KOLUMNA
Između terora kojemu se oduprla Ana Muzychuk i
terora kojemu se odupiru muslimanke u Francuskoj, Austriji ili Danskoj razlike
nema
Piše: Miljenko Jergović, thebosniatimes.ba
Kao što bi Ana Muzychuk morala biti slobodna
od mahrame na Svjetskom prvenstvu u šahu u Saudijskoj Arabiji, tako bi i sve
one žene koje u zapadnoj Evropi insistiraju na svom pravu na hidžab i na
pokrivanje trebale biti slobodne od terora onih koji bi im to pravo uskratili
Ana Muzychuk moja je heroina za ovaj dan. A
možda i za mjesec, godinu. Kad god je se budem sjetio, pomišljat ću da bih bio
ponosan da sam učinio ono što je učinila ona. Iako nisam siguran da bih učinio.
Osim što čovjek ne može samom sebi biti heroj, nekako je i prirodno da za
heroje odabire one koji su od njega bolji.
Ana Muzychuk ukrajinska je šahistica, koja je
godinama nastupala za reprezentaciju Slovenije, e da bi od 2014. zaigrala opet
za Ukrajinu – ovo navodim da bi se znalo kako Ani nacija i domovina baš i nisu
neki snažan fetiš ili afrodizijak – dvostruka je svjetska šahovska prvakinja, u
brzopoteznom i u blic-šahu, ali neće braniti osvojene titule, i to zato što se
sljedeće svjetsko prvenstvo igra u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji. Osim što
propušta osvajanje par stotina tisuća dolara, koje bi zasigurno stavila u džep,
jer bi vrlo vjerojatno ponovila svoje prvenstvo pred ostalima u barem jednom,
ako ne i u oba natjecanja, Ana Muzychuk otvoreno se zamjera i sponzorima i
šahovskoj federaciji. Ona nije bogata sportašica: šahisti, kao ni, recimo,
pisci, nisu bogati ljudi, budući da se u sportu, kao ni u umjetnosti, previše
ne cijene pamet, kao ni intelektualni i imaginativni talenti, a još potječe i
iz siromašne, izluđene i nesređene zemlje Ukrajine u kojoj se daroviti uglavnom
moraju sami za sebe pobrinuti. I, na kraju, njezin čin – gadljivo odbijanje da
nastupa u Saudijskoj Arabiji – svakako će se nesvidjeti planetarnom šahovskom,
sportskom i društvenom mainstreamu, koji će vazda zavazda zastupati huljsku
tezu po kojoj ne treba miješati sport i politiku, umjetnost i politiku,
duhovnost i politiku, tezu koja se povlači svaki put kad neki umjetnik ili,
neusporedivo rjeđe, sportaš, odbija služiti diktatorima.
Ana Muzychuk se, istina, nije zgadila nad
saudijskim režimom, nad tom odurnom kombinacijom vehabizma i trumpizma,
vjerskog fanatizma i Las Vegasa, kamenovanja preljubnica i Coca-cole, niti nad
činjenicom da su Saudijci, naravno uz znanje i pokroviteljstvo Amerike, najveći
financijeri islamskog terorizma u svijetu, nego je odbila igrati šah u zemlji u
kojoj bi morala staviti mahramu na glavu. Naime, u Sudiji sve žene, uz izuzetak
Trumpovih hanuma, Melanije i Ivanke, u javnosti moraju pokriti glavu. Rekla je
da bi se u Riyadhu osjećala kao drugorazredno biće, a onda je vrlo pametno,
civilizacijski doraslo i ispravno objasnila što znači prihvaćati običaje
drugih, a što znači odbiti njihovo nametanje. Upitana zašto je onda, prije
nekoliko mjeseci, nastupila na turniru u Teheranu, gdje je, istina ovlaš,
stavila maramu na glavu, Ana Muzychuk odgovorila je kako se pri tom osjećala
loše i kako je možda baš sudjelovanje na turniru u Teheranu pridonijelo
njezinoj odluci da ne ide u Rijad. Pritom nije propustila niti da primijeti
kako je stanje rodne ravnopravnosti u Saudijskoj Arabiji, ipak, mnogo gore nego
u Iranu, pa te dvije zemlje i ne bi trebalo uspoređivati. Ali ostaje to da je u
Teheranu, tokom turnira, morala na glavu staviti nešto što inače na glavi ne
drži. I to je sasvim sigurno ponižavajuće, to je protivno ljudskim pravima, to
diskriminira žene.
