KOLUMNA
Čovjek može biti veliki stvaralac, poput Louis-Ferdinanda
Célina ili Marquis de Sadea, ili samog Polanskog, a da istovremeno bude ljudski
šljam koji ugnjetava i maltretira bližnje, vjerujući da ga talenat oslobađa
poštovanja zakona i ponašanja kakvo se zahtijeva od “običnih ljudi”
Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Otkako sam stigao u Sjedinjene Američke Države, prije nedjelju
dana, primjećujem da je u novinama i televizijskim dnevnicima sveprisutan
delikatan eufemizam “nedolično ponašanje” za raznorazna seksualna
zlostavljanja čiji su počinioci producenti, umjetnici i političari, kojima svjedočenje
njihovih žrtava donosi ekonomsku propast, društveni prezir, a možda i doživotni
zatvor.
Taj stampedo započeo je slučajem Harveyja Weinsteina,
uglednog filmskog producenta i multimilionera, dobitnika svih nagrada koje su
postojale i koje će postojati, koga je pedesetak žena – od kojih su mnoge kao
mlade glumice nastojale da prokrče sebi put u Hollywoodu — optužilo da je
iskoristio svoju moć u toj industriji da bi ih silovao ili podvrgnuo nedoličnim
radnjama. Kada su neke od njegovih žrtava zaprijetile da će ga prijaviti,
libidinozni magnat je angažovao svoje advokate da ih smire određenim novčanim
iznosom, ponekad vrlo visokim. Weinstein je sada smješten u neku kliniku u
Škotskoj kako bi nastavio tretman koji bi trebalo da mu ublaži prenaglašeni
libido, ali su policija i tužioci u New Yorku objavili da će po povratku biti
uhapšen i odveden pred sud. U međuvremenu su ga izbacili iz bezbroj udruženja,
tražili su mu da vrati mnoge nagrade, a sudeći po štampanim medijima, njegova
ekonomska propast već je činjenično stanje.
Sličnu nelagodu doživio je i glumac Kevin Spacey, zli predsjednik
u “Kući od karata” – Frank Underwood – i bivši upravnik pozorišta Old
Vic u Londonu, koji je uznemiravao i pipkao mladiće koji bi mu bili nadohvat
ruke. Desetina optužbi glumaca i saradnika koje je zlostavljao tokom rada na
pozorišnim predstavama izvrgla ga je ruglu. Netflix je otkazao nastavak
snimanja te uspješne serije, izbacili su ga iz profesionalnih sindikata i
ustanova, povukli su nagrade koje je dobio, poništili ugovore, a nad glavom mu
visi i kiša sudskih tužbi koje bi mogle ekonomski da ga upropaste. I on je
sada, isto kao Weinstein, u škotskoj klinici koja umiruje neumjerena libida. I
drugi poznati glumci, poput Dustina Hoffmana, pojavljuju se ovih dana među
poznatim osobama “nedoličnog ponašanja”.
Povodom ovih optužbi i razotkrivanja došlo je do zanimljive
debate koju su podstakla brojna udruženja feministkinja i pobornica ljudskih
prava. Da li slava ublažava ili pogoršava počinjenu grešku? Navodi se slučaj
Romana Polanskog, velikog poljskog filmskog reditelja koji je, prije više
decenija, u svojoj kući u Hollywoodu drogirao i silovao jednu trinaestogodišnju
djevojčicu – koju mu je pozajmio drugi poznati glumac, Jack Nickholson – a
zakazao joj je sastanak pod izgovorom da će je fotografisati zarad nekog filma.
Kada su ga razotkrili, pobjegao je u Francusku – koja nema sporazum o izručenju
sa Sjedinjenim Američkim Državama – gdje je nastavio veoma uspješnu rediteljsku
karijeru, krunisanu mnogim nagradama i hvalospjevima kritičara, od kojih su
mnogi zamjerali američkoj pravdi što je, poslije toliko godina, nastavila da
proganja slavnog filmskog stvaraoca.
Moram da kažem da smatram da ne treba miješati vodu i ulje,
i da čovjek može da aplaudira dobrim filmovima poljskog kinematografa uživajući
u njima, a da istovremeno želi da pravda Sjedinjenih Američkih Država nastavi
da goni bjegunca koji je, osim što je počinio užasan zločin time što je
drogirao i silovao djevojčicu zloupotrijebivši svoju slavu i moć stečenu ličnim
talentom, kukavički pobjegao od odgovornosti, kao da mu to što pravi dobre
filmove daje poseban status i dozvoljava mu nezakonite radnje zbog kojih
dobijaju kaznu svi ostali – sva anonimna bića bez lica i slave, odnosno ostatak
čovječanstva.
Čovjek može da bude veliki stvaralac, poput Louis-Ferdinanda
Célina ili Marquis de Sadea, ili samog Polanskog, a da istovremeno bude ljudski
šljam koji ugnjetava i maltretira bližnje, vjerujući da ga talenat oslobađa
poštovanja zakona i ponašanja kakvo se zahtijeva od “običnih ljudi”.
Ali također je istina da, ponekad, osoba koja je veoma poznata i koja se često
pojavljuje u medijima, budi izvjestan radoznali prijekor, zavidne zamjerke koje
mogu navesti pojedine sudije ili policajce da budu naročito oštri prema onima
koje mogu da ponize uhvativši ih u prekršaju, i da ih kazne strože nego obične
smrtnike.
(TBT, Nedeljnik)