KOLUMNA
Rusi se suočavaju s izborom između glasanja na
takvim izborima i njihovog bojkota. Odluka je teža nego što se u prvi mah čini
Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Teško je pisati o ruskim predsjedničkim
izborima, ne zato što ih je posebno teško razumjeti, već zato što ih
svakodnevni jezik nije u stanju opisati. Postoje kandidati, ali njihova imena
ne mogu se pojaviti na glasačkim listićima dok to ne odobri Kremlj. Postoji
kampanja, ali kandidatima nije dozvoljeno da se pojave na televiziji osim ako
to ne odobri Kremlj. Obično postoje i debate, ali Vladimir Putin, koji je na
vlasti u Rusiji već 18 godina i koji se kandidovao za još jedan šestogodišnji
period, neće ih udostojiti svoga prisustva. Postoje ispitivanja javnog
mnijenja, ali su njihovi rezultati prilagođeni najvjerovatnijem ishodu budućeg
glasanja. I na kraju, postoji glasanje, ali je i ono odlučeno unaprijed. Drugim
riječima, ono što je zakazano za 18. mart 2018. nisu izbori, ali se to tako
zove.
Rusi se suočavaju s izborom između glasanja na
takvim izborima i njihovog bojkota. Odluka je teža nego što se u prvi mah čini.
Argumenti za bojkot su jasni: sudjelovanje u očitoj travestiji služi samo
legitimisanju njenih arhitekata. S druge strane, zagovornici učešća tvrde da
izbori, čak i prljavi, izlažu režim pritisku i kreiraju šanse za promjene.
Kremlj ulaže ogroman trud da ovaj spektakl isprazni od svakog sadržaja – zašto
im još olakšavati posao bojkotom? Jednostavnije rečeno, svako ko bojkotuje
izbore dodaje svoj glas procentima koji su Putinu potrebni za pobjedu. Ovaj
argument je upitan zbog mutne veze između službenih rezultata izbora i stvarno
dobijenih glasova.
Sve pobrojano iznošeno je i ranije. Ovo nije
prvi, ni drugi, čak ni treći put da Rusija ima ovakve izbore. Prije šest
godina, kada je Putin posljednji put bio izabran, dvojica njegovih istaknutih
protivnika – bivši šahovski prvak koji je otišao u politiku Gari Kasparov i
dugogodišnji opozicioni političar Boris Nemcov – pozivali su na bojkot. Ali
antikorupcijski bloger Aleksej Navaljni usprotivio se njihovom pozivu. “Nema
mobilizirajuće poruke u pozivu na bojkot”, tvrdio je. “Ta poruka govori:
‘Ostanite kod kuće, gledajte televiziju i budite bijesni’, ali mi smo već
bijesni i čitave dane provodimo gledajući televiziju”. Također je tvrdio da
bojkot ne bi bitno smanjio odziv birača.
U decembru 2011, nakon bezobzirno namještenih
parlamentarnih izbora, ruski građani su odjednom izašli na ulice. Činilo se kao
da su cijelu zemlju preplavile demonstracije: ljudi su protestovali, a
pridružili su im se poznati pisci, muzičari i glumci. Čak se i televizijska
voditeljica Ksenija Sobčak, koja je preko oca imala bliske političke veze s
Putinom, pridružila ovim protestima. Navaljni, Nemcov i Kasparov bili su
najvidljiviji organizatori protesta. Nakon toga, u martu 2012. Putin na
izborima osvaja 63% i brzo kreće u obračun sa svojim protivnicima. Godine 2013.
Kasparov je bio prisiljen da emigrira. Nemcov je ubijen 2015. Navaljni je više
puta optuživan za prevare i pronevjere. U ljeto 2013. osuđen je na petogodišnju
zatvorsku kaznu, koja je promijenjena u uslovnu nakon što je hiljade ljudi
ponovo izašlo na ulice. Krajem 2014. Navaljni je osuđen na kućni pritvor, a
njegov brat je, praktično kao talac, odveden u zatvor.
Navaljni se žalio na sve ove presude Evropskom
sudu za ljudska prava, gdje su sve njegove žalbe usvojene. Nedavno je Evropski
sud presudu Navaljnom iz 2014. označio kao pristrasnu. Ali ministarstvo pravde
Rusije još uvijek razmatra njegove žalbe, i za to vrijeme Navaljni ostaje
pravosnažno osuđen, a njegov brat iza zatvorskih rešetaka. Uprkos neprestanim
napadima – i fizičkim – on je uspio da od svog antikorupcijskog bloga napravi
veliku, kadrovski jaku i stručnu istraživačku organizaciju koja nastavlja da
otkriva slučajeve korupcije među ruskim zvaničnicima i objavljuje ih na svom
veoma popularnom YouTube kanalu. Ove godine, Navaljni je već dva puta pozivao
na velike proteste, što je na ulice gradova izvelo više građana nego ikada
ranije. Ipak, ovi protesti nisu politička akcija u pravom smislu te reči:
građani izlaze na njegov poziv, ali ne djeluju zajedno, a kada se protesti
završe, odlaze kućama da tamo pojedinačno budu bijesni i gledaju televiziju.
