između dvije
zemlje
FOTO: Erodgan, Salamn (EPA)
Vijest da je saudijski prijestolonasljednik prihvatio poziv
turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, kojeg mu je prenio premijer
Republike Turske Binali Yıldırım, ide u suprotnom pravcu u odnosu na napetu i
eskalirajuću retoriku iz Rijada prema Turskoj. Iako je turski predsjednik
postao poznat po svojim emotivnim govorima, koji su izazvali neke složene
probleme turskoj politici, Erdogan posjeduje široko pragmatično djelovanje
preko stavova koje iznosi u odlučujućim trenucima ili to čini preko svog tima.
U svakom slučaju, izgleda da će ova posjeta smiriti tenzije
i izaći iz okvira rasplamsale medijske retorike koja još uvijek dolazi iz
Rijada, bez obzira da li je razlog za to jako savezništvo s Abu Dhabijem ili
zbog izjava koje su eskalirale paralelno sa zaljevskom krizom. Ovdje se nameće
veoma važno pitanje: da li će do te posjete doći u skorije vrijeme, što je vrlo
vjerovatno, a ako se ona i dogodi, hoće li se desiti značajna promjena u
odnosima između dvije ključne države na islamskom istoku?
Partija pravde i razvoja (AKP) slijedi veoma bitan pravac
još od svog uspona: sačuvati odnose s Rijadom bez obzira do koje mjere sezale
nesuglasice. Prema tome, ovaj poziv se može razumjeti kao potvrda da se Rijad
nastoji udaljiti iz posljednje konfrontacije Ankare s Abu Dhabijem, koja se,
kako se čini, primirila i nije prerasla u diplomatsku krizu ili neki vid
sankcija. Radilo se samo o odlučnom medijskom odgovoru na kojem se Ankara i
zaustavila. Time je poslana oštra poruka Abu Dhabiju, koji ima jak utjecaj na
turski ekonomski sistem i snagu da utječe na polarizaciju u njemu.
Kampanja i dalje
traje
Dakle, ono što se desilo zapravo je bilo preventivno
djelovanje kako bi se spriječila bilo kakva eskalacija koja bi uništila
preostale mostove između dvije prijestolnice. Još od uključivanja saudijskog
prijestolonasljednika u glavne tokove, nakon što je njegov otac došao na vlast,
između njega i Erdogana postoji strateška komunikacija. Ankara je preferirala
da zadrži svoje relacije s dvije utjecajne strane: bivšim i aktualnim saudijskim
prijestolonasljednikom.
No, od prvog isključivanja, stvari se počinju zaoštravati.
Rijad je slijedio stav Abu Dhabija prema turskoj AKP i iskorištavao svaku
tenziju prema islamistima iz reda sunita u svijetu u različitim kompleksnim
relacijama. Tenzije su porasle i nakon odluke Ankare da spriječi vojnu akciju
koja je prijetila Dohi. Tada su saudijski mediji pokrenuli žestoku kampanju
protiv istaknutih turskih ličnosti i aktualnih vlasti u toj državi.
Ova kampanja i dalje traje, s tim da posljednja poruka
ukazuje da je saudijski prijestolonasljednik odgovorio na primirje koje je
neophodno njegovoj državi, naročito u njegovoj poziciji u kojoj u potpunosti
upravlja državnim politikama, ali i zbog budućnosti u kojoj se očekuje da će
doći na saudijski tron nakon svog oca ili upravljati kraljevinom u njegovo ime.
Sumnje će postojati i dalje u kontekstu toga da određene ličnosti dominiraju
pitanjima vanjske politike i medijima, što je Saudijsku Arabiju i uvuklo u
probleme na međunarodnoj sceni u posljednje vrijeme.
Poput rasističkog govora, s dubokim korijenima u
unutrašnjoj, regionalnoj, religijskoj i rasnoj percepciji, saudijska vanjska
politika pretvorila se u medijski sukob sa svim državama koje se protive
politici Rijada. Shodno tome, na sceni vlada zbunjenost i odsustvo povjerenja u
bilo kakve objektivne mape interesa, pri čemu se daje prednost mapama koje
kroji saudijski prijestolonasljednik. Stoga je neophodno uspostavljanje
objektivnog tima za vođenje vanjske politike koji bi pomogao da se izađe iz krize
s Katarom, ali i drugima.
Strateško savezništvo
s Iranom
Možda ovo problematično pitanje u krizi saudijske vanjske
politike bude ulaz za Ankaru, naročito jer je svjesna ozbiljnosti prijetnji
koje su se nadvile nad budućnošću saudijske države i njenog jedinstva, što
Turska pomno prati. Ankara je istinski zabrinuta da Saudija ne doživi pad, jer
bi to bio uvod i prijetnja padu Turske, kako to smatraju mnogi turski
zvaničnici. Što se tiče liste tursko-saudijskih interesa i potreba koje imaju
ove dvije države, ona postoji i veoma je opširna. Prema tome, je li saudijski
prijestolonasljednik želio uputiti poruku regiji da vodi realnu politiku, za
razliku od svog medijskog tima, pa makar i tražeći minimalne okvire zajedničkih
interesa? To je najvjerovatnije ovdje i slučaj, što bi možda mogla biti i neka
forma izgradnje novog povjerenja s Turskom kao državom regiona.