Naravno, drukčije bi bilo da postoji pravilo
kako svi šahisti, na svim turnirima na svijetu, smiju igrati samo s mahramom na
glavi. Pa čak bi se stvar nekako mogla obraniti i u slučaju da samo šahistice,
ali na svim turnirima na svijetu, igraju s hidžabom. Ako to već nije tako, do
neba je uvredljivo i neprihvatljivo da se takvo što od njih traži u Rijadu ili
u Teheranu. Ili, bolje rečeno, neprihvatljivo je, necivilizirano, divljački, da
se svjetska prvenstva u šahu, ili u bilo kojem drugom ženskom sportu, igraju u
Saudijskoj Arabiji.
Drukčije bi, naravno, bilo da je Ana Muzychuk
naumila da kao turistica posjeti Saudijsku Arabiju. Kako ona nije Melanija
hauma, i nema ekskluzivno pravo da svoju golotinju pokazuje pred delikatnim
očima vehabitske muškadije, bila bi dužna da stavi maramu. I nitko ne bi imao
ni prava ni razloga da za nju traži da bude izuzeta od pravila, koliko god ono,
sa zapadne tačke gledišta, bilo ekscentrično. Uostalom, nije Saudijska Arabija
opskurna i mračna teokratska diktatura zbog toga što žene ne mogu izaći iz kuće
bez mahrame, nego je ona to zbog svega drugog. Uostalom, i mahrama je
problematična samo unutar konteksta.
Moguć je, međutim, i kontekst u kojem je,
obrnuto, pravo na nošenje mahrame (hidžaba) pitanje slobode. Pa kao što bi Ana
Muzychuk morala biti slobodna od marame na Svjetskom prvenstvu u šahu u
Saudijskoj Arabiji, tako bi i sve one žene koje u zapadnoj Europi insistiraju
na svom pravu na hidžab i na pokrivanje trebale biti slobodne od terora onih
koji bi im to pravo uskratili. Kao što je u Saudijskoj Arabiji pitanje običaja
(a ne striktnih vjerskih pravila: o čemu su pisali i pojedini
bosansko-muslimanski islamolozi, ali i vjerski službenici) da se žene
pokrivaju, tako je na Zapadu pitanje običaja da hodaju gologlave. Činjenica da
je u Saudiji nošenje mahrame obavezno, iznuđeno i priprijećeno drakonskim
kaznama zorno svjedoči o nedemokratskoj naravi režima i teroru nad
potencijalnom manjinom. Ali jednako tako, činjenica da se u pojedinim zemljama
zapadne Evrope hidžab zabranjuje, svjedoči o krizi demokratije i o teroru nad
manjinom. Između terora kojemu se oduprla Ana Muzychuk i terora kojemu se
odupiru muslimanke u Francuskoj, Austriji ili Danskoj razlike nema. Ili je
razlika u kaznama koje im prijete. U oba slučaja većina provodi nasilje nad
manjinom, a žene su podložne nalogu muškoga oka. Dok saudijski muževi ne bi da
gledaju gole vratove, gležnjeve i ženske podlaktice, europski bi da gledaju
upravo to. Ali i ovo valja shvatiti uvjetno: i u europskom i u saudijskom
slučaju žene i muškarci su gotovo podjednaki pobornici terora nad manjinom.
