KOLUMNA
Hrvatsku kakvu imamo napravila je tako i
Služba, i za nju ona možda nije manje zaslužna od Crkve. Dapače, kojiput je
teško odrediti što je napravila Crkva, a što Služba, gdje završava jedna, a
počinje druga
Piše: Ante Tomić, thebosniatimes.ba
Kao vanjski suradnik Službe, Vladimir Šeks
sedamdesetih je godina prošlog stoljeća odlazio u osječke gostionice slušati
što pijanci pričaju protiv druga Tita i Partije. Alkoholom je poticao dušmane
da se razotkriju, lukavo zvao gemište i vinjake ne bi li ih naveo da se
izbrbljaju. Očekivano, zbog toga je došao na zao glas. Nakon što se dovoljan
broj njih probudio s teškim mamurlukom i agentima tajne policije pred vratima,
ljudi su shvatili što je posrijedi i pazili da im se pred Šeksom ne omakne
štogod kompromitirajuće.
Vanjskom suradniku postalo je teže prevariti
žrtve. Tražilo je više pića, naručivati stalno nove runde i provocirati sve
drskijim antirežimskim izjavama da naivce namamiš na tanak led. I tako, što su
drugi bivali oprezniji, Šeks je bio pijaniji i neobuzdaniji i na kraju je ostao
jedini koji je nešto veleizdajnički srao za šankom. U šaljivom obratu,
naposljetku je netko njega prijavio Službi da priča protiv druga Tita i
Partije.
“Vlado, jebem mu mater”, negodovao je njegov
nepoznati pretpostavljeni, “pošaljemo te u gostionicu da vrebaš neprijatelje
socijalističkog poretka, a iz gostionice nam javljaju da si ti gori od svih”.
“Oprosti”, prostenjao je Šeks sklopljenih
očiju, “da nemaš možda jedan aspirin”.
Desetak, petnaest godina kasnije on će postati
nacionalistički uglednik, jedan iz samoga vrha stranke koja će povesti borbu za
hrvatsku nezavisnost, zastupnik, državni tužitelj, predsjednik Sabora,
potpredsjednik Vlade, pisac Ustava mlade države, a upitno je, slušajte što ću
vam sad reći, kako bi sve to uspio da se jednom nije, kao policijski
provokator, istaknuo brojnim protujugoslavenskim ispadima u osječkim pajzlima.
Tko zna kako bi Hrvatska danas izgledala da je Vladimir Šeks bolje podnosio
alkohol i umio kontrolirati lajavi jezik. Služba je na čudnovat način odredila
njegov život. Jedna suradnja koja je vjerojatno počela nevoljko, u muci,
sramoti i krivnji, zapravo uopće nije naopako završila.
Svijet je kontradiktoran i blesav. Nije to kao
u herojskim epovima gdje besmrtnika vodi nebeski usud, junak ispunjava nekakvo
ozbiljno i svečano proročanstvo, njegova uloga i cilj su otpočetka jasni, put
mu je pravocrtan i ni u jednom trenutku nema nikakve sumnje što je dobro, a što
zlo. U antiherojskoj stvarnosti obično vlada komični slučaj. Tu se ne zna tko
pije, a tko plaća. Jadni se smrtnici kaotično gibaju, migolje kao prdac u
gaćama, a ono što im se u početku činilo dobro ispadne katkad loše i obrnuto.
I životna priča Slobodana Praljka, koji je u
srijedu u Haagu popio otrov na čitanju pravomoćne presude za ratni zločin,
zgodan je primjer za ovo. Njegov otac Mirko Praljak bio je u svoje vrijeme,
nakon Drugog svjetskog rata, vrlo utjecajan u komunističkoj tajnoj policiji,
nemilosrdno se obračunavao s reakcijom, s buržujima, kulacima, saboterima i
ustašama škriparima. Čitava je Hercegovina uplašeno pišala u gaće kad bi
komandir Praljak prolazio u otvorenoj kampanjoli, šutljiv i mrk, nikoga ne
gledajući, u uglancanim čizmama, s lugerom u kožnoj navlaci na pojasu. Nekoliko
desetljeća kasnije njegov će sin, jednako odjeven, izazivati jednaku stravu u
Mostaru i Čapljini, no on će se proslaviti kao jedan od generala
oslobodilačkog, antikomunističkog rata koji je većinski povela nekadašnja
reakcija, buržuji, kulaci, saboteri i škripari. Zbog njegove će ga uzvišene
geste s otrovom čak doživjeti kao vječni simbol hrvatske slobode i stradanja.
