TEMPO
Pretrčanih 240 kilometara kroz pustinjske predjele Namibije
i dvostruki maraton kroz ledene tundre Antarktika samo su dio ogromnih
dostignuća Norme Bastidas.
FOTO: Bastidas (http://www.normabastidas.com / Promo)
Život lijepe 49-togodišnjakinje obiluje ekstremnim usponima
i padovima.
Rođena 1967. u Mazatlanu (Meksiko), imala je 11 godina kada
joj je otac umro. Tada su počele i nevolje. Majka je ostala sama s petoro
djece.
„Svi smo radili, nismo bili zaštićeni „, kaže Norma.
Umjesto da im pomogne, rodbina je zloupotrebljavala tešku
situaciju u kojoj su se našli, a slijepi ujak, koga je čuvala, ju je silovao.
Imala je 19 godina kada ju je zapazila jedna žena i ponudila
joj posao modela u Japanu. Majka se bojala da je pusti, ali pošto je to bila
jedina šansa za bolji život, nije je sprječavala.
Kada je stigla u Japan, u agenciji su joj oduzeli pasoš i
smjestili u stan. Onda su je obavjestili da im duguje novac za kartu, stan i
hranu. Nadajući se da će uskoro dobro zarađivati kao model, pristala je.
Međutim, od manekenskog posla nije bilo ništa. Umjesto toga,
poslali su je u klub zatvorenog tipa u Tokiju.
„Prodali su me onome ko je najviše ponudio. Kupila me je
veoma poznata ličnost i postala sam njegovo vlasništvo“, kaže Bastidas.
Pošto nije znala japanski, nije imala šanse da se izvuče.
„Lišavaju te mogućnosti da brineš o sebi. Nisam ni vidjela
čoveka koji me je kupio“.
Na pitanje zašto nije pokušala pobjeći i potražiti pomoć
policije ili se javi kući, ona objašnjava:
„Morala sam otplatiti dug, a moja porodica nije bila u
mogućnosti da mi pošalje novac. Nisam mogla otići u policiju. Bila sam u
Japanu, a nisam imala pasoš. Već sam bila obilježena kao prostitutka.“
Poslije nekoliko godina, ipak je uspjela pobeći uz pomoć
ljudi iz obližnjeg manastira. Kasnije se udala i preselila u Vankuver u Kanadi.
Nevolje nisu
prestajale
Međutim, još dok je bila u Japanu odala se piću, koje joj je
pomagalo da prevaziđe osjećanje sramote. Brak joj je propao i nije uspjevala
zadržati nijedan posao.
Prelomni trenutak u njenom životu bilo je saznanje da njen
sin boluje od degenerativnog oboljenja oka koje vodi u slijepilo.
„Bila sam ranjiva, samohrana majka, koja je ostala bez
posla. Imala sam dijete koje ima 11 godina. Čovjek koji me silovao kada sam ja
imala 11 godina bio je slijep. Bilo je to previše za mene. Imala sam osećaj da
nikad neću pobjeći od prošlosti“, kaže Norma.
Ali umjesto da liječi muke alkoholom, kao što je uvijek
činila, odlučila je okrenuti novi list.
„ Znala sam da izlažem dijete riziku kada sam mentalno
odsutna. Morala sam biti trijezna da bih našla rješenje“, kaže ona.
Tada je počela trčati: noću, da je niko ne bi čuo kako
plače.
Nevjerovatan uspjeh
za samo šest mjeseci
U roku od šest mjeseci kvalificirala se za jednu od
najpoznatijih svjetskih trka – Bostonski maraton.
„Postala sam odlična trkačica zbog ogromnog pritiska s kojim
sam se morala izboriti. Trčanje je bilo nešto što sam mogla da kontroliram.
Nisam mogla kontrolirati brzinu napredovanja bolesti sina. Nisam mogla uticati
na to da li će me ponovo otpustiti. Ali: mogla sam obuti patike i trenirati.“
Ubrzo nakon toga, popela se na sedam najviših vrhova na svim
kontinentima kako bi prikupila novac za istraživanja u oblasti liječenja
genetski uzrokovanog dječjeg slijepila.
Godine 2013. pozvala je prijatelja Breda Reilya, koji vodi
organizaciju protiv trgovine ljudima “iEmpathize”. Rekla mu je da
želi da učini nešto veliko za borbu protiv trgovine ljudima. Zajedno s Reilyem
osmislila je najduži trijatlon na svijetu. Postavit će svjetski rekord prateći
poznatu rutu trgovaca ljudima.
Tokom 65 dana 2014. Bastidas je trčala, vozila bicikl i plivala
od Kankuna (Meksiko) do Washingtona.
„Plivala je 10-15 kilometara dan za danom. Zatim bi prešla
na bicikl i vozila između 150 i 200 kilometara dnevno. A onda bi trčala između
50-66, pa čak i 160 kilometara bez pauze“, kaže Reily.
Iako se trudi da joj um bude čist tokom dugih trka, ne
zaboravlja šta je doživjela kao žrtva.
„Da biste bili dobar aktivista morate saosjećati s bolom i
poniženjem žrtava, naročito kada i dalje ima mnogo ljudi koji ih osuđuju“, kaže
ona.
Kaže da je najbolji osjećaj imala na kraju trke koja joj je
osigurala ulazak u Ginisovu knjigu rekorda. Dočekale su je preživjele žrtve
trgovine ljudima koje su trčale pored nje u posljednjim kilometrima trke do
Washingtona.
Možda je najbolja poruka za sve što je Norma Bastides preživjela
sadržana u citatu koji se pripisuje Lao Ceu:
„Putovanje od hiljadu milja počinje jednim jedinim korakom.“
(TBT, cnn.com)