Uprkos gubicima s kojima se Saudijska Arabija suočila
nedavno, zbog iranskog napretka i neprijateljstava s brojnim državama u
regionu, Ankara ne želi da se smatra dijelom strateškog savezništva s Iranom na
račun sunitske dubine, kojoj Erdogan pridaje poseban značaj, kao političkoj
bazi u okvirima ideja o povratku nove islamske turske države. Bez obzira da li
će se sporazum iz Sočija realizirati, jer ne znamo da li je ponovni govor
turskog predsjednika o tome kako je nemoguće da Bashar al-Asad ostane na vlasti
danas uvod za povlačenje iz dogovora, ili se radi o pukim frazama koje neće
spriječiti realizaciju sporazuma, sumnje su se povećale nakon što je Ankara
dozvolila snagama sirijske opozicije, kako onima na terenu, tako i političkim,
da izraze svoje odbijanje sporazuma kojeg je Turska ranije blagoslovila.
Ovdje primjećujemo da se Ankara čini dosta opuštenijom nakon
što je propao projekat sirijsko-kurdskog otcjepljenja i slične situacije u
Iraku. Čak su i iranski nemiri u njenom interesu kako bi se oslabili interesi
Moskve i Teherana u odnosu prema njoj. Šta onda misli turski predsjednik kada
iznova govori o podjelama? Kome su te riječi namijenjene?
Šta će uraditi
Egipat?
Ovo su još jedna vrata za odnose s Rijadom, a ona se
otvaraju pričom o jedinstvenom stavu Rijada i Ankare vezano za Soči. Drugim
riječima, da se postigne implicitni dogovor o suštini stava Rijada i Ankare
prema samom sporazumu, kako bi se on modificirao ili bio zamijenjen kroz
bilateralno savezništvo koje bi pregovaralo s Moskvom. Time bi se iznova
zatvorio krug regionalnih interesa, koji je pokidan zbog nekih drugih interesa,
iako nije postignut nikakav proboj na tom planu ranije.
Pred svim regionalnim pitanjima ostaje to da Ankara želi
zaustaviti niz požara u svojim odnosima s Rijadom i raditi na tome da prekine
krizu kroz fokusiranje na regionalne interese, koji će ojačati i produbiti
njenu vezu sa Saudijskom Arabijom. Ostaje pitanje da li će kolapsi na regionalnoj
sceni pomoći Rijadu da se izvuče iz dogovora o savezništvu s Abu Dhabijem, ili
će svjedočiti novom kolapsu nakon posjete saudijskog prijestolonasljednika
Ankari, ako se ona uskoro realizira.
Možda će novi obrazac saudijskog odnosa prema Jemenu otvoriti
vrata drugačijem načinu razmišljanja Rijada prema Ankari. Shodno tome, postoji
ozbiljna potreba za uspostavljanje nove pozicije s Turskom, umjesto spaljivanja
broda koji ih nosi. Pitanje se odnosi i na Egipat, koji može stvoriti novu
realnost, koja će indirektno potaći revolt političke javnosti. Kairo i Abdel
Fatah al-Sisi su počeli slati oprezne poruke o novom odnosu s Ankarom, koji bi
se mogao ostvariti, pa čak i bez učešća Saudijske Arabije. Ostaje još da vidimo
da li će se dogoditi da, u okviru preispitivanja saudijskih odluka, bude
razmotreno i relativno pomirenje s Egiptom, iako je terorističko ponašanje
režima protiv predsjednika Muhamedu Mursija, Muslimanske braće i zatvorenika
revolucije 25. januara još uvijek u najgoroj formi. Generalno, u dogovorima ili
uvodima u dogovore, često se ne čekaju najbolji uvjeti za ljude, stoga ta
mogućnost ostaje otvorena.
Kriza u Zaljevu i
Katar kao meta
I dalje postoji pitanje koje će se rješavati krajnje
povjerljivo, a riječ je o krizi u Zaljevu i saudijskom planu da se Katar uzme
za metu. Podrazumijeva se da će se Ankara pozabaviti i ovim pitanjem, pa je
moguće da diskurs degutantnog proklinjanja kojeg slijedi medijski tim
saudijskog prijestolonasljednika bude samo posljednja faza pritiska prije nego
se postigne sporazum koji će okončati krizu, a Saudijska Arabija izađe iz
svega, na prijateljski način, kao strana koja nije ni gubitnik, ni dobitnik. To
bi se odvijalo u organizaciji Ankare, iako nije moguće garantirati ništa nikome
sve dok se ne podvuče linija ispod teškog računa aktualne krize.
Pitanje Katara vezuje se za dvije dimenzije. Prva je koliko
je problem s Katarom utjecao na unutrašnje odnose u Saudijskoj Arabiji, a druga
je da su se praktično uvjerili kako su neki od zahtjeva na spisku nemogući za
realizirati i o njima se ne može pregovarati. Međutim, Rijad želi osigurati
neke od svojih medijskih i političkih interesa u odnosu s Katarom nakon ovog
tegobnog putovanja u kojem se Katar prilagodio dugoročnoj strategiji i prešao
na njenu realizaciju.
Prema tome, Ankara će biti odgovarajuća strana za
ostvarivanje proboja zasnovanog na naporima koje je uložio emir Kuvajta šeik
Sabah al-Ahmad al-Sabah u ranijem periodu i da se obznani povratak kuvajtskoj
medijaciji, nakon što Turska ostvari kvalitativni proboj za sebe, a Rijad se
usmjeri prema drugim teškim problemima koje ima pred sobom, te vrati svoje
savezništvo s Ankarom u posljednjem trenutku. Teško je sa sigurnošću reći da li
će se to desiti, zbog prirode nove saudijske ere, osim ako saudijski princ nije
odlučio povesti korektivnu politiku kojom bi zakoračio u novu eru.
(TBT, Al Jazeera)