KOLUMNA
S iznenađenjem sam pročitao opservacije Sergea
Brammertza, glavnog tužitelja ICTY-ja, o vezama definiranim na Tribunalu između
zločina počinjenih u Bosni i Hrvatskoj i države Srbije
Piše: Geoffrey Nice, thebosniatimes.ba
Sir Geoffrey Nice, britanski tužitelj i univerzitetski
profesor koji je na Haaškom sudu vodio najveći postupak, onaj protiv Slobodana
Miloševića, i prije bio poznat kao kritičar nekih postupaka Haaškog suda,
pogotovo kompromisa koje su tužitelji i suci sklapali s nekim državama. U
prošlosti je u tom smislu kritizirao i rad bivše glavne tužiteljice Carle Del
Ponte. Sada kad je Haaški sud praktički završio s radom i kad zadnji glavni
tužitelj Serge Brammertz iznosi svoje viđenje rada suda, i Geoffrey Nice iznosi
svoje kritike politike koja je dovela do toga da se stječe dojam kako se Srbija
izvukla od odgovornosti za zločine na području susjednih država. Nice ovom
svojom analizom reagira i na neke stavove koje je Brammertz iznio u nekoliko
intervjua za medije u regiji, kao i na brojne komentare nakon dviju presuda
kojima je obilježen završetak rada suda, onih protiv Ratka Mladića i hrvatske
šestorke. Geoffrey Nice je bez sumnje bio visoko rangiran tužitelj na Haaškom
sudu, zbog čega njegove kritike sudu imaju veću težinu od komentara koje iznose
drugi.
S iznenađenjem sam pročitao opservacije Sergea
Brammertza, glavnog tužitelja ICTY-ja, o vezama definiranim na Tribunalu između
zločina počinjenih u Bosni i Hrvatskoj i države Srbije. On ne citira niti jednu
sudsku odluku. Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica, Srbija se spasila.
Nije bilo ozbiljnog pokušaja u slučajevima
Karadžića i Mladića da se dokažu veze te su presude u oba slučaja omogućile
Srbiji da tvrdi kako ona nije strana u sukobu te da su bosanski Srbi bili jedva
nešto gori od drugih počinitelja. Teško je objasniti kako je došlo do toga,
premda nitko od tužitelja, osim mene, nije pokušao temeljito potvrditi te veze,
a slučaj u kojem sam bio tužitelj – Milošević – završio je njegovom smrću: kako
se čini prirodnom, što je bilo tako prikladno za sve srpske i međunarodne
interese. Od trenutka kad je Zapad naredio Holbrookeu da žrtvuje teritorij i
stanovništvo Srebrenice, Žepe i Goražda povlačeći zračnu potporu Holanđanima,
Srbija je uživala posebne povlastice Zapada.
Povlastice
Odluke Zapada su nešto o čemu su Srbi bili,
bez ikakve dvojbe, izviješteni kako bi zemljovid mogao biti “sređen”, i to
“razmjenom” teritorija. Povlastice su uključivale: a) odluku Međunarodnog suda
pravde (ICJ) koja oslobađa Srbiju optužbe za genocid; b) neuspjeh da se optuže
drugi lideri države Srbije, Lilić ili Bulatović, za navode o genocidu
istovjetne onima protiv Miloševića i da se tako, pojedinačno ili kolektivno,
pokaže da je Srbija – država – krivac u čijem su interesu svi krvavi ratovi
vođeni; c) neuspjeh da se Srbi poput Perišića optuže za genocid; d) obrazac
presuda i žalbi koje su sve bile u službi srpskih interesa kao nedavno formiranje
“Posebnog suda” koji će donijeti zadovoljštinu Srbima postupcima samo protiv
kosovskih Albanaca za moguće zločine koji su uvijek mogli biti izneseni pred
ICTY. (To je kao da se Zapad, koji je nametnuo ovaj sudski proces Kosovu, ne
sjeća kako je termin “pravda pobjednika” izveden iz postupaka samo jednoj
strani u sukobu umrljao reputaciju suđenja u Nürnbergu.)
Louise Arbour optužila je Miloševića za
zločine na Kosovu. U to se nije trebalo uplitati. A onda, iznenađujuće, kad je
Milošević predan ICTY-ju, postalo je neizbježno da se pripremaju optužnice za
zločine u Hrvatskoj i Bosni. Miloševićevo sudsko vijeće bilo je nepodmitljivo
te je išlo tako daleko da otkrije da Milošević – pa tako i država kojoj je bio
na čelu, unatoč tome što nismo smjeli reći takve stvari – mora odgovarati za
genocid u Bosni. Milošević bi svakako bio odgovarao za te tvrdnje koje bi se
reflektirale na državu koju je vodio, ali umro je.
U nekom trenutku se svi moramo trgnuti i
pogledati u oči realnosti međunarodne pravde kako je razotkriva ICTY. Da,
postoje vrlo značajne koristi na koje sam se dovoljno često referirao drugdje
da bih ih ovdje ponavljao. No, kad je međunarodni osjećaj krivnje zbog
neuspjeha u sprečavanju masakra u Jugoslaviji i Ruandi doveo do stvaranja
ICTY-ja i ICTR-a (za Ruandu), međunarodna se zajednica vjerovatno nadala da će
služiti kao zavoj na ranama neuspjeha Zapada – formiran je sud za koji su
građani svijeta očekivali da bude i ponaša se kao odgovoran sud.
