ESEJ
U komunističkom društvu, Kadareova proza mogla
bi se u najmanju ruku nazvati dekadentnom, reakcionarnom.
Piše: Marina Vulićević, thebosniatimes.ba
Tako je u priči: djevojku udaju za zmiju da bi
okajala neki porodični grijeh, a onda očekuju njenu smrt. Ipak, ujutru se ona
ukaže ljepša i radosnija nego ikada. Danju je živjela sa zmijom, a noću sa
ukletim mladićem, sve dok mu nije spalila zmijsku kožu da bi ga zadržala u
jednom obliku i tako ga uništila sasvim.
Ovaj siže nazvan „Zmijska svadba“, koji
nalikuje na narodno stvaralaštvo, istrgnut je iz priče Ismaila Kadarea
„Martovski promrzli cvjetovi“ iz 2009. godine, a nalazi se u zbirci njegovih
pripovjedaka „Razgovor o brilijantima jednog decembarskog popodneva“ (Samizdat,
prevod s albanskog Škeljzen Malići).
U znaku izvjesne dvostrukosti proticao je i
život ovog albanskog autora, romanopisca svjetske književnosti Ismaila Kadarea
(1936), dugogodišnjeg tihog kandidata za Nobelovu nagradu, koji je „danju“
bivao mudar kao zmija, pravio ustupke sa totalitarnim režimom Envera Hodže, u
jednom trenutku postao i član albanske skupštine i kasnije izabran za potpredsjednika
Narodnog fronta Albanije, da bi u svom „noćnom“ životu, kroz mitske, historijske
i folklorne sižee, prizivao slike koje su po analogijama i univerzalnoj prirodi
zla, pekle diktatora i njegove poslušnike.
U komunističkom društvu, Kadareova proza mogla
bi se u najmanju ruku nazvati dekadentnom, reakcionarnom i subverzivnom. U
romanu „Veliki pašaluci”, s kraja sedamdesetih godina, on je pisao o dobu
Ali-paše Janjinskog, koji je uspostavio autonomiju u okviru Osmanske imperije,
ali je u tom uskom krugu Albance satirao strašnije nego Turci. Uslijedila su
poređenja sa režimom Envera Hodže. Sa veće vremenske distance, poslije pada
komunizma, iz francuske emigracije, Kadare bivši sistem posmatra kroz klasne i
ideološke slojeve, koji nastavljaju svoje paralelne živote.
In cauda venenum – otrov se nalazi na repu.
Latinski se u pripovijetki „Razgovor o brilijantima jednog decembarskog
popodneva“ održava živim još samo u albanskoj emigraciji, u Francuskoj, gdje
žive internirane porodice kraljevske dvorske pratnje Ahmeta Zogua. Uz ostatke
jednog dekadentnog svijeta što se prisjeća pokušaja trovanja kralja Zogua, i
izvjesnu gospođu, koja polako rasprodaje svoje dragulje. To je prozapadna,
evropska Albanija, koja kopni proterana iz komunističke Albanije na Istoku, a
opisana je u odlomku:
“Činilo se da je samoizolacija kraljevih
ljudi imala za posljedicu i udaljavanje drugih od njih. Nakon pada komunizma
ipak je postalo prirodno da se srećeš s progonjenima i jednako je prirodno bilo
da se srećeš i s drugom stranom, s progoniteljima. I činilo se da svako nalazi
svoje okruženje: nostalgični staljinisti, fanolisti, sljedbenici Majke Tereze,
bivši vlasnici s tapijama i oni bez tapija, bivši špijuni, zatvorenici iz prvih
godina režima, zatvorenici iz posljednjih godina režima, nasljednici bivšeg njemačkog
lobija iz tridesetih godina, fašisti pokajnici, rušitelji statue diktatora,
itd… Samo su kraljevi ljudi nastavljali da budu po strani i udaljeni.“
Pripovjedač u priči „Pred ogledalom jedne
žene“ u Savezu književnika vodi bljutave razgovore o klasnoj borbi u
književnosti, u eri pritiska svjetskog imperijalizma i revizionizma, dok mašta
o prostitutki bulgakovljevskog imena Margarita, do koje su samo malobrojni uspijevali
doći. Njenu kuću u Tirani, poslije mnogo godina, pripovjedač vidi kao katedralu
koja je u susjedstvu zasenjivala i nadahnjivala zaparloženu albansku
književnost.
Kadare je zatražio politički azil u Francuskoj
tek 1990. godine, iako je ideološku policiju trpio od sredine šezdesetih, od
zabranjene novele „Neman“. Škeljzen Malići primijetio je da je posljednja javna
kampanja protiv Kadarea u Albaniji vođena 1974. godine, a da ju je prekinuo sam
Enver Hodža, poručivši progoniteljima da pisca ostave na miru. Tako je Kadare
nastavio svoju „noćnu“, subverzivnu aktivnost pisanja, dok je zauzvrat na svjetlosti
dana igrao ulogu neke vrste albanskog ambasadora kulture. Poznata je njegova
izjava da prava književnost i diktatura mogu koegzistirati samo u formi
danonoćnog kidisanja jedne na drugu.
I poslije romana Palata snova iz 1981. godine
(Samizdat, prijevod s albanskog Škeljzen Malići) Kadare se suočavao sa
dugogodišnjom zabranom objavljivanja. U ovom romanu blista u stilu velikog
pisca, stasalog na tradiciji djela od Gogolja do Bulgakova, autora koji je i
sam nekada bio student literature u Moskvi. Glavni junak romana je Mark-Alem,
potomak porodice andrićevskog imena Ćuprilića (nastalog od riječi most,
ćuprija), koja generacijama učestvuje u vlasti, biva svrgavana i ponovo
uzdizana.
Mark-Alemu je dodijeljeno mjesto tumača snova
u važnoj instituciji Osmanske imperije – Palati snova, a grešku pravi u
trenutku kada ne prepoznaje san – predskazanje državnog udara, podrivanje
imperije. San govori o Ćuprilićima, nagoviještenim u simbolu mosta, koji uz
pomoć epa, pjevanog uz lautu, preduzimaju nešto protiv države (što je simbolizira
bik).
Suština tog epa je u odnosima balkanskih
naroda, slovenskih i neslovenskih, u favoriziranju ruskog utjecaja na štetu
austrijskog. Ćuprilije su s jedne strane opjevane u slovenskoj epici, a sa
druge, o njima pjevaju i albanski rapsodi.
Kao što je do početka svojim stvaralaštvom
progovarao protiv diktature, jednoumlja i rata, i u skorijim izjavama koje je
Kadare davao, uočljivo je njegovo viđenje Albanije u porodici evropskih naroda.
Međutim, Kadare je svojevremeno izjavio i to da su Albanija i Kosovo dvije
države, ali da su „ujedinjene time što su albanske“.
U svom prvom romanu General mrtve vojske, o
fašističkom generalu koji po Albaniji u društvu sveštenika skuplja kosti svojih
vojnika poginulih u Drugom svjetskom ratu, Kadare je istakao pobjedu novog,
komunističkog, režima u Albaniji, ali je uzvisio i moralni princip u odnosu na
ideološki i nacionalni.
(TBT, Politika)