ESEJ
Ljubav je, na neki svoj način, sebična, selektivna i
posesivna. Ljubav grije srce prema samo nekoliko posebnih ljudi; mržnja grije
srce prema svakome ko je na tvojoj strani, i može da mobiliše jednu grupu da
diskriminiše milione
Piše: Umberto Eco, thebosniatimes.ba
Pisao sam posljednjih godina o rasizmu, psihološkoj
konstrukciji neprijatelja i političkoj funkciji izražavanja mržnje prema
“drugom” ili prezira prema konceptu različitosti. Mislio sam da sam
već rekao sve što sam imao na ovu temu, ali u mom nedavnom razgovoru sa
prijateljem Tomasom Stauderom, pojavilo se nekoliko novih tačaka – ili su,
makar, meni bile nove. Bila je to jedna od onih diskusija poslije kojih ne
možete baš da se sjetite ko je tačno šta rekao, ali su nam se zaključci
podudarali.
Ljudi imaju tendenciju, sa prilično presokratovskom
zatupljenošću, da vide ljubav i mržnju kao dvije suprotnosti – neophodne i
simetrične alternative jedna drugoj. Tako, recimo, ako nešto ne volimo, onda
mora da ga mrzimo, i obrnuto. Očigledno je, ipak, da postoji bezbroj
nijansiranih stupnjeva između dva pola. Čak i ako koristimo te termine
metaforički, činjenica da volim picu a da nisam lud za sušijem ne znači da
mrzim suši – samo ga volim manje nego picu. Činjenica da nekoga volim ne znači
da mrzim sve ostale; suprotnost ljubavi bi lako mogla da bude indiferentnost.
Volim svoju djecu, ali sam indiferentan prema taksisti koji me je vozio prije
nekoliko sati.
No prava poenta je da su neke vrste ljubavi izolujuće,
ekskluzivne. Ako sam ludo zaljubljen u neku ženu, očekujem od nje da će voljeti
mene, a ne druge (ili makar ne na isti način). Slično tome, majka osjeća strasnu
ljubav prema svojoj djeci i želi da i oni nju vole na poseban način, i nikada
ne bi mogla da osjeća da nečiju tuđu djecu može da voli jednakim intenzitetom.
Tako je, na neki svoj način, ljubav sebična, selektivna i posesivna.
Naravno, postoji ona zapovijest koja nam kaže da treba da
“volimo” svoje komšije – svih sedam milijardi – kao što volimo sebe.
Ali, u praksi, ova zapovijest naređuje nam da ne mrzimo nikoga; ona ne očekuje
da ćemo voljeti stranca onako kako volimo svoje roditelje uli unuke.
Svog unuka volim više nego, primjera radi, lovca na foke
kojeg nikad nisam sreo. To ne znači da bi mi bilo svejedno ako bi neki čovjek
na drugom kraju svijeta preminuo, ali uvijek će me više pogoditi smrt moje bake
nego smrt nekog stranca.
(TBT)