KOLUMNA
Da je Bakir Izetbegović istinski želio spasiti
očevo naslijeđe, što je njegovo notorno ljudsko pravo, mogao je to učiniti na
sasvim drugačiji i vjerovatno bolji način
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
„Premijer Plenković na teškom ispitu: je li mu
Franjo Tuđman važniji od Hrvatske“, piše ugledna hrvatska kolumnistica Jelena
Lovrić. Ona ovo pitanje smješta u kontekst velike greške državnog vrha Hrvatske
koji se svojim frapantnim nijekanjem nekih posve nespornih povijesnih činjenica
otvoreno okrenuo protiv Haaškog suda, tvrdeći da je politika Franje Tuđmana
prema Bosni i Hercegovini vazda bila bezgriješna.
„Hrvatska je živi primjer da mir nije samo
utihnuće oružja. Više od četvrt stoljeća nakon formalnog okončanja rata, zemlja
još nije postigla stanje mira. Iz rata izašla, ali u mir nije ušla. Još se
manje u miru ugnijezdila. Da jest, ne bi se moglo dogoditi da izricanje haaške
presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata i samoubistvo Slobodana Praljka,
cijelu državu u tren oka prebace u ratno ozračje“, piše Lovrić.
Izetbegovićeva kontradiktornost
Može li se isto pitanje postaviti pred
Bošnjake u formi da li je Bakiru Izetbegoviću draža Bosna i Hercegovina od
njegovog oca Alije? Može, s tim što se moraju istaknuti bar tri bitne razlike.
Prvo, Alija Izetbegović je Bakirov otac
i nije umjesno postavljati pitanje familijarne naravi. Ali, o tome je Bakir
trebao misliti kad je donosio odluku da se politički angažira. Trebao je znati
da bi mogao doći sam u takvu dilemu, a svakako i da će mu nekad neko postaviti
takvo pitanje. Njegov problem danas i jeste u tome što je svojim političkim angažmanom
legitimirao dinastijski sistem vladavine od kojeg su Bošnjaci trpili i u
komunističkom razdoblju, na način da su njima vladale dvije dinastije, Dizdarevića
i Pozderaca. Pored toga diljem islamskog svijeta bio je uvriježen ovakav sistem
vlasti i to se ispostavilo kao vrijeme najcrnjih diktatura kojih se
arapsko-islamski svijet djelimično oslobodio s tragičnim posljedicama, kako po
diktatore tako i po narod.
I bez toga Bakir Izetbegović je u naslijeđe
preuzeo kako očevu slavu tako i političko-ideološke hipoteke. Tako da je Bakir
Izetbegović istinski želio spasiti očevo naslijeđe, što je njegovo notorno
ljudsko pravo, mogao je to (u)činiti na sasvim drugačiji i vjerovatno bolji
način. Stoga, sa stanovišta političkih principa, pitanje da li voli više Bosnu
i Hercegovinu i od rođenog oca sasvim je korektno.
Drugo, Alija Izetbegović, za razliku od Franje
Tuđmana, sigurno nije bio akter nikakvog udruženog zločinačkog poduhvata protiv
bilo kojeg naroda ili države. Naprotiv, Alija Izetbegović je bio žrtva, kako
komunističkog sistema tako i hegemonističkih velikohrvatskih i velikosrpskih
politika. Nema zbora da su ga kao takvog, opet za razliku od njegovih
protivnika, upamtili i tretirali svjetski demokratski lideri.
Treće, kontekst u kojem Lovrić postavlja
dilemu pred Andreja Plenkovića je određivanje o zločinu što, na svu sreću,
uopće ne obavezuje Bakira Izetbegovića.
Tek smještanje pitanja i dileme koja je
Hravstku „u tren oka dovela u stanje rata“ može se reflektirati i na politiku
Bakira Izetbegovića. Naime, uopće nije jasno zašto se Izetbegović u posljednje
vrijeme opredijelio koristiti prilično ratno-huškačku retoriku. Još je čudnije
zašto se Izetbegović opredijelio voditi predizbornu kampanju, i to godinu dana
ranije, kroz ceremonije obilježavanja ratnih događaja, odnosno fromiranja
ratnih brigada Armije BiH na kojima drži prilično militantne govore. Primarno
on to čini zbog unutarbošnjačkih političkih turbulencija, te da bi svojim
oponentima pokazao da je on taj koji sa svojom strankom ima ratno političko
naslijeđe u odbrani Bosne i Hercegovine. Pošto je to prilika da se u tim i
takvim govorima evociraju isključivo patriotski podvizi, on se ne libi
zaklinjati u svoj osobni patriotizam i ljubav prema domovini. Čak vrlo često
spominje i svoga oca koji je, naravno, već etabliran u bošnjačku svijest da je
sav svoj život posvetio borbi za slobodu bosanskih muslimana.
Pitanje je koliko sa ovakvim političkim
diskursom doprinosi osobnoj popularnosti, a mnogo je upitnije koliko takvi
govori danas iritiraju građane BiH željne mira. Jer opća je ocjena da se
građani BiH, pa vjerovatno i regiona, možda i nisu dovoljno emancipirali na građanske
demokratske principe, ali da su vrlo svjesni kad su u pitanju strahote rata i
da ni po kakvu cijenu ne žele više ratovati.