Jedni će reći kako je Slobodan Praljak prešao
na nacionalističku stranu jer se sramio svoga policijskog oca, ali ja ne
vjerujem u to. Sinovi se svojih očeva ne odriču lako. Vjerojatnijim mi se čini
da Služba nije uvijek bila jednoznačna. Njihova strana je mogla biti i jedna i
druga i treća. Mogao bih čak zamisliti da je nekakav penzionirani komunistički
policajac u srijedu, gledajući na televiziji Praljka kako pije iz male bočice,
udahnuo kisika iz metalnog spremnika kraj fotelje i ponosno uskliknuo:
“Dakle, to je Mirkov sin! To su naši najbolji
kadrovi! Takve je junake Služba školovala!”
Prošle sedmoie su nam obilježila dva zaslužna
i velika hrvatska muža koji su mnogo dugovali komunističkoj tajnoj policiji,
jedan kao osječki vanjski suradnik, drugi kao sin znamenitog hercegovačkog
komandira Službe. Ako vam se ovo čini proturječno, morate znati da je naš
svijet jedno proturječno i blesavo mjesto. I da povijest nije herojski ep gdje
besmrtnici ispunjavaju proročanstva i zavjete precima otpočetka znajući što
trebaju činiti. Mi nismo ravno i bez skretanja došli do naše takozvane slobode
i blagostanja, nego smo lutali i gubili se u mračnim bespućima, često ne
razlikujući dobro od zla, ne znajući ko pije, a ko plaća. Prijatelji su nam
nekad bili neprijatelji, a neprijatelji prijatelji. Hrvatsku kakvu imamo
napravila je tako i Služba, i za nju ona možda nije manje zaslužna od Crkve.
Dapače, kojiput je teško odrediti što je napravila Crkva, a što Služba, gdje
završava jedna, a počinje druga.
Od nedjelje do srijede, prvo sa Šeksom, a
zatim s Praljkom, otkrila nam se jedna istina. I udbaši su naši. Oni mogu biti
uzorni domoljubi, ni bolji ni lošiji od bilo koga drugog. I špije i provokatori
samo su ljudi, isprepadani, tjeskobni bijednici poput nas. Vaclav Havel i Dušan
Kovačević znali su se genijalno sprdati s njihovim slabostima, a da je među
nama netko talentiran, ili da bar mi Hrvati nismo tako patetični, opazili bismo
možda kakav je humoristički potencijal Šeksove priče, kako je zapravo urnebesno
tko je sve radio za Službu. Ona je cijelo vrijeme bila tu, između nas, bdjela
je nad nama u uredima, tvornicama, školama i bolnicama, pazila nas na
gradilištima i njivama. Služba nam je preko ramena čitala novine u tramvaju,
točila nam vinjake i gemište, frizirala i pedikirala, kuhala i peglala. Služba
nas je ljubila u čelo i pokrivala prije spavanja.
Kad je ono Franjo Tuđman bio neprijatelj
socijalističkog poretka, Vladimir Šeks je možda i njega obrađivao. I nije mu,
naravno, zbog toga bio loš prijatelj. Bože dragi, družba je družba, a služba je
služba. To je samo posao, a nijedan posao, što kaže naš narod, nije sramota
raditi. Ili da je, na primjer, Služba potajice predložila Ankici Tuđman da ih
za pristojan mjesečni honorar izvještava o protujugoslavenskim aktivnostima
svoga muža, što mislite da bi im ona odgovorila?
Život je Tuđmanovih bio skroman i stabilizacijski
nakon što je on zglajzao. U doba nestašica kahve i redukcija struje hranili su
se, kao i svi, svinjskim polovicama iz zamrzivača, Varteksova vunena odijela
kupovali na šest obroka, u četvrtastu bocu Ballantine’sa bi kad se popio viski
ulili bračku travaricu, a nedjeljnim popodnevima se u dvorištu šamponom prao
auto i usisavali sicevi. Da se Ankici pružila prilika za dodatnom zaradom, ona
se, mislim, ne bi mnogo premišljala. Kao školovana tajnica, stenografijom bi
vrijedno zabilježila i kasnije učisto pretipkala do jednu izdajničku misao
svoga zakonitog supruga. Franjo Tuđman je bio sanjar, vjerovao u herojske
epove, ali Ankica je živjela u antiherojskoj stvarnosti. I na kraju krajeva,
bolje da te špijunira netko tvoj, nego kogod tuđi.
(TBT, Jutarnji.hr)