FELJTON
U najnovijoj knjizi Predraga Matvejevića ‘Granice i sudbine
– o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije’, Nacional donosi ulomke o
kontroverznim sudbinama protagonista raspada SFRJ, sa poentom na samoubistvima
unutar familija tih protagonista
FOTO: Matvejević (Nacional)
„Fa m i l ije , m r z i m va s«, napisao je u ljutnji
poznati pisac, na početku XX. stoljeća. Neki to ponavljaju za njim, drugi
upozoravaju da »prljavo rublje valja prati u obitelji«. Ili pak da svoj narod
treba voljeti »kao vlastitu porodicu«. To je sastavni dio rodoljubnog odgoja.
Nije uputno otkrivati stvari koje se tiču srodnika i
sunarodnjaka, »mojih« ili »tvojih«, pogotovo »naših«. Stanovita otkrića, o
kakvima je ovdje riječ, ne usrećuju. Zbog njih se često kajemo. Ponekad se
moramo i stidjeti.
Veći dio ovoga poglavlja objavljen je najprije u inozemstvu,
dok se rat još vodio u Jugoslaviji. Bilo ih je teško objaviti u zemlji u kojoj
se ratovalo. Valjalo se izložiti optužbama jedne i druge strane: još jednom
izdajama ili klevetama, s ove i s one strane.
SamoubIstva – i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti –
razlikuju se od slučaja do slučaja. Na taj krajnji i nepopravljivi čin čovjeka
navede jednom bolest ili nesreća, drugi put i žrtva ili vrlina. Mnogi se nađu
na rubu ponora, malo ih je spremno sunovratiti se. Najodlučniji se vinu s onu
stranu ruba, najočajniji također. Tko nije osjetio vrtoglavicu bezdana, ponekad
i ne zna zašto je živio. Divio sam se kapetanima koji su tonuli zajedno sa
svojim lađama. Mnogo je brodova na dnu mora, polomljenih jarbola i skršena
kormila. Nemamo pravo olahko suditi onima koji su se pokazali jačim od želje za
životom – ponekad život i ne vrijedi živjeti.
Nije najveća tragedija u samoj odluci da vlastitom odlukom
okon-čamo svoj ionako prolazni vijek: tragično je kad oni koji su obilježeni
tom sklonošću, naslijeđenom ili stečenom, predvode druge – navode ih da se
sunovrate zajedno s njima ili, pogotovo, umjesto njih. Kad osobe, s takvim
porivima i nagnućima, postanu vođama i predvodnicima nacije, države, naroda…
Upravo to se dogodilo u drami koju smo proživjeli.
Izložit ću njezin sažetak u četiri čina (u teatarskom smislu
te riječi) i dodati im nekoliko kratkih didaskalija. Lica su preuzeta, kako se
to kaže, »iz same stvarnosti«: voždovi i vrhovnici, čelnici višega i nižega
reda, časnici i hodočasnici raznih vjera. Radnja se odvija naizmjence u
sadašnjosti i prošlosti, na više pozornica, diljem zemlje u kojoj se najprije
»dogodio narod«, a zatim krvav rat među narodima. Iza kulisa čuju se povremeno
hitci i odjeci. Do scene i partera dopiru krik i bijes. U tre-nutku kad se
podiže zastor u gledalištu je uznemirenost, nalik na mir.
ČIN PRVI
Otac Slobodana Miloševića posvetio se bogosloviji, ali nije
postao popom. Ustrijelio se ne doživjevši starost. Slobodanova se majka
objesila. I ujak po majčinoj strani digao je ruku ná se. I on je usmrtio sebe
sama.
Djetinjstvo i mladost čovjeka koji je godinama vodio Srbiju
suočeni su s takvim porodičnim nesrećama. Našao je utočište – ili možda utjehu
u omladinskim komunističkim organizacijama. Tragovi prošlosti nisu uočljivi na
njegovu licu, glatku kao u dječaka, s nevelikim, udubljenim očima i pogledom
koji ne odaje ni čuvstvo ni namjeru. Govor mu je izravan i jednostavan, na
trenutke prividno i prisan. Glas energičan i pomalo hrapav. Ponašanje mu je
naoko prirodno i odlučno, lišeno suvišne teatralnosti: to mu je vjerojatno
pomoglo da se, stupivši na vlast, nametne generalima Armije koja se nekoć zvala
narodnom i jugoslavenskom – koja će u narode Jugoslavije uperiti puške i
topove, u Hrvatskoj i Bosni, u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, »na Kosovu polju
ravnom«.