Postoji, međutim, jedna važna razlika između saudijskog i europskog slučaja.
Dok u Saudijskoj Arabiji nema kršćanske manjine, niti postoji mogućnost
njezinog postojanja, jer se u toj zemlji ne smiju graditi crkve, niti je
dopušteno ispovijedanje ijedne druge vjere osim islama, a kršenje ovog zakona
kažnjava se smrću, na Zapad već punih stotinu godina hrle muslimani i
muslimanke, grade se džamije, čuju se ezani, te je islam ucijepljen u savremeno
evropsko društvo tako da samo fašisti, nacisti i pojedini kršćanski
fundamentalisti još tvrde kako islam nije dio evropskoga identiteta. Čak i kada
se muslimankama brani nošenje hidžaba, one imaju prava da se protiv toga bune,
i to kao integrirane i punopravne građanke svojih zemalja.
Evropa je općenito prihvatila muslimane, čak i
ona istočna, postkomunistička, dok stvar u obrnutom smislu baš i ne
funkcionira, i to ne samo u Saudijskoj Arabiji, nego ni u ostatku većinskoga
muslimanskog svijeta. Tradicionalne kršćanske zajednice – koje su u tim
zemljama živjele proteklih tisuću godina – izložene su bjesomučnom teroru i
nestanku, dok zapadnjacima nije ni na kraj pameti da se naseljavaju u
muslimanskim zemljama, čak ni u onim vrlo bogatim. Osim što im tamo često nisu
zagarantirana ni elementarna ljudska prava, onemogućeno im je da žive život na
svoj način, tako da piju ono što im je volja i jedu ono što im je volja. Dakle,
ne smiju ono što muslimani na Zapadu smiju. I to je činjenica, koju bi trebali
imati na umu i oni muslimani kojima se čini da su im na Zapadu uskraćena ili
ograničena ljudska prava. Nikad se ne trebaju iskati razmjerna iliti recipročna
prava – jer tamo gdje u ljudskim pravima počinje reciprocitet prestaje sloboda
i ravnopravnost – ali bi bilo pristojno primjećivati kad oni drugi nemaju baš
nikakvih prava.
Zapad je danas gostoljubiv prema muslimanima.
Zaboravimo li na čas na Trumpa, reći ćemo i da je Zapad danas raj za muslimane.
Ali tako je tek u posljednjih stotinjak i malo više godina. Toliko dugo
muslimani imaju pravo građanstva u Europi, uključujući i pravo da tu slobodno
žive i naseljavaju se. Prije toga, u vrijeme velikog Otomanskog Carstva, kršćani
svih denominacija, te Židovi, imali su neusporedivo veća prava na istoku, nego
muslimani na Zapadu. Muslimani na Zapadu imali su otprilike ona i onakva prava
kakva danas imaju kršćani u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Iraku, Afganistanu… U
Otomanskom Carstvu razvijala se kršćanska i židovska kultura i duhovnost, često
više i izrazitije nego u tadašnjoj Evropi. Nakon tanzimata, kada su 1839. pod
sultanom Abdulom Medžidom sve vjere izjednačene pred zakonom, Otomansko je
Carstvo po pitanju manjinskih i vjerskih prava dosegnulo onu razinu do koje će
Evropa stizati tek u dvadesetom stoljeću. I ovo je važno pamtiti i u svakom
trenutku na umu imati.
Ana Muzychuk, ukrajinska šahistica, naša
donedavna slovenska susjeda, učinila je važnu stvar, ali njezina gesta nije jednoznačna
niti jednosmjerna. Vodeći računa o vlastitom dostojanstvu, ona je povela računa
i o općem načelu slobode izbora i poštovanja različitosti. Jednako za gologlave
u Saudijskoj Arabiji, kao i za pokrivene u Evropi. I još je to učinila na
vlastitu štetu, odbivši da od neprijatelja slobode uzme novac.
(TBT, Jutarnji.hr)