Ni gomila nepouzdanih sudaca, koji su dovedeni
s ambasadorskih položaja ili ljudi kojima su vlade dugovale uslugu, nije mogao
spasiti ICTY od toga da se na nj gleda kao na sud. Svi koji su vodili sud
trebali su – kao što sam pokušao u slučaju Milošević – učiniti da djeluje kao
odgovoran sud: a) dobiti odmah dokaze te ne dopustiti Srbiji, SAD-u i drugima
da blokiraju sve za što im je odgovaralo da ostane u sjeni. To svijet nije
želio; b) pokušati presude donijeti brzo, modernim procesima koji nisu žrtve
vlastitog osjećaja pretjerane važnosti, nego odgovornosti prema interesima
žrtava. Buduće generacije mogu teško osuditi ICTY za neuspjehe tako da bi
njegov stvarni i supstancijalni uspjeh mogao ostati u trajnoj tmini.
Nemilostivi
Buduće generacije bit će apsolutno nemilostive
kad je riječ o sudu koji je trajao 24 godine kako bi donio presude koje su veće
međunarodne novine mogle artikulirati vrlo precizno u nekoliko mjeseci nakon
što su se dogodile, poput masakra u Srebrenici. Svijet, jednostavno, nije više
tako zainteresiran za procedure koje ugošćuju (i plaćaju) odvjetnike i suce,
kreirane prije više od stoljeća kad su nacionalni pravosudni sistemi željeli
sačuvati svoje građane od uistinu barbarske nacionalne pravne prakse. Nadali
smo se da smo napravili korak naprijed. Građanin svijeta će, više od svega, biti
nemilostiv prema praksi koja je omogućila Srbiji da nikad ne preda dokumente iz
svojih arhiva koji su pokazali što je Srbija činila, općenito, a posebno u doba
Srebrenice.
UN je trebao unaprijed shvatiti da on – UN, a
ne nužno bezubi ICTY – mora natjerati nacionalne sudove da odmah dostave
dokumente koji su relevantni za istragu ili za slučaj u postupku. UN to nije
učinio i nema sumnje da to nikad nije želio. Da je došlo do presedana u takvom
procesu pribavljanja dokumenata, vodeće zapadne sile ne bi imale izgovora da
odgovore na sličan zahtjev za dokumente vezane uz upitne intervencije ili
sukobe (uzmimo, primjerice, u obzir SAD ili Veliku Britaniju u slučaju Iraka).
I to nikad neće učiniti. Što me dovodi do najgoreg neuspjeha Tribunala. SAD,
Velika Britanija i druge zemlje imaju arhivirane podatke o tome što se stvarno
dogodilo, posebno u Srebrenici, i što su te sile učinile da je do masakra moglo
doći.
Zbog uobičajenih pseudorazloga dokumenti su
zadržani kao tajni. Tribunal nije učinio baš ništa kako bi prisilio Zapad da
otvori svoje trezore. Upravo obrnuto. Kad sam pokušao dobiti dokaze od onih
koji su presreli razgovor o tome što su Milošević i Mladić razgovarali u
trenutku Srebrenice ili Žepe, ICTY se pognuo na prvi pritisak zapadnog entiteta
i povukao zahtjev za dostavu materijala. Bi li takvu intervenciju učinili za
lokalni zločin počinjen u nacionalnoj državi? Jasno da ne; ali sve je bilo OK
kad su trenutačni geopolitički interesi mogli biti dovedeni u pitanje, što je
ostavilo vonjajući trag korupcije koji bi mogli slijediti historičari sljedećih
stoljeća ako bi željeli baciti u smeće cjelokupan materijal inače vrijednog
Tribunala.
Prevara
Vrlo su me sporo uvjerili – vjerojatno i
sporije nego druge – da postoji bilo kakva veza između različitih mehanizama
kojima su Srbija i Zapad bili zaštićeni od neugodnih istina koje bi izazvale
buru u nekim državama, ali bi bile od velike koristi žrtvama. Ali tačno u ovo
doba prošle godine Nenu Tromp i mene Izetbegović je uvukao u očitu prijevaru
svog naroda kad je tražio moj potpis na dokumentu – bilo kakvom dokumentu –
kako bi izbjegao vlastitu odgovornost jer nije čak niti tražio ispravku
nezadovoljavajuće presude Međunarodnog suda pravde (ICJ).
On će eventualno trebati objasniti svom narodu
zašto je zahtjev za reviziju, koji je njegov tim pod vodstvom američkog
profesora i bivšeg američkog posebnog izaslanika za ratne zločine podnio ICJ,
bio svjesno od početka kreiran da propadne. Ali čak ni Izetbegović nije
središnje pitanje. Pitanje je ko ga je prisilio da postupi kako niti jedan
odgovoran lider ne bi postupio prema svom narodu? Što je zaustavilo sina oca
koji je pokrenuo slučaj pred ICJ da učini što je trebalo učiniti? To bi mogao
biti vlastiti podmitljivi interes, ali kad se stavi na kup zajedno s ostalim
podudarnim događajima – ne ponajmanje Posebni sud koji će suditi samo kosovskim
Albancima – nužno je pogledati na sve strane i zapitati se kako glavnu zemlju
agresora u tri rata – Hrvatska, Bosna, Kosovo – očito štite nevidljive sile. I
zašto?
(TBT, Jutarnji.hr)