Scenograf bi svemu tome dodao odgovarajući dekor: na ušću
Save u Dunav okupila se masa, plješće svome predsjedniku, slave ga pisci i
pjesnici, gotovo sva takozvana poštena inteligencija. Unaokolo su barjaci,
grbovi, parole; iza scene tutnje kamioni, uskoro će prevoziti leševe sve do
Dunava i Batajnice. Kamera pokazuje ubojstvo bivšega predsjednika Srbije Ivana
Stambolića, bačena u jamu pokrivenu vapnom. Sin novoga predsjednika vozi novi
luksuzni auto, sprema se sudjelovati na nekim trkama. Vide se korice knjiga
koje je na domaćim i stranim jezicima objavila supruga čovjeka koji stoji na
čelu srpske države.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen
1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi
morao kasnije i sâm »pribjeći samoubistvu«. Ali vođe koje narod slavi ne haju
za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi
koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu »ni samoubojstvo
više ne bi bilo dovoljno«, no to je već druga priča. Historija će pokazati je
li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko
obljubljeni »Sloba, sloboda«. Da je to možda najveći poraz u njezinoj
historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti,
a nije lopovluka i obmana.
Ove su bilješke nastale, većim dijelom, prije groteskne
scene obračuna u vili obitelji Milošević na Dedinju – ispaljenih hitaca, lisica
na rukama, uhićenja i odvođenja dojučerašnjeg šefa države u Haag. Vijest da je
u zatvoru prestao uzimati lijekove i voditi brigu o zdravlju kako bi skratio
svoj život i poniženje, nije nevjerojatna. Kao dekor za kulisu mogla bi
poslužiti pomalo zamućena noćna fotografija, na kojoj se nazire silueta bivšega
predsjednika, »Slobe, slobode«, malo pognutog i pokunjenog, tek iskrcanog iz
helikoptera, kako prilazi – privode ga – vratima zatvora u Scheveningenu.
Vjerojatno se već razočarao i u svoj narod.
ČIN DRUGI
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je
samoubistvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon
završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na
antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske
narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije).
U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu
se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba
»Partizan«. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva
samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je
ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i
pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali
posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su
konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo.
Koju godinu kasnije, kad je već bio na putu ka generalskome
činu, Franjo je Tuđman proširio vijest da su mu oca ubili hrvatski klerikalni
nacionalisti – takozvani križari – to je čuo i avangardni zagrebački slikar,
Tuđmanov drug iz rata i prijatelj u poslijeratnim godinama (Edo Murtić, pokojni
prijatelj, koga ne kanim ovdje izvoditi na scenu). Devedesetih godina, nakon
što je izabran za predsjednika Hrvatske, pokušat će, usprkos nedvojbenim
zaključcima vještačenja koje je provedeno nakon samoubojstva, prikazati očevu i
maćehinu tragediju posve drukčije: kao mračno umorstvo koje su izvršili ne više
ustaše, nego njegovi ondašnji drugovi: komunisti. Naveo je čak i ime svjedoka,
istaknutog partizana hrvatskog porijekla. Taj »jedini svjedok« odbio je,
međutim, potvrditi Predsjednikovu izjavu, unatoč prijetnjama i neugodnostima
kojima je bio izložen u novoj, demokratskoj Hrvatskoj.
Teško je objasniti zašto bi baš titovska policija
likvidirala, bez ikakva posebna razloga, bivšega partizana i člana ZAVNOH-a,
koji se inače isticao žestokim kritikama »izdajničkog« vodstva Hrvatske
seljačke stranke – to su bile teške optužbe u poratnim godinama, moglo se glavu
izgubiti zbog njih ili barem dopasti zatvora. Samoubojica je, srećom, bio otac
visokoga oficira – mladoga majora, pukovnika i budućega generala Jugoslavenske
armije Franje Tuđmana. Ovom posljednjem će ubrzo biti povjerena, s obzirom na
njegovu tadašnju odanost režimu i ideologiji, važna »kadrovska politika« u
Generalštabu Jugoslavenske narodne armije. Istaknut će se posebno u borbi
protiv »đilasovaca« i »ibeovaca« u Armiji. Nismo uspjeli istražiti je li tko,
prema njegovoj dostavi, završio u gulagu Golog otoka.