Ove godine, on je pokušao da se kandiduje za predsjednika. To mu nije bilo
dozvoljeno. Ruski zakoni zabranjuju krivično osuđenima da se kandiduju za
političke funkcije, tako da je formalna strana odbijanja njegove prijave zadovoljena
(bez obzira na odluku Evropskog suda za ljudska prava).
Ali čak i prije nego što je Navaljni pokušao
da se registruje kao kandidat, stvari su se zakomplikovale. TV voditeljica
Sobčak je najavila svoju kandidaturu. Izgleda da je to bila ideja Kremlja.
Svaki ruski izbori imaju po jednog kremaljskog opozicionog kandidata, pružajući
tom spektaklu neku vrstu legitimnosti. Taj kandidat naravno mora biti dovoljno
pitom da ne bi ugrozio Putina. Prije šest godina, ovu ulogu igrao je milijarder
Mihail Prohorov koji mi je u to vrijeme rekao da su kremaljski operativci od
njega direktno zahtijevali da uđe u politiku. On danas živi u Njujorku. Za
razliku od Navaljnog, Sobčak je dozvoljeno pojavljivanje na televiziji
kontrolisanoj od strane vlade. Ona je tu govorila protiv ruske okupacije Krima
i u korist LGBT+ prava. Sebe je pozicionirala kao kandidata protesta, tražeći
od svakoga ko je protiv Putina da glasa za nju, a svoju kandidaturu nazvala je
kao “nijedan od ponuđenih izbora”.
U zamršenom i zapanjujućem razvoju događaja,
Sobčak se potom pojavila na Putinovoj velikoj godišnjoj konferenciji za
novinare 14. decembra, gdje joj je bilo dozvoljeno da mu postavi pitanje. “Imam
pitanje u vezi sa uslovima takmičenja tokom ovih izbora”, rekla je i dodala
kako je Navaljni od nje tražio da pokrene ovu temu. Pomenula je optužbe protiv
Navaljnog i primijetila kako i sama ima problema u kampanji, jer se ljudi boje
da joj iznajme prostor ili distribuiraju njene štampane materijale. “Ljudi
shvataju da biti u opoziciji u Rusiji znači da ćete biti ubijeni ili zatvoreni,
ili da će vam se nešto tome slično desiti. Moje pitanje je: Zašto se to dešava?
Da li se vlasti plaše poštene izborne trke?” Putin je na ovo dao preopširan,
dijelom nekoherentan odgovor, u kojem je Navaljnog, bez pominjanja njegovog
imena, optužio da želi da destabilizuje Rusiju. “To ne možemo da dozvolimo!”,
rekao je uz aplauz svoje pažljivo odabrane publike.
U ponedjeljak 25.12.2017. Navaljnijev zahtijev
našao se pred centralnom izbornom komisijom. Video koji prikazuje postupak
postavljen na internet od strane Navaljnijeve organizacije mučno je gledati: to
je bitka između pojedinca i birokratije, one vrste koju je Hana Arent opisala
kao “vladavinu Nikoga”. Navaljni je predočio svoj slučaj u korist svoje registracije
kao predsjedničkog kandidata, konstatujući da su njegove osuđujuće presude
odbačene od strane Evropskog suda za ljudska prava i pozivajući službenike
Izborne komisije da postupaju nezavisno i po zakonu. U odgovor, predsjedavajuća
Komisije tvrdila je da nije u njenoj moći da odobri registraciju Navaljnija i
nastavila sa optužbama da je skupljao novac za kampanju pod lažnim
pretpostavkama i tako “pravio idiote od mladih ljudi”. Koliko god pokušavao,
Navaljni nije uspio angažovati službenike Komisije da se bave sadržinom njegove
argumentacije. Komisija je jednoglasno odbila njegov zahtijev.
Čim je sastanak završen, Navaljni je postirao
prethodno snimljen video pozivajući ruske građane da bojkotuju izbore. Sobčak
je odgovorila citirajući Navaljnijevu izjavu od prije šest godina kako nema
koristi od toga što sjedimo kod kuće bijesni i nastavljamo gledati televiziju.
“Izbori ostaju jedini način da se nešto promijeni”, napisala je. Naravno, ona
pretpostavlja da je promjena u Rusiji stvarno moguća.
(TBT, The New Yorker)