KOLUMNA
Lorkino tijelo nikada nije pronađeno. To, podrazumijeva se,
nije zaustavilo umjetnike da ga – figurativno – odžepare kad god stignu
Piše: Dwight Garner, thebosniatimes.ba
Pjesnik i dramski pisac Federiko Garsija Lorka je, poslije
Servantesa, najvažnija figura španske književnosti. Preminuo je mlad, kada su
ga u njegovoj 38. pogubile nacionalističke snage na početku Španskog građanskog
rata. Prerana smrt učinila ga je trajnim političkim i kulturnim predmetom
žudnje.
Lorka je za života strahovao od onoga što je nazivao
“glupom slavom”. Teško je reći šta bi on sam učinio od industrije u
procvatu koja se u baletu, operi, filmu, romanima i pesmama oslanja na njegov
život i djelo, ili ga čak oživljava. Lorkino tijelo nikada nije pronađeno. To,
podrazumijeva se, nije zaustavilo umjetnike da ga – figurativno – odžepare kad
god stignu, u nadi da će ukrasti makar djelić njegovog duha i prosvećenosti, i
svoje djelo asocijacijom na Lorku oboje tragičnim uzbuđenjem. Njegova djela se
danas čitaju daleko manje nego što se smatra.
Lorka je utjelovljavao duende, ideju da umjetnik treba da
pršti od autentičnosti, uvijek svjestan smrt(nost)i, i da ima dušu. On je
duende možda najeksplicitnije evocirao u svom djelu “Ciganski
romansero”, objavljenom 1928. godine. U Španiji je ta knjiga maltene
kanon. On je ovdje pjesnik široke kulture i znanja koji rekreira andaluzijski
folklor. Ritmika je zapanjujuća.
Pjesnikinja i prevodilac Sara Arvio sada je ovdje sa
“Poezijom u Španiji”, novim prijevodom Lorkinih pjesama na engleski
jezik. Ovo je prvi veliki podvig te vrste posle onog iz 1991. godine kada je
objavljena “Zbirka pjesama: Dvojezično izdanje”, rad nekoliko
prevodilaca i urednika Kristofera Morera.
Sara Arvio usredsredila se na, kako je objasnila,
“poeziju obasjanu mjesecom i vezanu za zemlju Španiju”.
“Za moje uho, ovi glasovi toliko su različiti da bi
lako mogli biti glasovi dvojice različitih pjesnika”, piše pjesnikinja.
Ona je Lorkine pjesme izmiješala tako da se nastavljaju
jedna na drugu, kako je i on sam često činio kada bi sve zbrajao u knjigu.
Treba istaći i da je Sara Arvio pjesme lišila interpunkcije, kako je Lorka
ponekad pisao zabilješke. Efekat je neodoljiv. Pogledajte odlomak iz Lorkine
“Romanse mjesečarke”.
Kume daću ti
konja za kuću
sedlo za njeno ogledalo
nož za njen ogrtač
kume dolazim krvareći
iz Kabrinih lanaca
kad bih mogao mladi prijatelju
lako bismo se nagodili
ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj
Lorka je napisao 13 dramskih komada i devet knjiga stihova
između 1917. i 1936. godine. Ova knjiga uključuje jedan od pomenutih komada,
raskošan prijevod “Krvave svadbe”, napisane 1932. Neobičan izbor za
štampanje u zbirci pjesama, ali Sara Arvio tvrdi – a zatim i pokazuje – da je
jezik komada onaj Lorkin toplokrvni stih.
Pjesnik Ted Hjuz, koji je nekada prevodio “Krvavu
svadbu”, istakao je tada da “Lorka ne može biti anglikanizovan”.
Možda. Ali njegov život i njegovo djelo nude misterije koje još uvijek uspješno
rabimo u želji da ih razmrsimo.
(TBT, NYT)