Nedugo nakon što je postao hrvatskim predsjednikom Tuđman je
javno priznao da je i sam bio spreman, već 1942. godine, počiniti samoubojstvo:
razočarao se, veli, već na samu početku u onaj isti komunizam kojem će revno –
vjerujemo i iskreno – služiti još gotovo četvrt stoljeća! Kako bi svoje
priznanje učinio što uvjerljivijim, upro je u sljepoočnicu dva ispružena prsta
oponašajući samoubilački čin (samo djelomično), u nastupu na televiziji. Nije
ni pomislio kako bi možda takva gesta šefa države pred brojnim gledateljstvom
mogla biti neprilična. No, pomogla mu je režija, primjerena ulozi. Poznati
novinar, koji je imao priliku da dugo i u više navrata razgovara s Franjom
Tuđmanom, kad je već bio predsjednikom, objavio je podatak da je prvo ljubavno
(tjelesno) iskustvo budući vođa imao sa svojom još mladom maćehom, koju će
njegov otac ustrijeliti. Premda to nitko nije demantirao, valja uzeti s
rezervom takve stvari – to malo rodoskvrnuće nije, očito, potaknulo oca na
fatalan čin.
U trenutku kad je srušen Stari most u Mostaru, Mate Boban,
tadašnji glavar ili doglavnik Herceg-Bosne, dičio se na sav glas da »ostvaruje
viziju« Franje Tuđmana. Domišljati Hercegovac pokušao je tako prebaciti na
njega svu odgovornost za ono što se činilo po Hercegovini, prije nego što je
tog istog Bobana zadesila smrt za koju se govorilo da nije slučajna. Predložio
sam u to vrijeme Tuđmanu, u pismu koje dugo nije našlo izdavača, da podnese
ostavku. Ali predsjednici ne haju za prijedloge pisaca, čak ni u našoj
Hrvatskoj!
Predsjednik Franjo Tuđman uredio je da se izglasa Zakon o
privatizaciji imovine i jeftino prisvoji, tj. »privatizira« i proširi stan u
kojem je živio. Supruga mu je nosila nevjerojatne sume na bankovni račun, koje
skromna činovnica nije smjela prihvatiti te je kažnjena gubitkom posla u banci
i izvrgnuta raznim drugim neprilikama. Još je živa, knjiga joj se zove »Istina
– savjest iznad bankarske tajne«. Potištena je.
TREĆI ČIN
Međunarodni sud u Haagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije
s namjerom da ispituje zločine počinjene u Jugoslaviji i Ruandi, zatražio je da
mu se izruči general Ratko Mladić, optužen za »genocid, ratne zločine i zločine
protiv čovječanstva«. Taj vojskovođa, naoko veselkast i neobuzdan u svojoj
ulozi, održavao je stalne veze s Generalštabom u Beogradu, čiji je rad bio
podređen samome Miloševiću. Nije nam poznato je li komandant jedinica na Palama
u svakoj prilici tražio mišljenje svoga pretpostav-ljanog ili je pak imao, kako
izgleda, i vlastitih inicijativa – na primjer kad je naredio da se strijelja
još neutvrđeni broj muškaraca muslimanske vjeroispovijesti, koji su, goloruki,
bježali iz Srebrenice pred njegovom vojskom, željnom osvete za višestoljetni
turski zulum i ubojstvo srpskoga cara Lazara. Bosanske statistike, koje također
nisu sasvim pouzdane, govore o deset tisuća pobijenih. Uzdržaniji strani
istraživači smanjuju tu brojku, nakon iskopavanja leševa, na šest ili sedam
tisuća. Službeni izvori u Srbiji – Crnoj Gori o tome nisu izvještavali ili su
pak svodili cijelu tu operaciju na običan ratni incident, »uzajamno
obračunavanje«, »svatko je kriv«, »i njihovi su ubijali« i tome slično.
Stanoviti intelektualni i književni krugovi u Beogradu i okolici ne smatraju to
uopće vrijednim spomena. U svakom slučaju, generalova se popularnost među
žestokim nacionalistima nije time umanjila. U očima najžešćih dobio je aureolu
junaka, usporedivog s Milošem Obilićem.
U Shakespeareovim tragedijama, kao i u samom životu, ima
plemenitih smrti, poput Ofelijine. Suočena sa zločinima rođenoga oca, mlada
djevojka Ana Mladić oduzela je sebi život. Ostavila je za sobom pismo. Vijesti
koje su u nekoliko navrata došle do javnosti, govore o teškim »nervnim krizama«
i »depresijama« proslavljenog vojskovođe, koje su uslijedile nakon gubitka
jedine kćeri. Slične je scene oduvijek bilježilo pero tragičara.
