KOLUMNA
Nadajmo se da bar jedna pjesma o Jerusalemu i
jedna šetnja ovim gradom imaju šansu da se probiju na spisak lektire predsjednika
koji više voli pasuse i poglavlja nego cijele knjige
Piše: Jo Glanville, thebosniatimes.ba
Donald Trump nije veliki čitalac. Sam je rekao
da mu duže čitanje nije potrebno, jer su mu za donošenje odluka dovoljni znanje
koje već posjeduje i izvjesna doza zdravog razuma. Ali za odluku o Jerusalemu i
lokaciji američke ambasade u Izraelu možda bi ipak bilo korisno nešto
pročitati. Dok sam birala božićni poklon kojim bi predsjednik mogao da podupre
svoje znanje o ovoj temi, izbjegavala sam obimnije štivo i izabrala dvije
knjige koje bi mu pružile najbolje uvide za najkraće vrijeme: zbirku pjesama
izraelskog pjesnika Yehude Amichaija o Jerusalimu i knjigu palestinskog
advokata Raje Shehadeha Palestinske šetnje (Palestinian Walks). I jedna i druga
knjiga daju bočnu, originalnu perspektivu i prenose duboko osjećanje Jerusalema.
I jedna i druga se mogu čitati na preskok (svako poglavlje Shehadehove knjige
je zaokružena šetnja). Obje su u skladu sa instant potrebama američkog predsjednika.
Amichai, najpoznatiji izraelski pjesnik, živio
je u Jerusalemu. Umro je 2000. godine. Napisao je čudesne pjesme o svom rodnom
gradu koje uspijevaju da dočaraju sveprisutnu težinu njegove historije u
jedinstveno zloslutnoj atmosferi: „Jerusalem, jedini grad na svijetu / u kom
čak i mrtvi imaju pravo glasa“. On opisuje grad koji čuči među brdima „ni nalik
New Yorku“, zakočen u istom položaju na startnoj liniji već 2.000 godina. „Kako
iko može biti gradonačelnik ovakvog grada?“ pita se Amichai u drugoj pjesmi.
„Šta da radi s njim? / Gradiće, gradiće, gradiće“. Pjesnik zamišlja strašnu
sliku: kako se brda noću prikradaju kamenim kućama poput vukova. Biblijska
prošlost Jerusalema postoji uporedo s njegovom sadašnjošću zahvaljujući jeziku
koji se kreće između drevnih slika i savremenog idioma: proroci, autobusi,
bombe, stabla smokve i perionica. To je grad napetosti i potisnutog nasilja
„izgrađen na nadsvođenim temeljima potisnutog krika“. Pjesnikov Jerusalem
izaziva strahopoštovanje. Čovjek ne bi želio da tu nešto zabrlja.
Imala sam sreću da upoznam Amichaija sredinom
devedesetih i da jednog vikenda s njim prošetam kroz Stari grad dok je nosio
kući kupljene namirnice. Kada smo prolazili pored Davidove kule, stare tvrđave
u blizini kapije Džafa, shvatila sam da je upravo oživio jednu od svojih pjesama.
U „Turistima“, dok sjedi pored te kule s dva puna cegera, Amichai primjećuje da
ga jedan turistički vodič koristi kao orijentir da bi svojoj grupi pokazao neki
rimski luk. Iskupljenje će doći, piše Amichai, tek kada vodič bude rekao svojoj
grupi: „Vidite li onaj luk iz rimskog doba? On nije važan, ali lijevo od njega,
malo niže, sjedi čovek koji je kupio voće i povrće za svoju porodicu“. Amichai
smatra da svoju pažnju treba da posvetimo ljudskim odnosima u sadašnjosti, a ne
muzejima prošlosti.
Shehadehove šetnje Zapadnom obalom su
najsnažnije svjedočanstvo o uticaju okupacije. Odrastao je u toj zemlji i njom
šeta od druge polovine sedamdesetih, ali prosto zadovoljstvo pješačenja
postepeno se sužavalo zbog širenja naselja i izgradnje zida. Hodanje je tako i
politički čin. Shehadeh govori o gorkom gubitku krajolika. Kao advokat koji
bezuspješno pokušava da se odupre otimanju palestinske zemlje, on je otkrio
razmjere izraelske strategije gradnje naselja duž Zapadne obale. On prepliće
pravnička pitanja sa podrobnim lirskim opisima svojih šetnji, utočišta od okupacije.
Budući da smo navikli da palestinske autore
čitamo u političkom kontekstu, štivo o brdima, cvijeću, proljeću i vododerinama
pravo je otkrovenje: ta panorama pruža istu onu radost koju može doživjeti
svako ko luta lijepim predjelom. Shehadeh, koji već 27 godina opisuje svoje
šetnje, posmatra kako taj krajolik nestaje jer se brežuljci uništavaju i staze
postaju neprohodne zbog širenja izraelskih naselja. U vrijeme kada je svijet
proslavljao sporazum iz Osla 1993. godine, Shehadeh je na svoj užas otkrio da
taj sporazum neće doprineti zaustavljanju izraelske ekspanzije. Osjećao se
usamljeno čak i među svojim zemljacima, koji su ga uvjeravali da će PLO
stvoriti novu realnost.
Shehadehova predviđanja proistekla su iz
istraživanja i poznavanja izraelske taktike. Pokazalo se da je njegova sumorna
slika budućnosti bila tačna. Amichaieva mudrost potiče iz drugog izvora:
imaginativne reakcije umjetnika na ono što ga okružuje – „prašina je izvjesno
moja svijest, kamen moja podsvijest“.
Nadajmo se da bar jedna pjesma o Jerusalemu i
jedna šetnja ovim gradom imaju šansu da se probiju na spisak lektire predsjednika
koji više voli pasuse i poglavlja nego cijele knjige.
(TBT, The Guardian)