Zbog svega toga je Izetbegović, navodno, dobio
ukor od strane nekih međunarodnih diplomata i stoga se, navodno, javno ogradio
od podrške koju su mu iskazala neka ratna udruženja.
Ovo bi mogao biti primjer kako bi svojom
nepromišljenom politikom Bakir Izetbegović mogao čak i kompromitirati oca kao
vrhovnog komandanta Armije BiH kojeg, bar za sada, povijesničari vide kao
mirotvorca. Pored toga on je kontradiktoran u odnosu prema politici svoga oca.
Kad je preuzeo lidersku bošnjačku poziciju na način da je (za)sjeo u obje očeve
fotelje, obećao je da će stranku vratiti na politički kurs njegovog oca sa
kojeg je, prema njegovoj tadašnjoj procjeni, stranka bila skrenula u vrijeme
dok ju je vodio Sulejman Tihić. Spominjao je da mu za tu „operaciju“ trebaju
nekakve „halatke“ i vjerovatno je mislio na neke kadrovske promjene. Od toga je
prošlo više od sedam godina i nema nikakvih naznaka da je on po tom pitanju i
„prstom mrdnuo.“ Što je još gore, opći je dojam, da se SDA nalazi u
najkritičnijem stanju od kada je osnovana. To su pokazali
i posljednji izbori na kojima je SDA izgubila vlast u nekoliko vrlo važnih
općina. I nakon toga stranku pa i samog Izetbegovića prate politički vrlo
štetne afere što rezultira velikim padom popularnosti i kod građana. Prirodno
je da sve to prouzrokuje veliko nezadovoljstvo u narodu i da režim strijepi od
iskaljivanja općenarodnog bijesa na ulicama kakav se već jednom desio. Zato
mnogi smatraju da Izetbegović pribjegava vraćanju na patriotizam radi
socijalnog mira, više nego što time želi uplašiti i odvratiti druge, mislim na
Dodika i Čovića, od secesionističkih politika.
Alija je bio kolaterala
Osim toga Bakir Izetbegović zna da se njegov
otac morao povući iz politike zbog međunarodnog pritiska iako ga je većina
stranih političara smatrala konstruktivnim i kooperativnim državnikom u vrijema
raspada Jugoslavije, odnosno postjugoslovenskih ratova. Iako je njegov grijeh bio
kolateralne naravi, smatralo se da nakon 11. septembra i terorističkih napada
na New York, on nije više taj ko može biti mirotvorac u zemlji koja je tek bila
izašla iz ratnog ozračja, Alija Izetbegović je ostao dosljedan i kooperativan,
tako da se mirno povukao „zbog bolesti.“
Tako da bi Bakir Izetbegović u kontekstu
globalnih gibanja i dubinskih promjena odnosa i snaga na (islamskom) Bliskom
istoku i sam mogao biti u najmanju ruku kolaterala. I u tom kontekstu bi pred
njega mogla biti postavljena dilema da li mu je draži otac od države BiH. Tim
prije jer se Bakir Izetbegović pokazao kao, blago rečeno, indolentan prema ovim
zbivanjima. A u stvari on je prilično neuk kad su u pitanju proislamističke
ideologije, odnosno sam politički islam, iako se deklarira kao simpatizer nekih
od njih.
Ali, ako bismo Bosnu i Hercegovinu definirali
prema dva ključna akta po kojima ona baštini svoj državotvorni identitet,
mislim na AVNOJ i na Daytonski mirovni sporazum, malo šta bi se od političkog
islama moglo implementirati u nju. Primarno Bosna i Hercegovina je
sekularsitička država koja ne trpi samo jedno: dominaciju bilo koje, ili bilo
čije ideologije koja ne korenspondira sa principima nacionalne, vjerske i
građanske ravnopravnosti! Dakako, taj princip, možda svjesno i namjerno
narušavaju secesionističke politike Milorada Dodika i Dragana Čovića, ali za
sada to čini i Bakir Izetbegović. Možda nesvjesno i nenamjerno, ali je opći
dojam da tako djeluje.
Njegov otac nije bio revidiran u smislu da se
odrekao svojih vjerovanja i pogleda na svijet. Ali je bio spreman korigirati
neke svoje stavove kao što je to učinio prilikom (ratne) posjete Turskoj kada
je rekao da tad ne bi pisao ono šta je pisao o Kemalu Ataturku, kao što je
vjerovao da ni Ataturk tad ne bi radio kako je radio, itd.
Ipak Bakir Izetbegović tvrdi da se danas u
Turskoj odgajaju mladi političari čitajući Islamsku deklaraciju njegovog oca,
što je očito, priželjkuje da se tako educiraju i mladi bošnjački političari.
Svi procesi koji su uslijedili nakon Arapskog proljeća, baš kad je u pitanju
politički islam, pokazuju da je vrijeme davno pregazilo teorije kojima je Alija
Izetbegović bio inspiriran u vrijeme hladnog rata i crnih diktatura u islamskom
svijetu. Ni to Bakir Izetbegović ne uočava i stoga bi mogao biti pregažen i
odbačen usljed turbulencija koje su zahvatile, kako islamski svijet, tako i
Evropu i Balkan. Jer Bosna mora ići ukorak s vremenom, zar ne?! Da bi iskoračila
morat će se desiti deideali(ji)zacija Bošnjaka!
(TBT)