Mržnja Ratka Mladića prema Hrvatima i Bosancima
muslimanskoga porijekla nije, vjerojatno, potaknuta idejama stanovitih
intelektualnih krugova, koji su rado osuđivali »kozmopolite« i »mondijaliste«
kao strane »plaćenike« ili »izdajice« naroda; pogotovo ne pod utjecajem učenih
štiva, poput Akademijina »Memoranduma«, nedostupnih junakovu obrazovanju i
inteligenciji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše su mu zaklali oca Neđu
pokraj sela Šunj, na Ivan-sedlu u Bosni. Članu Generalštaba JNA Blagoju Adžiću,
Srbinu ili Crnogorcu (?) po narod-nosti, stradalo je od ustaške kame u Drugom
svjetskom ratu devetero članova obitelji, s očeve i majčine strane. To je
odredilo njegove stavove u životu, ali se ipak pokazao uzdržanijim od
ratobornog Mladića. Ubrzo je, po Miloševićevu nalogu, smijenjen s dužnosti i
otjeran u prikrajak. U zatvoru u Haagu proveo je posljednje dana života.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni,
osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske
metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na »činjeničnom stanju«. Rat u
Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve
kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih
jedna drugima.
ČETVRTI ČIN
Radovan Karadžić u nacionalističkim je krugovima postao još
cjenjeniji i dragocjeniji nakon što je bio maknut s predsjedničkog položaja i
prisiljen da se potuca stazama i bogazama, po gudurama Bosne nam ponosne. Jedan
rado čitani pisac takozvane lake literature prozvao ga je »srpskim Robinom
Hudom«. Po profesiji je liječnik, po specijalizaciji psihijatar (»etničko
čišćenje« mu je najuža specijalizacija), po navadi pjesnik. Uza sve ostalo je i
guslar: vidjeli smo ga kako svira na tom drevnome narodnom instrumentu i pjeva
epsku pjesmu o četrdesetorici kapetana, i to pred širokom publikom (na
televizijskom ekranu). Za takvim je čovjekom Međunarodni sud u Haagu raspisao
potjernicu, optužio ga za »zločine protiv čovječanstva« i za »genocid«.
Pjesnici koji nose neobična bosansko-hercegovačka imena – poput Noga ili Đoga –
rezervirali su zâ nj mjesto u srpskom panteonu. Mnogi Bosanci ili Bošnjaci, ne
samo oni musliman-skoga roda i zakona, napominju pak da je njega i njegova
kompanjona Krajišnika osudio komunistički titovski režim ne zbog srpstva, nego
za najobičnije otuđivanje narodne imovine. Taj je banalni podatak možda jedino
važan dramaturgu. Važniji su nam, recimo, razlozi zbog kojih je Karadžićev otac
suđen, opravdano ili ne, za silovanje i rodoskvrnuće: jer je, navodno, nasrnuo
na maloljetnu djevojku, koja je u uskoj krvnoj ili rodbinskoj vezi s njim (opet
taj »rod« i »porodica«, dobacit će netko iz partera, tko ne voli vidjeti takve
scene na pozornici). Pisac ovih redova dužan je priznati da u ovom slučaju nije
uspio dobaviti sudski zapisnik prijestupu Karadžića-oca, jer mnogi dokumenti
još uvijek nisu pristu pačni u dijelovima brdovite Bosne. Teško je reći jesu li
u pravu oni koji smatraju da takav »rodoskvrni čin« nagovješćuje silovanja
kojima će biti podvrgnute stotine mladih muslimanki – neke su od tih djevojaka
iz patrijarhalnih sredina izvršile samoubojstvo. Ne zna se pouzdano koliko je
bilo i momaka koji su na poseban način također razdjevičeni. To, očito, budi
znatiželju rafiniranijeg dijela gledališta. U staroj Heladi sličan se odnos s
mladim efebima smatrao ponekad dijelom spolne pedagogije. Teško je ipak
zamisliti da su se na našem dijelu Balkana, u ratu u Bosni, činile takve stvari
samo u pedagoške svrhe.
Karadžić nije posve običan pjesnik: sam sebe opisuje kako
gleda s brda – i mrzi grad kao brđanin; prijeti mu u stihu – i ostvaruje svoju
prijetnju kuršumima; nagovješćuje rušenje i ruši; opsjednut nacionalnom idejom
– dok traje opsjeda Sarajevo, više od 1000 dana i noći. Neke su od tih scena
zapisane u njegovu opusu i prije nego što su s Pala ispaljene prve granate.
Posrijedi je možda i stanovita vidovitost, avaj. U emisiji koju su snimili
zapadni reporteri, smatrani nesklonim »Srbiji na Istoku«, Karadžić se dičio
svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisa-teljem Eduardom Limonovim,
koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan
pokazuje gostu mitraljez uperen na Sa-rajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli
ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati –
osipa vatru s brda po gradu, u »balije«. Pronio se glas po Baščaršiji da je
pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz
osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu
preotevši je tako »teatru okrutnosti« – uprizorila ju je na svoj način, možda
nedovoljno dramatski. Eduard Limonov, bivši »disident«, slabašan pjesnik i
jakušan ruski nacionalist, koji je čak i u Putinovoj demokraciji dopao zatvora
zbog prljavih stvari, opisao je svoj podvig nakon povratka u domovinu. Taj su
njegov opis ženerozno prenijeli stanoviti beogradski mediji, bliski režimu, a vjerojatno
i paljanska televizija. Čuli smo da Edička još uvijek šeće trgovima Zapadne
Evrope, neometan od prezaposlenih službenika Međunarodnoga suda u Haagu. Možda
su podcijenili njegove streljačke vrline ili ga nisu uzeli zaozbiljno. A i nije
na njima da određuju razlike između komedije i tragedije, pogotovo u
šekspirovskim inspiracijama.
Karadžić je primio za svoju pjesničku »dejateljnost«, u
novom Sa-vezu ruskih pisaca prepunom starih prerušenih staljinista, kraj
drevnih kremaljskih zidina, nadomak hrama Vasilija Blaženoga, nagradu koja nosi
ime Mihaila Šolohova, jednog od rodonačelnika »socijalističkog realizma«.
Objesili su mu (Karadžiću) o junačke grudi viteško odličje – krst svetoga
Andreja. Ne znam tko je odlučivao o tome u Rusiji, kojoj je u tome času bila na
čelu tragikomična figura Borisa Jeljcina. Na ceremoniji, prožetoj posebnom
vrstom teatralnosti, prisustvovali su i članovi Karadžićeve porodice. Bilo je
tu i oficira u carskim mun-dirima, s epoletuškama i ordenjem po grudima i
ramenima, sadašnjih bogatuna travestiranih u nekadašnje »bojare«, plemića
»samozvanaca« u crnim kaftanima i narodnjaka u kričavim rubaškama, monaha s
dugom sijedom bradom koji su dijelili prisutnima naforu i blagoslov. Ne
zaboravimo napomenuti da je u Haagu, u čuvenom ševingenskom zatvoru, sam sebi
oduzeo život i Milan Babić, bivši prvak krajiških Srba. U Krajini su za vrijeme
Drugog svjetskog rata ustaše ubile više članova njegove obitelji, šire i uže.
Ovaj je čin, kao što vidite, nešto duži od ostalih. To
iziskuju za-htjevi dramskoga zapleta i teškoće raspleta u drami. Posljednja
scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih
Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši
profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na
Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj
anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio
dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije
»Ferhadije«, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i
kamenje od kojeg je bila sazdana. »Ne ostade ni kamena na kamenu«, kaže naš
narod u Bosni.
Profesor Koljević bio je inače poznat kao vrstan
šekspirolog. Po-znavao sam ga. Bio mi je nekoć blizak, premda nije krio svoj
srpski rod i nacionalizam. Pokoj mu duši.
DIDASKALIJE
I sama mjesta na kojima se odvija radnja igraju važnu ulogu
u dramatur-giji. »Prokletstvo mjesta« poznato je od homerovskih vremena.
Operacija »Oluja« koja se odigrala u Hrvatskoj, u Krajini ljeta Gospodnjega
1995., izgnala je možda više od stotine tisuća Srba, koji su tu živjeli
stoljećima, braneći Zapad i Mitteleuropu od najezde s Istoka. Među onima koji
su protjerani nisu bili samo ekstremisti ili zagovornici Velike Srbije, nego i
običan puk koji je u tim krajevima već bio gonjen i klan, odvođen u ustaške
logore, bacan u jame. To su inače »punopravni građani Hrvatske«, koji se,
unatoč svemu, žele vratiti u svoje domove, makar i popaljene i poharane. Ne zna
se točno koliko ih je pobijeno, napose starica i staraca koji nisu imali kud te
su ostali kraj svoga kućnoga praga. Jedan od prota-gonista te proslavljene
operacije bio je Gojko Šušak, kojeg je predsjednik Hrvatske proglasio svojim
»najboljim ministrom«. Pretpostavlja se da su se među režiserima »Oluje« našli,
kao šaptači i pomoćni redatelji, neki umirovljeni američki komandanti, koji su
svoj zanat ispekli na vijetnamskim pozornicama. Šušak nije skrivao da mu je
otac bio ustaša. Nije smatrao da su ustaše zločinci, kako to tvrde stanoviti
krugovi na Zapadu i Istoku, koji su »nasjeli komunističkoj propagandi«. Imali
smo priliku vidjeti ga svojim očima, kao Predsjednikova izaslanika na
stanovitim priredbama, u teatralnoj pozi: diže ruku i pozdravlja »za dom spremni«
na način kako su to činili nacistički gauleiteri – u Posušju, na primjer, gdje
se pjevalo na sav glas u čast ustaškim vitezovima Juri i Bobanu ili pak na
Sinjskoj alki, koja se jednako gostoljubivo, u bivšim režimima, ubadala »u
sridu« pred drugom Titom i, još prije, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.
Šuškova oca ubili su četnici ili partizani, ne znamo točno
koji. Sin je stoga zamrzio komuniste i Jugoslaviju. Prije nego što je postao
mi-nistrom u Tuđmanovoj Hrvatskoj i prikupio novce za njegove izbore, djelovao
je u antijugoslavenskoj i ustaškoj emigraciji u Kanadi. Prilikom Titove smrti,
položio je svinju u mrtvački lijes, napisao na njemu »Tito« i ostavio ga
kradomice pred vratima jugoslavenske ambasade u Torontu. Ta ne osobito
civilizirana gesta dovoljno predstavlja ličnost i kulturu po-kojnika:
antropolozi tvrde da su zaostalija plemena Amazonije, osobito ona ljudo ž
derska, na sličan način ispraćala omrznute pokojnike. Unatoč tome,
provincijalni ga duhovi uzdižu do nebesa: »Blažene oči koje su ga vidjele«,
piše jedan od živućih »klasika« hrvatske književnosti. Dok se bavio poviješću
jugoslavenske revolucije u Jugoslavenskoj na-rodnoj armiji, sam predsjednik
Tuđman osuđivao je ustaške masakre u Krajini, po Lici i Baniji, na Kozari, u
glinskoj crkvi. Tad je, kao general Jugoslavenske narodne armije, pisao
pozitivno o »bitnim obilježjima razvitka NOB-a i socijalističke revolucije u
Hrvatskoj«. Nije rijedak slučaj da se u jednom času brani ono što se u drugom
napadalo, ili obrnuto: to stvara bizarnu napetost na sceni, u kojoj se tragično
miješa s komičnim.
U nesretnoj nam povijesnoj geografiji, bosanske kasabe poput
Foče (prekrštene u »Srbinje«), Srebrenice ili pak Goražda nisu obične kulise.
Tu su 1942. i 1943. četnici hametice klali muslimanske Slavene »srp-skoga
porijekla« (prema srpskim historičarima) ili pak »hrvatskoga« (prema hrvatskim
povjesničarima), uz samu »krivu Drinu«. Pamti se da je ta živopisna rijeka,
koja je zahvaljujući geniju Ive Andrića postala slavnom u svijetu, bila sva
crvena od krvi zaklanih. Nosila je »turska trupla« – tako su ih zvali četnici –
prema Savi i Dunavu. Međutim, jedna od visokih ličnosti u Republici Srpskoj,
svojedobno bliska suradnica Karadžićeva, bivša predsjednica Biljana Plavšić
(koja se pokajala za svoje grijehe i priznala genocid) konstatirala je, dok je
još bila na dužnosti, da su bosanski muslimani u stvari »degenerisani Srbi« –
ona se, tvrdi, kao doktor biologije u to razumije. Za potpredsjednika
Miloševićeve vlade vojvodu Vojislava Šešelja Bošnjaci su srpski »genetski
otpad«. Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe
jučer nagonile omraženu »šiptariju«, a danas albanski Kosovari nagone preostale
Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove
tragedije. Primjerice na »Rikarda III.«: na bjesomučnog vojvodu Gloucestera,
opakog Buckinghama ili odvratnog Edvarda IV., na omraženu Margaret i njihove
suradnike i srodnike. Na tolike zločine bez kazne i kazne bez zločina. Na
histeriju u historiji. U ovoj vrsti rodoslovlja, s toliko ubica i samoubistava,
odnosi genetike i geopolitike ne mogu se zanemariti.
(TBT)